Ispovijesti obiteljske realnosti

26. Međunarodni festival malih scena u Rijeci, 2.-9. svibnja 2019.; Teatar EXIT Zagreb: Susret, red. Nina Mitrović



  • Drugi dan Festivala malih scena u riječkoj Filodrammatici obilježilo je gostovanje Teatra EXIT iz Zagreba s dramom Susret u režiji Nine Mitrović, jedne od najperspektivnijih hrvatskih dramatičarki. Za redateljski debi odabrala je tekst za koji je 2009. godine osvojila i Nagradu za dramsko djelo Marin Držić te gledateljima predstavila bolno iskrenu i sentimentalnu psihološku dramu Susret.

    Susret je drama o naizgled dijametralno različitom ocu i sinu koji se, ponukani očevom bolešću, ponovno susreću. Već je na samome početku jasno da njihov susret neće biti ni topao ni ugodan, što je izvjesno i iz same scenografije i oblikovanja svjetla izvrsnog Denija Šesnića, majstora ugađanja ambijenta. Naime, radnja se odvija u samačkom stanu oca (Siniša Popović) kojeg posjećuje sin (Filip Križan) jer je jednostavno bio u prolazu. Usputnim razgovorom krate vrijeme, čime dolaze do težih tema i poniru sve dublje u neriješene obiteljske odnose. Radnja se drame temelji isključivo na razgovoru oca i sina koji publiku vodi na putovanje emocijama i prošlošću, naglašavajući pritom težinu neizrečenih osjećaja i međuljudskih odnosa opterećenih prošlošću koju ne mogu vratiti. Otac je tvrdoglav, izravan, oštar i samodopadan mačo muškarac, dok mu je sin sušta suprotnost: pomalo izgubljen u vlastitom svijetu, životu, ali i mislima, luta svim tim predjelima na očitu očevu iziritiranost. Sin mu zamjera mnogo toga, počevši s manjkom ljubavi prema njemu i majci, koju je varao tijekom cijelog trajanja njihova braka, a koja potom izjedena rakom i tugom za neuzvraćenom ljubavi umire gotovo u potpunosti sama. Majčina je smrt unijela još dublji raskol u ionako podijeljenu obitelj, te sina i kći Tanju dodatno udaljila od distanciranog oca.

    Razgovorom se saznaje da je otac bio nevjeran majci te hladan i nerijetko okrutan prema djeci, čime ga se izdvaja i kao uzročnika depresije i anksioznosti kod kćeri. S druge strane, gubljenjem oca u vlastitom sjećanju izvjesno je da se on i sin jednostavno ne vide na jednak način. Dok otac vjeruje da im je pružio sve što je mogao i trebao, sin smatra da je oštećena roba upravo zbog očevog toksičnog maskuliniteta. Komornu atmosferu drame dodatno je naglasio intimni ugođaj prostora Filodrammatice te izvrsno osmišljena scenografija (Deni Šesnić) jednostavnog samačkog stana. Nije zasićena predmetima koji odvraćaju pozornost, nego se na sceni nalazi nekolicina svjetiljki i predmeta koji bi se zaista i našli u stanu. Kao sredstvo rastavljanja, a naposljetku i ujedinjenja, središnje mjesto na sceni zauzima omanji stol s dvjema stolicama za koji otac i sin zajednički sjedaju tek pri kraju predstave. Posebno je zanimljiv scenografski odabir žaluzina kroz koje u tamnu sobu dopire svjetlo s ulice, čime se dodatno naglasila otuđenost likova koji prozoru pribjegavaju u neugodnim trenucima razgovora.

    Siniša Popović nacionalni je prvak drame HNK u Zagrebu te je bila čast gledati ga u Rijeci, a uz njega je nastupio mladi Filip Križan, nagrađivana glumačka zvijezda u usponu Gradskog dramskog kazališta Gavella. Iako drama ima samo dva lika, njihovim se razgovorom doznaje više o ostalim likovima, kao što su kći Tanja, brojne očeve ljubavnice te sinovljeva trudna djevojka koju vara, baš poput oca. Odnos oca i sina stereotipan je, no nažalost i realan te prečesto prisutan u zapadnom društvu, a proizlazi iz naglašavanja muževnosti, stoicizma i uvjerenja da dečki ne plaču te odbacivanja djeteta koje ne ispunjava očev ideal muškosti. Siniša Popović lik je prikazao na način poznat mnogima – on je frustrirani otac koji svoju djecu zaista i voli, no istovremeno ima toksičan stav o ljubavi kao znaku slabosti i stoga mu djeca odrastaju amputirana od očeve ljubavi. Svoje boli za propuštenim prilikama i minulim vremenima oba lika prikazuju prvenstveno gestama i mimikom, naglašenim uzastopnim pušenjem cigarete Križanova lika.



    Uz želju za razrješenjem problema iz prošlosti, sina muči i tjeskoba te je njegova nervoza u srazu s ocem gotovo opipljiva, čime se Filip Križan izdvaja kao glumac sposoban parirati glumačkom titanu poput Siniše Popovića. Njihovi su pokreti sredstvo karakterizacije, pri čemu je Siniša Popović sušta suprotnost mlađem kolegi. Popović se pozornicom kreće polako i pognutih leđa, a lice mu odiše sjetom i žaljenjem te na trenutke i ljutnjom na sina i samoga sebe. Zatvoren je i nepromjenjiv u tvrdoj ljušturi, a krhkost oca dolazi do izražaja na kraju drame kada se na granici plača nada da će ga, pokraj sina koji ga posjećuje, nazvati kći, koja to ipak ne čini. Bolan završetak drama dobiva upravo u ocu koji sinu daje crtež iz djetinjstva, uz napomenu da je sačuvao mnoštvo uspomena. Taj ga čin humanizacije čini iznimno teškim likom za mrziti, iako je nakon svega što smo saznali jedino to i zaslužio. Redateljica i autorica mu je time dala dimenziju ljudskosti i propaćenosti kojom postaje uvjerljiv, zaokružen i stvaran lik sa svim manama i vrlinama koje mu pripadaju.

    Redateljski debi Nine Mitrović Susret duboko je emotivna i potresna priča o obiteljskim odnosima koja u prvi plan postavlja izvrsne glumce i nagrađivani tekst, a ne raskoš scenografije i kostimografije. Drama nije provokativna ni kontroverzna, nego pogađa u najdublje dijelove ljudskog bića te likove ne predstavlja crno-bijelo, nego u njih unosi nijanse sive koje Susret čine promišljenom dramom na tragu velikih dramatičara.

    Redateljica i autorica teksta: Nina Mitrović
    Scenografija i oblikovanje svjetla: Deni Šesnić
    Glazba i oblikovanje tona: Damir Šimunović
    Izbor kostima: Filip Križan i Siniša Popović
    Majstor rasvjete i tona: Martin Šatović, Vanja Marin, Dragan Micić

    Igraju: Siniša Popović, Filip Križan

    © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2019.

Piše:

Tea
Schmidichen