Univerzalnost vizuala

HNK Varaždin: Tennessee Williams, Tramvaj zvan žudnja, red. Valentina Turcu, 10. svibnja 2019.

• 
  
  Tramvaj zvan žudnja Tennesseea Williamsa jedan je od onih lektirnih dramskih tekstova koje kazališta rado stavljaju na repertoare, jer osiguravaju recepciju ne samo po školsko–lektirnom principu (školarci koji dolaze u kazalište kako bi organizirano pogledali neki naslov) nego i kroz motive koji su angažirani i konkretni u izvedbi. To bez sumnje čini ovu dramu i njenog autora klasikom, te je zasigurno pridonijelo i premijeri Tramvaja zvanog žudnja u režiji Valentine Turcu na Velikoj sceni HNK u Varaždinu 10. svibnja. Valentina Turcu prvenstveno je, a što je vidljivo i iz opširnog životopisa tiskanog u programskoj knjižici predstave - koreografkinja, s jasno profiliranim interesom za plesne predstave nastale prema predlošcima klasika dramske literature. No, varaždinski Tramvaj zvan žudnja nije (trebao biti) postavljen kao plesna predstava ni koreografski rad nastao prema motivima Williamsove drame, što bi, s obzirom na njezinu strukturu i dominantne motive, bilo iznimno zahtjevno, ali potencijalno zanimljivo. Suprotno, varaždinska se predstava jasno, od najava do premijere a i nakon nje, deklarirala kao dramska. Viđeno je, ipak, završilo negdje na pola puta.
  
  Valentina Turcu iznimno dobro razumije i čita prostor, atmosferu, ambijente. Tako varaždinska predstava djeluje vizualno iznimno dotjerano, čisto i rafinirano kroz dominantne crnobijele tonove scenografije (Marko Japelj) koja istovremeno naznačuje ambijent obiteljske kuće i apstrahira ga iz određenosti neuglednim, siromašnim predgrađem New Orleansa koje je upisano u predlošku (što nije nužno pohvalno, no funkcionira u likovnosti predstave). Slično je i s kostimima (Alan Hranitelj), koji su dominantno također crni, uz boju prisutnu tek u haljinama sestara Blanche i Stelle, naznačujući tako univerzalnost i minimalizam, što su karakteristike vizualne fakture predstave na kojima redateljica očito inzistira. Promjene scenografije koje se događaju u pravilu pri izmjeni prizora, funkcioniraju na način koji slijedi dominaciju vizualnog minimalizma i čistoće u predstavi, gdje se elementi mogu mijenjati u funkcionalnosti, ne gubeći likovnost. Svjetlo (Aleksandar Čavlek) podigrano je i prati dominantne naglaske na tamnim, a rafiniranim tonovima. Sveukupno, varaždinski Tramvaj zvan žudnja je predstava koja dobro izgleda i ostavlja snažan, upečatljiv vizualni dojam, što nije postignuto nikakvim akrobacijama ili iščašenim rješenjima nego jednostavnim inzistiranjem na minimalizmu i pročišćenosti svih komponenti koje čine likovnost scenskih događaja. Ipak, i u takvom su kontekstu lijepih i dorađenih slika neke komponente ostale nejasne, poput svjetlosnog natpisa desire (dakle, žudnja) u pozadini scene (što je svakako moderan, in, detalj, još i u skladu s vizualnim detaljima predstave, ali ostaje nejasna njegova funkcija) ili okretanja televizijskog prijamnika na način koji će zaklanjati pogled dijelu gledališta.

  
  
  Tramvaj u varaždinskoj inscenaciji predstava je koja, također, razumije i dobro se koristi glazbom, uklapajući je u cjelinu njezina dominantnog minimalizma i inzistiranja na profinjenoj univerzalnosti vizuala. Glazba je osobito precizna u postavljanju, definiranju prizora, redovito na njegovom početku, ostvarujući time snažan naglasak na atmosferičnosti scenskih zbivanja, što je još jedna karakteristika na koju Valentina Turcu osobito obraća pozornost. U konačnici, scenski pokret nameće se kao definirajuća komponenta kazališnog oblikovanja ovakve predstave, koja očito teži stvaranju atmosferičnih, pamtljivih i suzdržano lijepih slika. To ponajviše dolazi do izražaja na početku prizora i u izmjenama koje su provedene precizno, bez greške i praznog hoda, čime je neminovnost izmjene prizora (barem u tradicionalnoj strukturi dramskog teatra) koja se u predstavama često pokušava izbjeći ili se nameće kao faktor diskontinuiteta, pokazuje kao estetski vrijedno iskustvo. Sve ovo definira Tramvaj zvan čežnja kao djelo koje inzistira na vizualnoj dojmljivosti provedenoj kroz minimalizam i univerzalnost prikazanog, što ostvaruje vrlo uspješno, ostajući pamtljiva na razini tog dijela cjelokupnog gledateljskog iskustva.
  
  S druge strane, inzistiranje na elementima gradnje prizora kao dotjeranih slika, vizualno upečatljivih, (p)ostaje i problem strukture predstave. Naime, posljedica je ne sasvim definiran odnos prema predlošku. Tramvaj zvan žudnja, o čemu jasno svjedoči već sam naslov a potvrđuje dobro poznata dramska radnja, tekst je snažnih naglasaka, prožet erotikom, strašću, neobuzdanim emocijama i susretanju intelektualnog potencijala s najnižim ljudskim strastima, što je u varaždinskoj inscenaciji ostalo nekako potisnuto. Drama Tennesseea Williamsa, obilježena osim snažnim likovima i utjecajem sredine u kojoj žive a koja ih definira, u inzistiranju na apstrahiranju, čistim tonovima i minimalizmu, dobila je pročišćen, pretjerano suzdržan i zbog toga ponešto neartikuliran izraz - lijepu sliku, ali kojoj nedostaje snage i naglasaka koji Tramvaj zvan žudnja čine prepoznatljivom i angažiranom dramom. U takvoj cjelini, pojedini trenuci snažnijih glumačkih poteza na sceni djeluju nesklapno s cjelinom, nekako pretjerano i ekscesno, više nego poentno. Posebno prema kraju predstave, kada drama ide vrhuncu i razrješenju.

  
  
  Blanche DuBois Hane Hegedušić nosi predstavu, ostvarujući luk emocija od intelektualno suzdržane sestre prema osobi vođenoj strašću, čime je ostvarena kompleksna uloga i prikazan raspon složenosti lika, koliko je to bilo moguće u okvirima ovakve predstave, čiji je naglasak ipak na vizualnom. Dora Fišter kao Stella kreirala je ulogu obilježenu složenim funkcioniranjem prikaza nedostatka snage i nemoći lika što, zajedno s dobrim prepoznavanjem estetskih naglasaka predstave u ponešto eteričnom pokretu, čini možda i najbolju kreaciju. Ivica Pucar u ulozi Stanleya Kowalskog varirao je od prenaglašavanja i nekontroliranog vikanja (što posebno dolazi do izražaja u okvirima estetizirane i mirne režije) do preciznih trenutaka približavanja predstave predlošku. Dopisana uloga Smrti, koje nema u Williamsovoj drami, a u ovoj je predstavi igra Filip Eldan, ostvarila je funkciju izvođenja na scenu podsvijesti likova, posebice Blanche, čime je artikulirana nova razina dramske radnje, iako bez riječi. Još treba spomenuti Mladića Nikše Eldana, dobru malu ulogu naivnog prodavača novinske pretplate koji, a da toga nije ni svjestan, postaje najjasniji prikaz neumitnosti Blancheinog karaktera.

  Sveukupno, Tramvaj zvan žudnja u varaždinskoj je izvedbi predstava obilježena estetskim iskustvom vizualnog. Dotjeranim, skladnim slikama u kojima sve funkcionira i koje pokazuju osjećaj za kazališno oblikovanje. Zbog toga je lijepa u prikazu mračne teme i mračnim tonovima koji dominiraju scenom. Iz istog razloga, predložak je ponekad zanemaren, cjelina kao da ne zna što bi s njim, a kada njegovi naglasci dođu do izražaja, to više djeluje kao eksces nego dio cjeline. No, vizualne impresije ipak uspijevaju prevladati, što predstavu čini uspjelom i vrlo pamtljivom u njezinoj univerzalnosti vizuala.
  
  Prevoditelj: Ivo Juriša
  Redateljica, dramaturginja: Valentina Turcu
  Scenograf: Marko Japelj
  Kostimograf: Alan Hranitelj
  Autorica glazbenog koncepta: Valentina Turcu
  Oblikovatelj rasvjete: Aleksandar Čavlek
  Oblikovatelj zvuka: Gorazd Vever

  Igraju: Hana Hegedušić, Ivica Pucar, Dora Fišter, Ivan Glowatzky, Filip Eldan, Bernard Tomić, Katarina Arbanas, Nikša Eldan
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. svibnja 2019.

Piše: