Samo lijepa slika
Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka, Peter Kus i Urša Adamič:Nezaboravak, red: Peter Kus
-
Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka 3. studenog 2018. godine izvelo je svoju prvu ovosezonsku premijeru, Nezaboravak, Petera Kusa i Urše Adamič. Autorski dvojac potpisuje režiju i glazbu (Kus) i dramaturgiju (Adamič), dok je predstavu likovno oblikovao Natan Esku, kostimografiju osmislila i izradila Zdenka Lacina uz asistenticu Tončicu Knez, scenski pokret Miha Arh te rasvjetu Igor Elek.Topla i poučna priča vodi publiku kroz postupno jačanje intenziteta demencije Djeda (Ivica Lućić) koja temeljito mijenja njegov odnos s Kćeri (Aleksandra Colnarić) i unučicom Lucijom (Kristina Fančović). Emocionalan odnos Djeda i unučice brzo se mijenja pa gradira iz duboke emocionalne veze prijateljstva u igru i podržavanje Djedovog drugačijeg svijeta, sve do Djedovog neprepoznavanja unučice te na kraju i njegove smrti.
Peter Kus izrazito je zanimljiv slovenski umjetnik (skladatelj, lutkarski redatelj, pedagog i graditelj instrumenata) kojeg su Osječani upoznali još 2015. godine na SLUK-u kada se predstavio s interaktivnom izložbom izvornih glazbenih instrumenata Zvučni vrt demonstrirajući vrsnu vještinu i istančan senzibilitet za djecu i odrasle. Jednako tako i Urša Adamič, slovenska dramaturginja, već je imala iskustva s predstavama o demenciji (Nina Šorak Gdje sam ostala) pa se čini kako je dvojac bio pravi izbor za osječku verziju približavanja i osvještavanja djece o problematici demencije. Kus i Adamič tako su pokazali zavidnu vještinu na određenim razinama razumijevanja mlađih uzrasta, pa su predstavu u suradnji s Natanom Esku zapakirali u začudan, prekrasan i vizualno maštovit svijet. Scenografija Djedovog stana sastoji se od izgrađene pozadine otvorenog prostora u kojem se nalaze kuhinja, stol, stolci, stolica za ljuljanje, krevet, televizor/mašina za pranje rublja, zrcalo i umivaonik u pretežno bijeloj boji i gotovo svaki dio scenografije je pokretljiv i upotrebljiv na barem dvije razine. Televizor se pretvara u perilicu rublja, stolac se može okrenuti na različite strane i biti fotelja, tronožac ili stolac, štednjak ima mogućnost naginjanja prema naprijed kako bi djeca vidjela što se događa kad Djed kuha.
Efektno i praktično je zrcalo/folija koja zrcali Djedov odraz, a osvjetljavanjem gubi refleksiju i otvara prozor u drugačije viđenje sebe, pa tako Djed kako mu demencija napreduje u zrcalu ne vidi više sebe kao čovjeka nego kao začudnu lutku. Kišobran predstavlja meduzu u igri Djeda i unučice, tuš-kabina pojavljuje se iz ničega kada Djed objesi kišobran i razvije paravan oko njega, slika unučice na zidu lutkarski oživljava i govori s Djedom, torta sa svjećicama i lutka medvjeda uz pomoć svjetla postaju teatar sjena... Izvrsna glazba i pamtljivi napjevi samo su dodatno pojačali pažnju djece, a kad se tome doda i uporaba različitih zvukova koji se dramaturški uklapaju u radnju, dojam je potpun. Sve navedeno imalo je za cilj zaokupiti dječju pažnju koja je kratka i disperzivna te na primjeren način približiti problematiku djeci. Međutim, sve ono što je dvojac izvrsno zamislio i realizirao u vizualnom i simboličkom dijelu, palo je na dramaturgiji. Evidentno je došlo do nesrazmjera između dramaturškog strukturiranja ozbiljne tematike, trajanja i stilizacije značenja primjerene djeci i uklapanja nužnih elemenata za zadržavanje pažnje. Tako Djedova demencija napreduje iznimno brzo, a promjene se ne iščitavaju iz odnosa likova nego kroz navedene vizualne elemente (pojava velike lutke kao odraza kad se Djed gleda u zrcalo) koji onda zapravo zbunjuju djecu. Kako demencija napreduje, u zrcalu se pojavljuju lutke različitih izgleda, da bi se na kraju kao stilizacija Djedove smrti pojavila mala stolna i opet vizualno potpuno drugačija lutka koju pri tome animira Djed. Sat koji se na zidu izvija, savija i gubi brojeve kako demencija napreduje isto tako nije bio jasan djeci, pa su se često čula silna pitanja o događajima i značenjima elemenata na sceni.
Jednako tako, silno zabavni i vizualno impresivni elementi u radnji zapravo nepotrebno troše previše vremena pa tako na primjer Djedovo tuširanje traje iznimno dugo bez ikakve dramaturške funkcije. Osim toga, neki trenutci poput zamišljene igre Djeda i unučice u moru riješena su samo svjetlom i pomicanjem stola, što je u nesrazmjeru s kreativnošću upotrijebljenom u ostalim scenama. Najveći dramaturški problem je ključna scena objašnjavanja demencije djeci koja je izvrsno zamišljena, ali traje prekratko te su je još Aleksandra Colnarić i Kristina Fančović toliko zbrzali da sam siguran da djeca nisu ništa shvatila. Nije pri tome pomoglo ni što je Fančović sve radnje obavljala i prije nego što joj se Colnarić obraćala, a često je i ispadala iz uloge male djevojčice - što glasovnom stilizacijom, što pokretom. U predstavi se od ansambla najviše istaknuo Ivica Lučić koji je kao i uvijek scenski savršeno šarmantan i uvjerljiv u svemu što radi, ali i on je često zapinjao, ispadale su mu stvari, pa je tako cijela izvedba odavala dojam probe a ne premijere.
Sve u svemu, dramaturgija je opet uzela svoj danak, što je evidentno jedan od najvećih problema hrvatskih kazališta općenito. Uporno inzistiranje da ista osoba(e) piše, režira i radi dramaturgiju rijetko je kada donijela nešto dobro, pa tako nije niti ovaj put. Šteta, jer su okupljena imena gotovo jamčila novu hit predstavu u cjelini, a dobili smo samo lijepu sliku i izvrsnost u pojedinim elementima.
Režija: Peter Kus
Dramaturgija: Urša Adamič
Likovno oblikovanje predstave: Natan Esku
Kostimografija: Zdenka Lacina
Asistentica kostimografkinje: Tončica Knez
Glazba: Peter Kus
Scenski pokret: Miha Arh
Oblikovanje rasvjete: Igor Elek
Izrada lutaka: Natan Esku, Tončica Knez
Izrada rekvizita i scenografije: Peter Kus, Siniša Ardalić, Mitja Jerič, Aleš Kuzma, Jurij Kus i Tončica Knez
Izrada kostima: Zdenka Lacina, Maja Marković, Tončica Knez
Glume: Ivica Lučić, Kristina Fančović, Aleksandra Colnarić© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 5. studeni 2018.
Piše:

Biskupović