Nepotrebna hiperbolizacija atraktivnog teksta

19. Naj, Naj, Naj festival, Zagreb, 24.-28. svibnja 2019.; Gradsko kazalište Žar ptica: Grigor Vitez, Plava boja snijega, red. Leo Katunarić

• 
  
  Kultni dramski tekst ili kultna predstava kategorije su o kojima se redovito vode rasprave na različitim forumima, stručnim i onim sasvim privatnim. Jedan od tekstova koji bez sumnje, barem u korpusu hrvatske dramske književnosti za djecu, ulazi u kultna ostvarenja, jest Plava boja snijega Grigora Viteza. Stoga je logično i razumljivo njegovo postavljanje na scenu zagrebačkog kazališta Žar ptica, u režiji Lea Katunarića. No, osim ovim razlozima, Plava boja snijega svoju atraktivnost i zanimljivost suvremenom gledatelju potvrđuje i svevremenskom pričom o gluposti moćnih i kratkovidnosti vladara nasuprot lukavosti podanika te specifičnim, vrlo pamtljivim stihovnim replikama koje obiluju rimama i jezičnim dosjetkama. Ludičko poigravanje mogućnostima jezika i značenjskim razinama pojedinih pojmova i sintagmi, uz suptilno otvaranje brojnih tema o odnosu pojedinca prema apsurdima društvenih, a osobito političkih i svakovrsnih vladajućih elita, čini ovaj tekst aktualnim i dječjim i starijim gledateljima. Upravo mogućnost shvaćanja različitih slojeva djela, od igre i poigravanja preko apsurdističkih naznaka do društvene kritike, odlike su Plave boje snijega.

  Produkcija Žar ptice sačuvala je sve elemente koji Plavu boju snijega čine tako trajno zanimljivim, dovitljivim i kreativnim tekstom, no mizanscenski okvir u koji je predstava postavljena pokazuje se, ipak, kao ponešto problematičan ili barem dvojben, u načinu na koji se odnosi prema tekstu. Naime, predstava je pretrpana raznolikim bojama, kostimima svih oblika i eklektičnima u izrazu (kostimografkinja Dženisa Pecotić), svjetlo je ponešto napadno i na trenutke evocira atmosferu disko kluba (oblikovatelj Saša Mondecar), dok je koreografija (koreografkinja Zrinka Lukčec) izrazito energična (pa i izvedbeno zahtjevna, osobito onima u nepraktično dizajniranim kostimima) te koketira sa slapstickom i gegom kao načinom oblikovanja i naglašavanja osobina likova.
  
  
  
  Sve to donekle (vjerojatno i namjerno) koketira s kičem, ponekad ironizirajući osobine likova kroz kičaste elemente likovnosti predstave. Što djeluje zanimljivo i ilustrativno s obzirom na tekst, ali se pokazuje kao gomilanje elemenata, koje istovremeno prekriva ponešto od zanimljivosti koje se mogu naći u Vitezovom predlošku. Jednostavno, elementi predstave čija se funkcija može pronaći u ilustriranju ironijskog odmaka upisanog u tekst a istovremeno su atraktivni i privlače pažnju gledatelja, ponešto su pretjerani, prenapadni i preuzimaju (gotovo) svu gledateljsku pozornost, ograničavajući mogućnosti recepcije inače vrlo zanimljivog i ludičkog dramskog teksta, korektno sačuvanog i postavljenog na pozornicu. Rezultat ovog i ovakvog pristupa je predstava koja očito razumije svoje polazište, nalazeći ga u slijeđenju dramskog teksta, ali mu pristupa ponešto nezgrapno, pretjerano ga ilustrirajući i hiperbolizirajući hiperbole, dosjetke i apsurde upisane u njega, čime prekriva ponešto od estetske vrijednosti predloška, posebno one koja se očituje u jezičnoj ekvilibristici i ludističkom pristupu stihovima, a osobito u upotrebi rime.
  
  
  
  Djeci kojoj je predstava ipak očito primarno namijenjena, barem prema iskustvima s viđene izvedbe, pristup koji se odlikuje vizualnom (pre)zasićenošću i koketiranjem s nezgrapnim elementima kiča isprva je zabavan, no kao i sve blještavo i vizualno zasićeno, brzo pada i gubi pozornost. Navedeno Plavoj boji snijega daje istovremeno poticajan i zabavan, a opet - osobito kako odmiče, ponešto naporan ton, odajući dojam nezaustavljivog prekrcavanja scene svakovrsnim izvedbenim prekomjernostima.

  Slijedeći poticaje upisane u tekst, a koji likove počesto oblikuju karikirajući i naglašavajući im tragikomične osobine, i ova je predstava pošla tim putem, pa se glumačko oblikovanje uloga svodi na baratanje ovim dobro poznatim i prepoznatljivim registrima. Nažalost, ni taj segment nije mogao proći bez stanovitih nezgrapnosti, koje slijede one iz cjeline mizanscene. Naime, u glumačkom se karikiranju i baratanju apsurdom pošlo ponešto predaleko, čime su izvedbe postale donekle naporne unatoč dopadljivosti koreografije. S druge strane, treba pohvaliti jasnoću artikulacije i čist, precizan scenski govor cijelog ansambla (što je osobito važno s obzirom na karakteristike teksta, stihove i rimu). Koji je, i opet, ugušen pretjerivanjima u drugim elementima scenskog oblikovanja, što stihove - inače korektno artikulirane i izgovorene, dovodi do pretjerivanja u karikaturalnosti, primjerice u ulogama Razbinosa (Ante Krstulović) ili Krizanteme (Dunja Fajdić), dok su nešto bolju mjeru pronašli Marko Hergešić (Karaslav), Zoran Pribičević (Kačkavalj) i osobito Petar Atanasoski kao Kaloper. Dvorska luda Vesne Ravenšćak Lozić, pomalo paradoksalno, jedina je dosljedno smirena uloga.

  Zaključno, Plava boja snijega Lea Katunarića i Žar ptice dobro je prepoznala aktualnosti i atraktivnost višeslojnog i ludičkog teksta Grigora Viteza. U postavljanju na scenu je, ipak, počesto pošla putem prenaglašavanja i pretjerivanja, čime je cjelini dala određena obilježja nezgrapnosti i prekrivanja jezične kreativnosti predloška.

  Redatelj: Leo Katunarić
  Suradnica redatelja: Nina Božilov
  Scenografkinja: Dinka Jeričević
  Kostimografkinja: Dženisa Pecotić
  Koreografkinja: Zrinka Lukčec
  Glazba: Mario Mirković
  Oblikovatelj rasvjete: Saša Mondecar

  Igraju: Marko Hergešić, Dunja Fajdić, Zoran Pribičević, Ante Krstulović, Petar Atanasoski, Vesna Ravenšćak Lozić, Vini Jurčić, Robert Španić, Boris Barukčić, Josip Brakus, Ognjen Milovanović

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2019.

Piše: