Začudno kazališno iskustvo

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, Gostovanje u GDK Gavella, Zagreb: Marine Petković Liker, Gnijezdo, (inspirirano poezijom Marka Tomaša)

• 
  
  Autorski projekt Marine Petković Liker Gnijezdo proglašen je najboljom predstavom na festivalu Dani Jurislava Korenića koji je u prosincu prošle godine po treći put održan u Sarajevu, a okuplja odabrane predstave iz svih zemalja nastalih raspadom zajedničke države. Pokrenut je u čast poznatog redatelja, utemeljitelja MESS-a, najcjenjenijeg međunarodnog teatarskog festivala u nekadašnjoj Jugoslaviji, a i dva važna sarajevska kazališta - Kamernog teatra 55 i Pozorišta mladih. Gnijezdo je nagradu zaslužilo originalnošću kojom Marina Petković Liker dosljedno nastoji uspostaviti drugačije odnose između glumaca i publike, što je najradikalnije i najdojmljivije uspijevala u predstavama izvođenima izvan uobičajenih kazališnih prostora, od kojih je posebno inventivna bila Ni prijatelj ni brat, igrana u (redateljičinom) privatnom stanu za desetak gledatelja.

  Zato je bilo posebno zanimljivo kako će se njene zamisli ostvarivati u etabliranoj nacionalnoj kazališnoj kući. Da i u tim okvirima autorica znatno odstupa od uobičajenih rješenja, bilo je publici gostovanja u Gavelli jasno od samog ulaska u dvoranu, koji je za svakog od gledatelja bio njegov vlastiti početak predstave. Gledalište je bilo osvijetljeno, između nekih sjedala usađen mali stol s ponekom šalicom, kockama šećera, a cijelim se prostorom kreću ljudi iz predstave nudeći kao dobrodošlicu čaj, kavu ili rakiju. Marina Petković Liker, koja potpisuje i scenografiju, pozornicu je napučila pomalo ofucanim komadima namještaja da bi ukazala na derutnost stare kuće, potenciranu u prvom planu velikim lavorom u koji kapa kišnica kroz pukotine na krovu. U tom prostoru, izvodeći vlastitu glazbu, poseban ugođaj stvara Bojan Beribaka za kojeg tek kasnije saznajemo koje lice tumači u predstavi.
  
  
  
  Prije razvitka radnje ostali glumci interpretiraju pjesme Marka Tomaša i time gledateljima prenose duhovnu klimu iz koje se stvara obiteljska drama. Nju je Marina Petković Liker zamislila kao okvir koji usklađuje glumačke autorske i interpretatorske zamisli, stvarajući cjelinu koja funkcionira slično improvizacijama u jazzu. Taj se okvir međutim ne gradi na Tomaševom tekstu nego ga u suradnji s redateljicom stvaraju glumci koji iz raspoloženja koje stvara Tomaševa poezija, vlastitih iskustava, odnosa prema društvenoj situaciji i političkim okolnostima, a i odnosa prema ratu kojeg su proživjeli, stvaraju likove šestero braće i sestara koji su se našli na obljetnicu majčine smrti. Pritom se i ona pojavljuje na pozornici, nevidljiva njima, ali ne i publici. To je neobičan pomak iz prividno realistične situacije u kojoj njeni potomci odlučuju što će napraviti s obiteljskom kućom koja se raspada, a i još jedan pokazatelj originalnosti predstave koja svoja značenja nastoji gledatelju prenijeti na neočekivan, često i neverbalan način.

  Ipak, ti vanjski događaji i situacije tek se naziru u pozadini kao elementi koji su utjecali na formiranje svakog od članova obitelji. Međutim, u njihovim životima prožetima nezadovoljstvom koje povremeno eskalira u sukobe čini se da su važniji sporovi oko toga da li popraviti crijep da zaustave prokišnjavanje, što zapravo inicira raspravu o tome da li popravljati ili prodati trošnu kuću, ali isto tako i kuhanje juhe koja podsjeća na nekadašnje zajedničke obroke i na to da unatoč sukobima još postoji i neka bliskost i tragovi ljubavi među braćom i sestrama, sada sklonima čak i žestokim sukobima. Ujedno miris juhe podsjeća barem dio gledatelja na njihova nekadašnja obiteljska okupljanja, a publici uz uobičajeni auditivni i vizualni kontakt s izvođačima nakon okusa napitaka na početku (ali i tijekom) predstave dodaje i mirise. To na neki način približava gledatelja izvedbi, tretirajući ga gotovo kao gosta na obiteljskom okupljanju u kojem se glumci pretvaraju u bliska lica koja publika počinje doživljavati možda čak i više kao znance nego kao interprete.

  
  
  Tome pridonose i svi članovi ansambla - Miro Barnjak, Bojan Beribaka, Angela Bulum, Jelena Kordić Kuret, Nikolina Marić, Jadranka Popović Miljko i Ivan Skoko, dojmljivo kreirajući vrlo različite karaktere, njihove osjećaje i motive ponašanja. Uz to, vjerojatno da bi ta lica (koja su najvećim dijelom sami stvorili) učinili što uvjerljivijima, govore gotovo privatno, što možda može sugestivno djelovati u komornom, nekonvencionalnom prostoru igre, ali su gledalište i pozornica Gavelle ipak preveliki za potpuno stvaranje takvog intimnog kazališnog doživljaja, pa su neke od replika ostale nerazgovijetne. Ipak, bez obzira na to što izvedba Gnijezda u za nj ne posve prikladnom prostoru Gavelle nije mogla u potpunosti ostvariti sve potencijalne vrijednosti ove originalne predstave, bilo je to gostovanje vrijedno pozornosti i začudno kazališno iskustvo.

  Režija i scenografija: Marina Petković Liker
  Dramaturg: Dragan Komadina
  Autor Glazbe: Bojan Beribaka
  Asistentica scenografkinje: Ivana Radić
  
  Igraju: Miro Barnjak, Bojan Beribaka, Angela Bulum, Jelena Kordić Kuret, Nikolina Marić, Jadranka Popović Miljko, Ivan Skoko

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. svibnja 2019.    

Piše: