Uigrano i koherentno

VII. Bobijevi dani, Histrionski dom; Beogradsko pozorište Slavija, Branislav Nušić Lopuže

• 
  
  Mala komedija Branislava Nušića Lopuže (originalan naslov joj je Dva lopova) kratko je, suvremenim konvencijama o trajanju predstave prekratko, ali u vremenu nastanka (1919) sasvim svrhovito djelce, temeljeno na duhovitom, tipičnom komediografskom zapletu o ironiziranju dobrih i loših u opreci između pljačkaša i opljačkanih. Dakle, o dobrom, ili još bolje rečeno često upotrebljavanom (nažalost, u mnogo složenijim i ozbiljnijim kontekstima od Nušićeve komedije) frazom - poštenom lopovu. Varirajući neke od stalnih postupaka iz komediografskog arsenala, Nušić se služi komedijom situacije i zabune u stvaranju odnosa između lopova i ukućana koji mu sve više vjeruju i nasjedaju na njegova lukavstva, ostvarujući time svoju prepoznatljivu dimenziju društvene kritike. U suvremenoj izvedbenoj praksi, ovakvo djelo samostalno bilo bi tematski, makar u okvirima žanra, sasvim vidljivo i prepoznatljivo, no kako traje tek oko pola sata, Velimir Mitrović i Boško Puletić, autori adaptacije, u Slavijinu su produkciju uključili fragmente iz velikog broja Nušićevih komedija (od kojih su neke i poznati i izvođeni komadi poput Gospođe ministarke, Sumnjivog lica ili Pokojnika). Takav Nušićev asamblaž izveden je na gostovanju u zagrebačkom Histrionskom domu u sklopu VII. Bobijevih dana, u režiji Velimira Mitrovića.

  I adaptacija je, u smislu skladnog povezivanja više tekstova, uspjela. U predstavi, koja je ovime produljena na nešto više od sat vremena, komične se situacije nižu postojanim ritmom, likovi uspijevaju u ostvarivanju recepcije publike koja se očito zabavlja, no sve je to na razini i dojmu zanatski dobro ostvarene komedije. Bez mnogo viška ili manjka, ali i bez ambicija u realizaciji iole kompleksnije predstave od komediografskog djela koje je moglo jednako biti izvedeno u vrijeme nastanka predložaka i danas, a u čijoj se izvedbi i recepciji ne bi ništa promijenilo. Scenografija (Boris Maksimović) i kostimi (Danica Rakočević) podržavaju vremenski smještaj predstave negdje u vrijeme nastanka predložaka, možda tek nešto kasnije (autori pišu kako je zadržano vrijeme i stil iz 1937., godine nastanka Nušićevih Pokojnika), sveukupno ostavljajući dojam igranja komedije kojoj je cilj opravdati zanatsko poimanje žanra, ideje o tome kako je dobra komedija uvijek receptivna i dovoljno univerzalna ako se dobro postavi i igra s osjećajem za publiku i ono što će ju zabaviti. Ako je to bio zadatak koji su postavili autori Lopuža, a prema viđenom čini se kako jest, tada je on ispunjen, zadovoljen. S druge strane, pitanje svrhe igranja ovakvih produkcija u repertoarima suvremenih kazališta uvijek se iznova postavlja kao dvojbeno. Publici nije pruženo ništa loše, ništa uvredljivo; naprotiv - dobro ugođen komad koji će ju nasmijati, zabaviti i ostaviti u dobrom raspoloženju. Lopuže to postižu u potpunosti, predstava je dobrog ritma, gleda se sa zanimanjem za nastavak, kao svojevrsno poigravanje konvencijama trilera, što se pokazuje zabavnim. No, na kraju ostaje dojam kako je unatoč adaptaciji sve to već viđeno. Mnogo puta, uvijek na sličan način. Kada se tako sagleda, predstava djeluje donekle historicistički, kao izraz želje za afirmacijom komediografskog zanata vraćanjem na igranje Nušića onako kako su se njegovi komadi praizvodili, jer će to publika prepoznati kao nešto zabavno. Pristup je to koji je u redu, no ne više od toga. Zanatski.

  
  
  Glumačka igra opisano svesrdno podržava. Nitko u peteročlanom ansamblu nije loš, svi igraju s lakoćom i dobro se snalazeći u situacijama koje komedija stavlja pred glumce. S dobrim osjećajem za ritam i način igranja ostvaruje se komično, glumci uspijevaju posredovati komediju publici i nasmijati je, čime je ostvaren doseg Lopuža. Ipak, dobro je vidjeti ansambl koji u cjelini ima osjećaja za zakonitosti komedije i igranja komičnog na sceni, a što (pre)često nije slučaj u različitim produkcijama. U tome se osobito ističe Srđan Karanović kao lopov dr. Mladen Đaković, no ansambl u cjelini djeluje vrlo uigrano i koherentno.

  Sveukupno, ove i ovakve Lopuže prvenstveno su djelo koje je vrlo receptivno i uspijeva zabaviti publiku prokazujući univerzalne društvene pojave i ljude čije su mane jednako ostvarive i pogodne za komediografsku kritiku u svakom vremenu i prostoru igranja. U tome se ništa nije promijenilo od Nušića do danas, a ni budućnost ne sluti promjenu. Slično, u Lopužama čini se kako se ništa nije promijenilo ni u sagledavanju kazališnih izvedbenih praksi od Nušića do danas, što je legitiman pristup kojemu je osigurana recepcija. No, njime se ne postiže mnogo više od ponovne afirmacije žanrovskih konvencija.

  
  
  Autor: Branislav Nušić
  Redatelj: Velimir Mitrović
  Kostimografija: Danica Rakočević
  Scenografija: Boris Maksimović
  Glazba :Branislav Pipović
  Producent :Pozorište Slavija Beograd
  
  Glume :Lepomir Ivković, Vesna Paštrović, Srđan Karanović, Žarko Stepanov, Iskra Brajović
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 12. studeni 2018.

Piše: