Punokrvna slapstick komedija

HNK Ivan pl. Zajc: Dario Fo: Pituri nemaju sjećanja/Gli imbianchini non hanno ricordi, red. Mario Kovač

• 
  
  Ansambl Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca 16. ožujka 2019. premijerno je izveo komediju nobelovca Darija Foa Pituri nemaju sjećanja / Gli imbianchini non hanno ricordi. U režiji svestranog Marija Kovača, ova komična jednočinka publiku će zabaviti, opustiti i zadiviti jednostavnošću.

  U središtu kratkoga teksta Darija Foa nalazi se crna udovica (Ivna Bruck), vlasnica zatvorene javne kuće u čiji prostor ulaze dva majstora – soboslikar i njegov šef (Giuseppe Nicodemo i Mirko Soldano). Dinamika ovih dvaju protuha otpočetka neodoljivo podsjeća na čehoslovačku animiranu seriju A je to!, koja također prikazuje doživljaje dvaju nespretnih no neumornih radnika. Na sceni se tijekom gotovo cijele predstave nalazi i statičan lik Giorga (Andrea Tich), voštana figura pokojnog gazdaričinog supruga koja slučajno postaje središtem radnje. Naime, pituri uslijed nespretnosti pomisle da su slučajno ubili Giorga koji nepomičan, blijed i bez pulsa sjedi na stolici. Kako bi prikrili zločin, pitur se pod šefovom paskom odijeva u Giorgovu odjeću te nepomično sjeda na njegovo mjesto. Udovica je oduševljena načinom na koji je šef restaurirao Giorga te mu dao životniji izgled, što posljedično dovodi do otkrivanja gazdaričine podmukle sheme. Ludo ljubomorna, pod krinkom pesticida u injekciji koju upotrebljava radi očuvanja voska, udovica je Giorgia tri godine držala paraliziranim kako bi ga odmaknula od zaljubljenih djevojaka u bordelu (Serena Ferraiuolo, Sabina Salamon, Leonora Surian Popov). Ubrzo se na sceni pojavljuje i sâm Giorgio kojem popušta paraliza, te zajedno s piturima nasmrt plaši gazdaricu.

  
  
  Jednočinka nobelovca i majstora komedije Darija Foa kratak je tekst koji je Mario Kovač upotpunio fizičkim gegovima, gestama, mimikom, ali nerijetko i pjesmom te mjestimice aluzijama na trenutačnu političku situaciju u Hrvatskoj, a koja uistinu graniči s farsom. Pituri su talijanski Pat i Mat, Stanlio i Olio, odnosno likovi koji sve što dotaknu pretvore u slapstick komediju. Kovaču inspiracije nije nedostajalo te je režijom odao počast i nijemome filmu te fizičkoj akciji, na čemu i počiva komičnost predstave. Padanje, zapinjanje, rušenje rekvizita, ali i plesanje i pjevanje sastavni su dijelovi predstave, a veliku ulogu odigrale su i parodije na glazbene klasike, pri čemu valja izdvojiti završnu La donna è immobile, koja je izazvala salve smijeha u publici. Mario Kovač izabrao je izvrsnu glumačku ekipu koja je u suradnji s autorskim timom na scenu uspješno prenijela duh komedije popularne početkom prošlog stoljeća.
  
  Giuseppe Nicodemo i Mirko Soldano nositelji su akcije predstave te je prvenstveno potrebno pohvaliti njihovu energiju i kemiju na sceni. Nepretenciozan koliko je to moguće kada je riječ o gegovima i slapstick komediji, Giuseppe Nicodemo svojom je glumom uspješno utjelovio lik nepromišljenog i nespretnog, no optimističnog i simpatičnog potrčka te mu dao dimenziju potrebnu za scensku uvjerljivost. Veseo i aktivan na sceni, Nicodemo uvijek ostvaruje zapažene uloge te je teško zamisliti glumca koji bi se bolje snašao u ovakvoj predstavi od njega. S druge strane, veteran Talijanske drame Mirko Soldano proslavio se ozbiljnijim ulogama te je bilo zanimljivo gledati ga i u ovakvom okruženju. Soldano je dokazao koliko je svestran glumac, spreman jednako se posvetiti i pronaći u dramskim, ali i komičnim ulogama. I Giuseppe Nicodemo i Mirko Soldano na sceni su bili energični, stalno aktivni i u pokretu, a praćeni zvukovima koji neodoljivo podsjećaju na animirane filmove publici su predstavili punokrvnu komediju. Također je važno spomenuti i Ivnu Bruck kao udovicu na granici ludosti, koja je svojim gestama, a posebice naglašenom mimikom, utjelovila komičnu stranu svoga lika.

  
  
  Kao što to često biva s predstavama Talijanske drame, scenografija (Davor Prah) je jedna od najjačih karika predstave. Njome je prikazan salonski ugođaj udovičinog bordela, a igrama svjetla i sjene (Alen Marin) taj je ugođaj dodatno naglašen. Scenografija zauzima gotovo cijeli prednji dio pozornice te je uspješno iskorišten sav prostor bez pretjeranog zasićenja nepotrebnim elementima. Pažnju privlači osnovni motiv predstave - ljestve, koje se nalaze na mnogim mjestima na sceni, a čime se naglašava okidač dramske napetosti – ljestve koje ubijaju gazdaričinog supruga. Za kostimografiju je također zaslužan Davor Prah te je ona, uz spomenuti salonski ugođaj, dodatno naglasila činjenicu da se radnja uistinu odvija u bordelu. Udovičin kostim plijeni pažnju svojom raskoši, a upečatljivom kombinacijom crne čipke i svjetlucavih detalja postigla se aluzija na crnu udovicu. Glazba (Tomislav Babić) je vjerno pratila radnju i naglašavala komične situacije, a jedina zamjerka se ponovno odnosi na prijevod, odnosno na hrvatske titlove, koji su povremeno kasnili te ih mjestimice nije niti bilo.

  Najveća snaga komedije Pituri nemaju sjećanja / Gli imbianchini non hanno ricordi ne leži u britkim replikama ili društveno angažiranom tekstu nego u manjku istih, te gegu i fizičkoj akciji. Nova predstava Talijanske drame odmor je za dušu i bijeg od zamorne svakodnevice te će se posebno dopasti onima koji uživaju u humoru nalik onomu Charlieja Chaplina ili braće Marx, što je u dobu pretjerane okupacije informacijama publici zaista i potrebno.

  
  
  Redatelj: Mario Kovač
  Scenografija i kostimografija: Davor Prah
  Glazba: Tomislav Babić
  Koreograf: Branko Banković
  Oblikovanje svjetla: Alen Marin
  Inspicijent: Flavio Cossetto
  Šaptačica: Sintja Lacman

  Glume: Ivna Bruck, Giuseppe Nicodemo, Mirko Soldano, Anton Plešić, Serena Ferraiuolo, Sabina Salamon, Leonora Surian Popov, Andrea Tich, Svetlana Andrejčuk, Marina Grgurić, Vitalij Klok, Irina Köteles, Danijela Menkinovski, Tanja Tišma
  
  © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2019.

   

Piše: