Između angažiranosti i modernizma

Slovensko narodno gledališče, Maribor (Gostovanje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu): Ivor Martinić, Sumrak bogova (Somrak bogov), red. Dalibor Matanić

• 
  
  Prema scenariju Enrica Mediolija, Nicole Badalucca i Luchina Viscontija za poznati Viscontijev film Sumrak bogova (La caduta degli dei, 1969) Ivor Martinić napisao je tekst koji je u mariborskom SNG-u uprizorio Dalibor Matanić. Tragedija koja povremeno prelazi u mračnu grotesku zbiva se tridesetih godina prošlog stoljeća u plemićkoj obitelji baruna Von Essenbecka, vlasnika velikog dijela njemačke metalne industrije i zbog toga jednoj od najbogatijih u cijeloj zemlji. I tekst i režija predstave su od izvornika uglavnom koristili dijelove koji sliče na današnju situaciju ne samo u našoj regiji nego i u čitavoj Europi, a (uz neke specifične razlike) čak i izvan njenih granica. U prvom redu radi se o upozorenju da kriza suvremene demokracije asocira na krizu u Njemačkoj pred dolazak nacista na vlast, a zatim da su i financijski moćnici koji su to omogućili kako bi zadržali svoj profit pokvareni tipovi skloni svim mogućim perverzijama - od pedofilije do incesta, što nacisti koriste da bi osigurali svoju vlast i preoteli financijsku moć, iako su i oni jednako pokvareni, ali to bolje skrivaju.

  Visconti je strukturu tih odnosa koji su omogućili uspostavljanje nacističke diktature prikazao prvenstveno kroz pojedinačne sudbine pokvarenih, ali i kompliciranih protagonista, posebno posvetivši pozornost oživljavanju atmosfere vremena u kojem se radnja zbiva, a i autentičnosti ponašanja - kako pripadnika plemstva, tako i nacista koji uglavnom potječu iz nižih slojeva, pa zanemaruju etiketu bezobzirno grabeći vlast. Martinića i Matanića međutim ne zanimaju ni tridesete godine (iako se radnja i u njihovoj predstavi odvija u tom razdoblju) niti pojedinačne drame, pa niti  interpretacija teksta jedne (perverzne) vrste psihološke drame. Oslanjajući se na neke za film ključne događaje, stvaraju varijaciju na danas čest oblik političkog teatra koji privlači publiku ekspresivnošću redateljskog postupka, zasnovanog ponajviše na vizualnoj atraktivnosti i silnoj energiji kolektivne (često naglašeno fizičke) glumačke igre u kojoj je zajednički dojam važniji od pojedinačne kreacije, ma kako ona dojmljiva bila.

  
  
  Vidljivo je to i u vizualnom izgledu predstave. Efektna scenografija Marka Japelja u prvom planu ima nekoliko velikih jednostavnih stolova koji služe i za rođendansku proslavu, ali i za slaganje leševa. Iza njih je oveći ekran na kojem se izravno prenosi ono što malom današnjom kamerom snimaju protagonisti, što podvlači namjernu ahistoričnost. Horizontom u dnu pozornice dominira silueta dimnjaka koji može asocirati i na tvornicu, ali i na krematorij u konclogoru. Efektna glazba u prepoznatljivoj kreaciji Alena i Nenada Sinkauza ne teži stvaranju posebne atmosfere nego potenciranju nasilnih scena, kao i promišljena uporaba svjetla kojeg je precizno i vrlo funkcionalno oblikovala Vesna Kolarec.

  Predstava započinje proslavom rođendana najstarijeg člana obitelji Von Essenbeck - baruna Joachima, kojeg vrlo dojmljivo tumači Miloš Battelino kao iskusnog vlasnika tvornice koji je pravi predstavnik plemstva koje nestaje s povijesne pozornice, što se očituje i time da jedini ozbiljno drži do aristokratskog načina ponašanja, čemu se ostali s mukom prilagođuju tek nekoliko uvodnih minuta. A kada on objavljuje da zbog godina napušta vođenje obiteljskog posla, počinje najprije prikrivena a zatim sve nasilnija borba za nasljedstvo koje u prvom trenutku donosi umorstvo patrijarha, a zatim zvjerske obračune članova obitelji s obiljem mučenja i ubijanja. Vrlo brzo otkriva se da naizgled blaga i još uvijek privlačna udovica Sophie zakulisno vodi krvavu igru. Nju tumači Nataša Matjašec Rošker, potvrđujući se (nakon mariborskih gostovanja s naslovnom ulogom u Frljićevoj režiji Medeje i Bezgrešnoj u režiji Livije Pandur) kao jedna od najvećih glumica koje smo posljednjih godina vidjeli na zagrebačkim pozornicama. Ona uspijeva iza tihog govora i kontroliranih pokreta posredno izraziti silnu, većim dijelom potisnutu energiju u prikazu bijesa i osvetoljubivosti u ostvarenju intriga. Ono što međutim fascinira možda i više jest to da su svih ostalih osmero glumaca ostvarili ravnopravne domete, što je nemalim dijelom zasluga i redatelja koji je na taj način uspio ostvariti vrhunsku kolektivnu igru, bitnu za koncept političkog kazališta za koji se opredijelio.

  
  
  U tom sjajnom ansamblu posebno je kompleksnu ulogu ostvario Petja Labović kao Sofijin sin Martin koji se vrlo nijansirano razvija od mladića koji želi obitelj šokirati ženskom odjećom i promiskuitetom do vlasnika koji moć koristi za perverzije i ubojstva, uz to pokazujući i dva lica odnosa prema majci koja mu makinacijama osigurava položaj - bolesnu privrženost i kao potpunu suprotnost, mržnju prema njoj kao nedodirljivom autoritetu. To određuje i moralni rasap kao jedan od uzroka propasti demokracije. Jednoznačan nije niti odnos Sofije prema Friedrichu Bruckmannu, drugom licu kojem njene intrige pomažu – ljubavniku joj i poslovođi u željezari koji dobiva svu vlast u tvornici nakon što izvrši neka ubojstva koja Sofie od njega traži. Uroš Fürst izvanredno igra muku običnog čovjeka koji s jedne strane zbog karijere, a s druge zbog prijetnji, postaje ubojica, pokazujući kako čak i neizravno pristajanje uz nacistički sustav i okretanje vlastitoj ugodi ipak vodi do zločina za koji neće biti moguće zanijekati odgovornost, a potom i do vlastite propasti u trenutku kada više nije potreban pravim moćnicima. Vrlo uvjerljiv je i Žan Koprivnik kao Joachimov nećak Herbert Thallman, jedini uvjereni protivnik nacizma koji ne nalazi načina kako mu se suprotstaviti, što simbolizira nemoć intelektualaca u suprotstavljanju diktaturi. Eva Kraš u ulozi njegove supruge Elisabeth ostvarila je posebno snažnu ulogu kao tragična žrtva koja prolazi nezamislive patnje, dok je Davor Herga kao drugi Joachimov nećak Konstantin von Essenback, kao član SA, jedini formalni predstavnik nacizma u obitelji, na zanimljiv način interpretirao zabludu mnogih visokopozicioniranih ljudi koji su se priključili nacizmu da bi ga kontrolirali i usmjerili na omogućavanje njihovog profita, a završili iskorišteni i odbačeni.

  Sve te sjajne interpretacije ipak nisu išle za stvaranjem snažnih osobnosti protagonista nego su izvanredno upečatljivo ta lica postavila kao nositelje tipičnih ideja i načina djelovanja u trenucima nacističkog preuzimanja vlasti. Takvom izvanrednom kolektivnom glumačkom igrom u očaravajuće brzom ritmu Dalibor Matanić je uz niz vizualno impresivnih, a ponekad i šokantnih scena ostvario vrlo atraktivnu predstavu koja je mogla oduševiti publiku. Ipak, kada se radi o dometima političkog teatra kojem Sumrak bogova zasigurno pripada, čini mi se da ova predstava nije otišla dalje od vizualiziranja ideje o tome kako slabosti suvremene demokracije podsjećaju na Njemačku tridesetih godina i najavljuju mogućnost osvajanja vlasti nekih barem djelomice neonacističkih autoritarnih režima. No toga su svjesni mnogi, iako još nisu našli način kako se tome suprotstaviti. Na tom političkom planu Matanićeva je predstava ipak samo konstatacija poznatog zabrinjavajućeg stanja, a njena novina i privlačnost iscrpljuju se u kazališnoj originalnosti.

  
  
  Redatelj: Dalibor Matanić
  
  Glume: Petja Labovič, Nataša Matjašec Rošker, Uroš Furst, Tomo Tomšičomo Tomšič, Kristijan Ostanek, Davor Herga, Eva Kraš, Timon Šturbej, Žan Koprivnik i Miloš Battelino.
  
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. studeni 2018.

Piše: