Stereotipno i plitko

GD Histrion, 7. Bobijevi dani: Tajkuni, red. Zoran Mužić



  • Postojana produktivnost, čiji je rezultat iznimno obiman ali neujednačen opus Mira Gavrana, čije se komedije premijerno izvode ne samo na hrvatskim scenama ustrajnim ritmom, dobila je još jedan nastavak u sklopu VII. Bobijevih dana, premijerom naslova Tajkuni u režiji Zorana Mužića. Nesnalaženje privrednika i radnika u gospodarskoj i društvenoj tranziciji koja ih je snašla, odjednom promovirani u gospodarstvenike, kapitaliste, vlasnike i djelatnike tema je koja se u hrvatskom kazalištu obrađivala i obrađuje u različitim slogovima i žanrovskim odrednicama, pod utjecajem društvenih iskustava. Muke privatizacijske i tranzicijske tako su možda i najčešće predmetom ironije, satire, kazališnog pronalaženja i oblikovanja onog ponešto apsurdnog, a svakako tragikomičnog čime obiluju. U toj se žanrovskoj liniji i tonu nalaze i Gavranovi Tajkuni. Dvojica predstavnika dva temeljna interesa u onome što bi ekonomisti nazvali realnim sektorom, većinski vlasnik i direktor Karlo (igra ga Hrvoje Klobučar) i sindikalac Pero (Zijad Gračić), kako to već bude u brojnim tranzicijskim pričama o manje ili više smišljenom polaganom ali postojanom propadanju industrije, čiji je uzrok osim neprilagođavanja novim i brzo promjenjivim kretanjima na tržištu i tajkunski Karlov životni stil, zamijene uloge. Kao u klasičnoj priči o kraljeviću i prosjaku (ali i klasičnom komediografskom zapletu), Karlo postaje Pero, a Pero Karlo. I jedan i drugi uviđaju kako položaj onog drugog i nije jednostavan, lagodan i ugodan, kako se izvana i sa suprotstavljene pozicije može činiti. Uz njih, na sceni su i njihove supruge, Karlova Jozefina (Ana-Marija Percaić)  i Perina Anđelija (Franka Klarić), oblikovane u maniri stereotipnih supruga čiji stilovi života samo potiču njihove supruge na zamjenu i posljedične probleme.

    Upotreba bliske i gotovo klišejizirane dosjetke o zamjeni uloga, povezane s kontekstom nesnalaženja u tranzicijskim uvjetima ekonomije u kojoj su odnosi uspostavljeni, eufemistički rečeno, naopako i nespretno, omogućava Tajkunima izrazitu prepoznatljivost i lakoću recepcije. No, odvodi ih u sveopću trivijalizaciju, čega su alatom i motivi na kojima se grade pojedini prizori, beziznimno podcrtani upotrebom klišeja iz života tih i takvih tipova, tajkuna i radnika koji je u tajkuna promoviran pukim spletom okolnosti, a ne vlastitim zaslugama. Ima tu svega - od problema sa zatvorom preko odlazaka u neprimjereno raskošne kupnje dok posao propada i radnici su pred otkazom, što pogađa, kao infekcija tajkunskim načinom života, i izvornog tajkuna i njegovu zamjenu, sve potpomognuto ponašanjem njihovih supruga. Trebala bi se, valjda, u tome pronaći poanta kako smo svi isti u tranzicijskom nesnalaženju, a iz nje nije teško izvući ni efekt komičnog. Problem predstave je ostvarivanje te poante, koje je temeljeno na dosjetkama vrlo plitkog dosega, variranju općih mjesta iz humorističnih serijala po principu: svi su oni isti, jednako kratkovidni i svoje kratkovidne ideje ostvaruju beskrajno nespretno, zbog čega su zabavni. Već mnogo puta viđeno, najčešće ne osobito uspješno i kreativno. Upotreba stereotipa i opće prepoznatljivih, jednostavnih tipskih obrazaca, stari je način postizanja komičnog efekta. Gavranove komedije obilato ga koriste, s različitim rezultatima. Tajkuni se u potpunosti uklapaju u taj princip variranja općih i lako prepoznatljivih motivskih obrazaca, čineći to poprilično plitko.



    Možda i značajnije je kako takav način preuzimaju i redateljska dispozicija predstave i glumačke realizacije uloga, dovodeći ga do još potpunije trivijalizacije. Dosjetke poput korištenja zatvorske kugle u odgovarajućim, zatvorskim scenama ili uistinu nepotrebno napornog načina na koji Jozefina Ane-Marije Percaić uporno artikulira svoje replike, samo osnažuju dojam predstave u kojoj je sveprisutno korištenje vrlo trivijalnih dosjetki u obraćanju publici. U skladu s time, Karlo Hrvoja Klobučara i Anđelija Franke Klarić, svaki na svojem tipskom obrascu tajkuna, odnosno priproste žene odjednom promovirane u tajkunsku suprugu, zadržavaju se u karikaturi. Nešto bolju priliku, uvelike zadanu za komediju središnjom ulogom sindikalca koji postaje tajkun, dobio je Zijad Gračić kao Pero te ju, iako u skromnim zadanostima predstave, uglavnom i ostvario, kreirajući nešto zanimljiviji i uvjetno kompleksniji lik. Funkcionalna je i očito brojnim planiranim gostovanjima prilagođena scenografija stalnog suradnika Histriona Miljenka Sekulića Sarme, dok kostimi Elvire Ulip podržavaju karikaturalnost likova.

    Tranzicijske zgode i nezgode, uobličene u komediju temeljenu na trivijalnim, tipskim obrascima postizanja komičnog efekta, odrednice su Tajkuna, predstave čiji su dosezi iscrpljeni u plitkom humoru prepoznavanja obrazaca ponašanja određenih likova i pojava koje se u društvenim odnosima mogu sresti češće od željenog.  




    Redatelj: Zoran Mužić
    Autor: Miro Gavran
    Kostimografija: Elvira Ulip
    Scenografija: Miljenko Sekulić
    Rasvjeta: Dražen Dundović

    Glume: Ana Marija Percaić, Hrvoje Klobučar, Franka Klarić, Zijad Gračić

    © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. studeni 2018.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša