Dobra dramatizacija i tempo izvedbe

Zagrebačko kazalište lutaka: Zvonimir Balog i Arsen Dedić, Bubamarac, red. Darijan Mihajlović

• 
  
  Nije lako bubamarcu… Poznat je to prvi stih pjesme Zvonimira Baloga koja je, osobito nakon uglazbljivanja Arsena Dedića, jedna od najčešćih i nezaobilaznih glazbenih memorija na djetinjstvo brojnih generacija, koja se pjeva jednako u školi i u igri, na zborskim repertoarima i kod kuće. No, Bubamarac osim ove glazbeno-poetske komponente, lako pamtljivih, duhovitih i pjevnih stihova, sadrži i priču. Dakako, o Bubamarcu, njegovoj potrazi za ljubavlju i Mari, odabranici koju pronalazi nakon ponešto lutanja svijetom buba. Ta je priča, jednostavna i pamtljiva, a poučna i univerzalna, poslužila kao osnova predstavi Zagrebačkog kazališta lutaka. Izvorno je priču u pjesmi o Bubamarcu dramatizirala Jelena Popović za beogradsku inscenaciju, dok je zagrebačku adaptaciju potpisala Ana Tonković Dolenčić. Redatelj ove, zagrebačke predstave je Darijan Mihajlović.

  
  
  Uistinu, priča o Bubamarcu je domišljata, jednostavna i simpatična. Pristupačna dječjoj publici, kojoj je predstava prvenstveno namijenjena, a nostalgična starijoj te blago poučljiva i jednima i drugima. Dramatizacija se temelji na jednostavnom, linearnom principu Bubamarca koji promiče od jednog do drugog mjesta u svijetu buba, tražeći idealnu životnu družicu. To, dakako, omogućava brz i dobar ritam predstave, što je vidljivo i u zagrebačkoj inscenaciji, koja ne gubi tempo, osobito u stalnom ulijetanju (doslovno) novih lutaka na scenu. Što je potpomognuto pamtljivim i počesto duhovitim songovima, uglavnom namijenjenima karakterizaciji pojedinih buba s kojima se Bubamarac susreće. A te bube su galerija karikatura tipičnih likova i mjesta na kojem bi se mogla tražiti prva i idealna ljubav. Ovdje se pojavljuje još jedna osobina primjetna u adaptaciji, a to je blago i diskretno, no vidljivo pomaknuto balansiranje između osuvremenjivanja (tako imamo želju za popularnošću, površnost ili gotovo manično fotografiranje vlastitog lika kao dijelove karakterizacije buba s kojima se Bubamarac susreće).
  
  Na razini priče, predstava funkcionira. Jednostavna, laka za praćenje, no ipak se može primijetiti ponešto gubljenja fokusa zbog repetitivnosti. Naime, Bubamarac luta od jedne do druge lokacije, koje su sve vrlo slične i izgledom i načinom kreacije likova koje tamo zatječe. Ipak, gubljenje predstave u repetitivnosti i zamoru koji bi mogla izazvati donekle se izbjegava kroz duhovite i efektne songove, što pomaže održati tempo te postiže potencijal koji u sebi nosi duhovita dosjetka o Bubamarcu, koji je ujedno i metafora svakog u potrazi za (prvom) ljubavi. Kada bi se ovdje stalo i kada bi samo priča činila predstavu, Bubamarac bi, iako bez iznenađenja i osobite inventivnosti, bio dobra kazališna interpretacija pomalo neobičnog, ali zahvalnog predloška, popularne i poznate pjesme za djecu. Koja je možda iz njega izvukla ponešto više nego što predložak stvarno nudi, nadmašujući potencijale priče u ponešto razvučenim zapletima. No, u tome upomoć uskaču songovi i tempo koji predstava drži. Problemi se, međutim, pokazuju u izvedbi i, prvenstveno, načinu na koji se tretira lutka u predstavi - bilo u smislu likovnosti, oblikovanja, bilo u smislu animacije. Naime, upravo je to prostor koji bi omogućavao značajne kreativne iskorake, ako se već dramatizacija, odnosno adaptacija odlučila zadržati u okvirima vjernog slijeđenja pjesme, uz poneko proširenje i kontekstualiziranje u suvremeno doba. Toga u zagrebačkom Bubamarcu, nažalost, uglavnom nema.
  
  
  
  Rješenje lutaka (oblikovateljica Irina Somborac) sasvim je stereotipno i ničim ne plijeni pozornost, osim šarenilom, koje podsjeća na trgovinu igračkama. Slično je i sa scenografskim rješenjem (Davor Antolić-Antas), kojemu se ne može prigovoriti nefunkcionalnost, ali je jednako neinspirativno i uglavnom očekivano. Animacija lutaka, koje opravdano ulijeću i lete scenom (ipak su bube), pokazuje se podosta nekonzistentnom. Prvo, lutaka je mnogo, na trenutke i previše te nisu sve jednako funkcionalne nego poneke djeluju kao dekoracija, dio scenografije, a ne animirani likovi. Tome pridonosi i rješenje u kojem neke lutke otvaraju usta, dok druge to ne čine, iako govore. Općenito, u animaciji predstave osjeća se zasićenost prevelikim brojem lutaka, čija rješenja nisu posebno zanimljiva te djeluju odrađeno. A potencijala je bilo, što pokazuju primjerice neka rješenja svjetla u prijelazima između prizora i povezanosti sa songovima (oblikovatelj Igor Matijevac).
  
  
  
  Sveukupno, Bubamarac se pokazuje kao predstava nastala na poznatom i neobičnom predlošku, koji je dramatizacijom iskorišten čak i preko svojih stvarnih dramskih potencijala, što je predstavu odvelo u određenu repetitivnost, iz koje je izvlači dobar tempo izvedbe. Ipak, izvedba, a osobito kreacija i animacija lutaka djeluju odrađeno, bez previše inventivnosti. Tek uz mnogo buke.

  Režija: Darijan Mihajlović
  Dramatizacija: Jelena Popović / Ana Tonković Dolenčić
  Oblikovanje lutaka: Irina Somborac
  Scenografija: Davor Antolić-Antas
  Skladatelj: Aleksandar-Saša Lokner
  Animacije: David Peroš Bonnot
  Oblikovanje svjetla: Igor Matijevac
  
  Igraju: Borna Galinović, Marta Bolfan Ugljen, Marina Kostelac, Matija Prskalo, Dinka Vuković, Anđelko Petric, Siniša Miletić, Ivan Bošnjak
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. rujna 2019.

Piše: