Raskošno i snažno ostvarenje

70. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2019., William Shakespeare: Hamlet, red. Paolo Magelli

• 
  
  „Popis disertacija i studija posvećenih Hamletu dvaput je deblji od telefonskog imenika Varšave. Ni o jednom Dancu od krvi i mesa nije se tako svestrano pisalo kao o Hamletu. Shakespeareov kraljević je sigurno najpoznatiji predstavnik svoga naroda. Bezbrojne bilješke i napomene izrasle su oko Hamleta, i on je jedan od rijetkih književnih junaka koji živi odijeljeno od teksta, odijeljeno od kazališta. Njegovo ime nešto znači čak i onima koji nikada nisu gledali ni čitali Shakespeareov komad.“, uz ostalo, napisao je Mate Maras u pogovoru Hamleta u izdanju Školske knjige 2005. godine.

  Jednako je i s čuvenim Hamletovim solilokvijem, četvrtim monologom iz trećeg čina koji počinje pitanjem: „Bit, ili ne bit – to je pitanje“, najpoznatijim i najglasovitijim od svih Shakespeareovih monologa, ali i od svih monologa svjetske dramske književnosti. Njegov početak bit, ili ne bit toliko je ušao u engleski standardni jezik i književnost, ali i u druge europske i svjetske jezike i književnosti, da ga često navode i ljudi koji dramu o Hamletu i njegov samoslov o samoubojstvu nisu niti pročitali. Upotrebljavaju ga u smislu sad ili nikad, učiniti ili ne učiniti, živjeti ili umrijeti, odnosno u svim trenutcima u kojima se čovjek nađe pred ključnom odlukom svoga života. Bilo da je riječ o onoj intimnoj, ili pak odluci koja će promijeniti stanje svijesti zajednice ili sliku svijeta koji ga okružuje.

  Upravo je ovo pitanje djelovanja-nedjelovanja Hamleta, intelektualca, svojevrsnog junaka našeg doba, redatelj Paolo Magelli kao najznačajnije pitanje našeg doba, mišolovku za publiku, uz značajnu dramaturško-adaptacijsku pomoć Željke Udovičić Pleština svojom inscenacijom Hamleta Williama Shakespearea na Lovrjencu, kao prvi premijerni naslov 70. obljetničkih Dubrovačkih ljetnih igara, premijerno, 27. srpnja ponudio festivalskoj publici na kazališnu kušnju.

  Uz posve suvišni i nepotrebni prolog neispričanoj drami, kao da Hamlet sam po sebi ne nudi dovoljno upita o vremenu koje živimo, dodajući publici kao svojevrsnu đontu, sućut prigodom smrti Marina Držića. Naravno, smrti dum Marina na Igrama, kojeg nema na ovoj velikoj festivalskoj obljetnici. I sve to uz nekakvu razuzdanu, alkoholom natopljenu pošalicu, poskočicu primjereniju rođenju nego smrti, a posve neprimjerenu ovom kazališnom zapitu nad gubitkom osobnosti, osobitosti i identiteta suvremene Europe, temama kojima se ovaj, 14. po redu Hamlet na Lovrjencu , a 15. na Igrama, posvećuje. A to tim više što su ti zvuci pogrebnog slavlja  svojim kašnjenjem ometali reproduciranje govora Miše Martinovića, duha Hamletovog ubijenog oca koji od sina zahtijeva osvetu. Pa ako bi se ova rugalica i mogla shvatiti kao poruga Igrama i Gradu, mitovi su Grada kao i njegov istinski značaj kroz povijest znanosti i umjetnosti neizbrisiv dio njegova identiteta. Baš kao što je to i glumac Miše Martinović, koji je posve zaslužio neometano kao duh razgovarati sa svojim sinom.

  Zakoračivši u ovu najizvođeniju Shakespeareovu tragediju redateljski snažno, poštujući Bardovu riječ, Hamleta je Magelli tek malo prikratio, tu i tamo dopunio i svekoliko popunio čitavim nizom izlomljenih zrcala, pa i onih koja su se projicirala na zidovima Lovrjenca, u kojima su se svi Shakespeareovi junaci razotkrivali i izopačeno otkrivali svoju nutrinu, sva svoja krvava lica. Lica svih  smrti koje slijede.

  
  
  Krateći Shakespeareovu tragediju, preskačući prvi čin i noćne šetnje duha ubijenog kralja Hamleta kojima svjedoče čuvari Elsinora, danskog dvorca smrti, korupcije, prisluškivanja i manipuliranja, i gledatelji su i mladi kraljević, on netom po povratku sa sveučilišta Wittenberg na pogreb svoga oca, ali i na krunidbu novog kralja Danske - strica  mu Klaudija za kojeg se preudala Hamletova majka kraljica Gertruda, samim početkom ove posve osebujne, tako maštom prepoznatljive Magellijevske kazališnosti, suočeni s danskom truleži . Moralnim rasulom u kojem je kralj bratoubojica, kraljica bratova žena preljubnica, a podanici marionete koje kliču novom kralju. Kraljević je Hamlet sam, u posve neprepoznatljivom dvorcu kakvog je ostavio odlaskom na školovanje, uz jedinog mu prijatelja Horacija, a proganjaju ga riječi. Riječi oca, oslici moćnog kralja Hamleta, projicirane po zidovima Lovrjenca, kako kažu, istinskog Elsinora. Publika je istodobno posluživana lubanjama, poput kikirikija ili autentičnih suvenira trule države Danske koje grobari, jedini koji doista u takvoj državi zarađuju, nude publici. A tu je i zapit iz petog čina o najvrjednijim građevinarima, koji grobari vježbenici moraju odgonetnuti. I odmah se doznaje da su najdugovječnije građevine one grobara jer njihove građevine traju do Sudnjega dana. U truloj, mrtvoj Danskoj.

  Sve je Hamletove dvojbe, sve solilokvije o pitanju čovjeka i njegove biti, smisla i uloge mu u svijetu Magelli dopustio i na scenu kazališno maštovito propustio, precizno ih i snažno vodeći do samog kraja krvlju pokrivene Danske. Zemlje u kojoj nema ni ljubavi, ni nježnosti, ni pravde ni istine. Pa ni budućnosti, osim mita o hrabrosti i moći jedne zemlje, ostavljenog Horaciju da ga priča. I Fortinbrasu, mladom norveškom kraljeviću da dostojno pokopa sve mrtve, uzimajući ono što mu je davno oteto. Jer, Fortinbras ne oklijeva. On djeluje.
  
  Kazališno preraskošno Paolo Magelli uz izuzetnu pomoć autora videoprojekcija po zidovima Lovrjenca Ivana Marušića Kifa, kojima se radnja naviješta a slutnja i šutnja nadomješta, i jednako vrijednu minimalističku scenografiju Lorenza Bancija, precizno niže prizore i scene ove tragedije smrti same u kojoj nestaje jedan svijet. Uz izvanrednu glazbu autora Ljupča Konstatinova i prekrasne kostime Lea Kuliša, crvene, bijele i crne boje smrti, tragediju je mladog danskog kraljevića Hamleta priveo kraju posve svjestan nemogućnosti drukčijeg razrješenja početnog pitanja biti ili ne biti do onog nestati... 

  Veliki je Festivalski  dramski ansambl značajno pridonio snazi predstave

  Frano Mašković kao mladi danski kraljević Hamlet, pritisnut obvezom osvete smrti svoga oca ubojstvom mu strica, jednako je moćan i u svojim monolozima i u dijalozima. Suočen s novom stvarnošću nekad jakog, ponosnog i časnog dvorca Elsinora, moralno zgađen ubojstvima, izdajama, poltronstvom podanika i manipulacijama kojima se novi kralj Klaudije služi kako bi svim sredstvima očuvao vlast, i ne snalazeći se u novim prilikama promišlja čovjeka i njegovu ulogu na svijetu, sebe i svoje obećanje duhu mrtvog oca o osveti ubojstvom Klaudija. Nije on kolebljivi dječarac. Njegov je Hamlet zreo muškarac koji, iako svjestan danog obećanja, želi istinu, propituje i ispituje osvetu i njezinu svrhu s moralnog aspekta. Njegova je gluma ludila sjajna, i riječju i gestom i tijelom, a lucidne mu i duhovite dosjetke kojima se brani teku glatko i prirodno. Njegov je odnos s Ofelijom, prepun nježnosti i okrutnosti, dojmljiva ljubavna priča bez budućnosti koju Frano Mašković izvrsno nijansira, i kad ljubav konzumira i kad je se odriče. I, svakako je važno pripomenuti da je on jedini glumac koji nije napravio niti jedan jezični, govorni prekršaj - bilo krivim akcentima, bilo krivom impostacijom svoga glasa.  

  Milan Pleština - Klaudije, novi danski kralj, Hamletov stric, dominirao je scenom, znalački nudeći brojna svoja lica, u kojima su se ogledala i okrutnost, i ljubav za Gertrudu, i slika moćnog vladara iza koje se skriva strah i strepnja od mladog Hamleta, i lukavost i manipulativnost kojom vlada svojim kraljevstvom.  Klaudije nesumnjivo voli Gertrudu, ali iznad svega voli sebe i moć koju ima i održava je svim sredstvima.

  
  
  Nina Violić kao kraljica Gertruda, preljubnica koja se udaje za ubojicu svoga muža, tako je skladno i plemenitaški odmjereno s lovjernačkih mira, sva u crvenom, mahala i osmijehom pozdravljala okupljeni puk koji slavi vjenčanje kralja i kraljice da je tom malom gestom ostavila snažan dojam. Kraljica je ona, reprezentativna figura koja želi divljenje i obožavanje. Sin joj i nije toliko blizak, i njihovi su odnosi napeti, ali je Gertruda na kraju ipak majka koja svjesno pije otrov namijenjen joj sinu.

  Polonije pak Nikše Butijera, posve je nezainteresiran za dvorske spletke, nije im pokretač, ali ipak u njima sudjeluje. I špijunira. I kćer, i sina i mladog kraljevića - što od brige, što iz koristoljublja. Jednako kao i Hamlet, spretno se igra riječima i tako preživljava u truloj državi Danskoj. Sjajnim je minijaturama duhovito ocrtao brižnog oca kojem je dobrobit djece najvažnija.

  Ofelija, Polonijeva kći Anđele Ramljak zrela je djevojka zaljubljena u Hamleta. Njezina ljubav nije platonska i već je i fizički ostvarena, ali unatoč svemu pristaje odreći je se po savjetu oca. Nakon smrti Polonija, ili nakon što je Hamlet odbaci i šalje u samostan, poludi i - po Magellijevoj redateljskoj misli, gola šeće dvorom dijeleći ubrano cvijeće - svima prema njihovim osobitostima. Sreća, riječ je o prelijepoj glumici, pa baš nikome u publici nije bilo mrsko gledati obnaženo tijelo. Iako joj malo više strasti i malo više ludila nikako ne bi naškodilo. Ne utapa se u rijeci nego u moru pod Lovrjencem, što nam lijepo i tužno pokazuje novi slikopis na zidovima Lovrjenca. Enes Vejzović i Pjer Meničanin kao dvorjani Rosencrantz i Guildenstern, Hamletovi prijatelji, nisu odoljeli ponudi Klaudija i spremno su svog prijatelja odveli u smrt u Englesku, dokazujući tako da je u Danskoj sve na prodaju. Pa i prijateljstvo.

  Mladi je Laert Ivana Colarića gotovo nezamjetan sve do same scene mačevanja s Hamletom kojim želi osvetiti ubojicu oca i indirektno sestre, i iako pristaje na Klaudijevu smrtnu zamku za Hamleta, na kraju odustaje i istinu kaže Hamletu. Iako ga u glumačkom smislu nema, mora se priznati da ga je Lovro Buva mačevanju dobro podučio. Ermin Bravo kao Horacije, jedini pravi Hamletov prijatelj i saveznik, ostao je sam kako  bi svijetu prepričavao zlu kob države Danske i jednog dvora koji nepovratno nestaje.

  
  
  Pravo su kazališno osvježenje glumica kraljica, glazbenica i vojnik Hrvojka Begović, te grobari, glumci i vojnici: Domagoj Janković, Matija Čigir, Bernard Tomić, Karlo Mrkša i Pavle Vrkljan. Kao glumci zabavni i duhoviti, a kao vojnici uvježbani poput prave gerile. Inače, u predstavi se puno, puno puca, topovi i metci čuju se i bruje i prilikom proslava, kako to već nalažu stari običaji danskog dvora, ali i kao izvanjska prijetnja Danskoj. Pucaju svi osim mladog norveškog kraljevića Fortinbrasa koji uzima Elsinor i organizira dostojan ukop kraljevske obitelji koja time nestaje sa svjetske scene.

  Redatelj: Paolo Magelli
  Adaptacija i dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
  Scenograf: Lorenzo Banci
  Kostimograf: Leo Kulaš
  Glazba: Ljupče Konstantinov 
  Video-projekcije: Ivan Marušić Klif 
  Oblikovatelji svjetla: Aleksandar Čavlek, Marko Mijatović
  Mačevanje postavio i uvježbao: Lovro Buva
  Asistentica redatelja: Tamara Damjanović
  Asistentica kostimografa: Ana Fucijaš
  Asistent autora video-projekcija: Miran Brautović
  Inspicijent: Roko Grbin
  Fotografije: Marko Ercegović

  Igraju:
  Klaudije, danski kralj - Milan Pleština
  Hamlet, sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja - Frano Mašković
  Polonije, glavni državni tajnik - Nikša Butijer
  Horacije, Hamletov prijatelj - Ermin Bravo
  Laert, Polonijev sin - Ivan Colarić
  Rosencrantz, dvorjanin, Hamletov prijatelj - Enes Vejzović
  Guildenstern, dvorjanin, Hamletov prijatelj - Pjer Meničanin
  Glumica kraljica; glumica glazbenica; vojnik - Hrvojka Begović
  Grobar; glumac kralj; vojnik - Domagoj Janković
  Grobar; prvi glumac; vojnik - Matija Čigir
  Grobar; vojnik - Bernard Tomić
  Grobar; glumac; sudac; vojnik - Karlo Mrkša
  Grobar; glumac; svećenik; vojnik - Pavle Vrkljan
  Fortinbras, norveški kraljević - Ranko Zidarić
  Gertruda, danska kraljica, Hamletova majka - Nina Violić
  Ofelija, Polonijeva kći - Anđela Ramljak
  Glas duha Hamletova oca - Miše Martinović
  
  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 20. kolovoza 2019.

Piše: