Od Geranijuma do čerošpanje
70. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2019., Ivo Vojnović: Geranium, red. Marina Pejnović
-
„Jedna velika književna karijera započela je anegdotalno: jednoga dana, moglo je biti s jeseni 1879., donio je profesor zagrebačkog Sveučilišta Kosta Vojnović prijatelju Augustu Šenoi rukopis svoga sina i zamolio ga da mu u povjerenju kaže: "Vrijedi li štogod to brškanje mog Iva." Odgovor urednika "Vienca", a tada i vrhovnoga književnog arbitra u nas, bio je nedvosmislen: od početka 1880. g. počela je u "Viencu" izlaziti proza mladoga pisca koji se krio iza pseudonima Sergej P. Bio je to mladi, 23-godišnji student prava Ivo Vojnović (1857-1929), a njegova prva proza imala je naslov Geranium. Od te mirisne dubrovačko-flaubertovske proze, pedesetak sljedećih godina nastajalo je Vojnovićevo književno djelo, orijentirano već od svoga početka prema europskim književnim strujanjima. Istodobno kad Šenoa najavljuje realizam koji tek što nije nastupio, Vojnovićev prvijenac evo već najavljuje i ostvaruje ono što će se razviti tek poslije realizma: još modernija, modernistička obilježja književnoga izraza. Vojnovićev prvijenac pojavljuje se potkraj Šenoina doba. Još nije bilo ni Kumičića, ni Kozarca, ni Novaka. Hrvatskom književnom realizmu, i to je jedna od njegovih posebnosti, za korak prethodi i neprekidno ga u stopu prati Vojnovićev modernistički bijeg od svakodnevne realnosti i osjetljivost za "unutarnju istinu". Šenoa, dakle, nije otvorio vrata književnosti samo protagonistima realizma nego i preteči moderne! Tako Vojnovićev simbolizam, u prozi i u dramama, traje istodobno i usporedo s Kozarčevim regionalizmom, Novakovim kriticizmom i Kumičićevim "naturalizmom".“, između ostalog napisao je Dubravko Jelčić u svojoj Povijesti hrvatske književnosti iz 2004. godine.
A sam je Ivo Vojnović 38 godina nakon objavljivanja u Vijencu, kad Geranium prvi put izlazi u formi knjige, napisao da mu je bilo svega 20 godina kad je počeo pisati Geranium, za svoju osobnu zabavu. „Ta kako ne bih! Mnogo toga neizvjesnog i čudnog tinjalo je u meni još od djetinjstva, pa mi se glava napunila čitanjem tadašnjih majstora realizma: Flauberta, Zole i Daudeta, a u duši pak bolna čežnja za tek ostavljenim Dubrovnikom, - i – iz svega toga , posve naravski, porodi se nešto, a to je moje prvo književno djelo – „Geranium“...“
„... Djelo sam ispravio, kako se to sa starim zaprašenim slikama čini, sa mnogo truda i pieteta. – Ta između redaka viri moja nestala mladost! Pisac.“Upravo je Geranium, Vojnovićeva pripovijest iz koje vire mladosti gotovo svih njegovih kasnijih ženskih likova, 20. kolovoza praizvedbeno i premijerno odigran u Parku Umjetničke škole i tako zatvorio premijerni dramski program 70. Dubrovačkih ljetnih igara.
Za svoj su Geranium redateljica i dramaturg Ivan Penović napravili kazališnu adaptaciju teksta, Geraniumu pridodavši tek mali dio pripovijetke Otok Antuna Šoljana iz zbirke Molitva na šetalištu, kako bi dvostruko propitali samoću. Onu vojnovićevsku, gotovo usudbenu samotnost, gustu i tešku samoću življenja tuge, tužne sudbine žene koja živi život nikad dodirnut ljubavlju, i njoj suprotstavljenu samoću kao izbor, željenu izdvojenost i godišnji odmor od drugih na svojevrsnom utopijskom otoku na kojem svatko bira sebe. I popunjava svoju prazninu. Pa iako zanimljivo, ovo redateljsko-dramaturško posezanje za Šoljanovom prozom, međutim, nije se baš pokazalo nužnim da bi se prekrasna Vojnovićeva pripovijetka značenjem dopunila niti radnjom zgusnula kao vrhunski kazališni, festivalski i dubrovački novum.
Redateljica Marina Pejnović gotovo filmskim rezovima miješala je prošlost i sadašnjost i budućnost i montažom po sceni gradila Vojnovićeve svjetove koji su se prelijevali s vrhova zida i skalina Parka Umjetničke škole, duboko do same publike, što je ponekad samu scenu činilo prezagušenom i značenjima pretrpanom. A niti joj je scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin u tom smislu osvajanja prostora Parka za višeslojni Vojnovićev svijet bila od prevelike pomoći. Proscenij se zgrbio pod težinom autorskih zahtjeva. Lepršavi su kostimi kostimografkinje Barbare Bourek, kao i glazba Josipa Maršića, te poneki doista izuzetni proplamsaj svjetla Eluisa Butkovića, dali pak slutiti da će možda ipak i biti kazališne čarolije, ali se to nažalost nije dogodilo.Naravno da svemu viđenom nikako nije išla u prilog ni dodatna karakterizacija Vojnovićevih likova korištenjem različitih govora i dijalekata, pa je Marin Klišmanić kao Vlado, dubrovački student u Zagrebu, sam Ivo Vojnović koji promatra život Grada i polako razotkriva Marinu životnu tragediju kroz priču tete Pavle, toliko pritisnut purgerskom površnošću da i nije mogao, sve da je i znao kako, graditi Vlada drukčije od površnog mladića u potrazi za ljetnim užicima. Isto tako, nije ni jasno zašto samo Nikola Baće kao Profesor, jedina Marina ljubav, govori splitski, iako mu se mora priznati da ga odlično govori. I ne samo to, Nikola Baće interpretacijom svoga Frana, profesora u kojeg su zaljubljene i Mare i Luce, ostvario je odličnu glumačku minijaturu.
Svi su drugi prepušteni dubrovačkom govoru i mora se priznati da se tu itekako dobro osjetila govorna savjetnička uloga Mara Martinovića. Jelena Miholjević kao Pavle, dubrovačka gospođa, teta Vladova i majka Nikina, sjajno se nosila s dodijeljenim joj glumačkim poslom, lijepo i nježno nijansirajući svoj odnos spram Mare, s puno sućuti i bez tako nam poznate dubrovačke malicije.
Nike Dajane Čuljak lijepo je igrala dubrovačku sinjorinicu koja tek počinje spoznavati život, dok je Luce Tene Nemet Brankov bila sjajna Marina mlađa sestra koja voli Maru, ali ipak više voli sebe. Doista je uvjerljivo igrala svoju mladost na sceni, i kao zaljubljiva šiparica i kao mlada žena koja upoznaje pravu ljubav. Filip Detelić kao Tomo, otac Mare i Luce, baš kao i Iva Šimić u ulozi Zdenke, majke Mare i Luce, nisu uspjeli pokazati niti svoju ljubav niti svoje koristoljublje, čak i kad je o vlastitoj djeci riječ. Bili su tu jer su bili Otac i Majka. Marica Irene Tereze Prpić, kao mlada bolesna nećakinja Marina, iako u posve maloj dodijeljenoj ulozi, ostala je pamtljiva.
Nataša Dangubić kao teta Mare i Luce uspjela se glumački nametnuti i dominirati scenom, gradeći svoju malu ulogu površne, sebične, bogate seljanke koja živi u Splitu od novaca koji joj muž zarađuje prodajući opanke, na samom rubu karikature. Ali, nije joj se dogodilo niti jedno poskliznuće niti porinuće u grotesku, nego je glumački savršeno kontrolirala svoju pretjeranost i prenazočnost na sceni.Romano Nikolić, u dodijeljenoj mu ulozi Harona, lađara Hada, nije baš mogao puno učiniti. Marljivo je umjesto novčića skupljao cipele onih koje je prevozio na drugi svijet, određujući svemu vrijeme. Istodobno na neki način bdijući nad Marom, kao nijemi svjedok i bilježnik, sakupljač krhotina njezina života, ali i jedini joj sugovornik kao Faun - grozna, loša skulptura kupusom i pomadorama zatrpana u đardinu, dok ga Mare nije slučajno otkrila kad je odlučila saditi cvijeće.
Doris Šarić Kukuljica - Mare, osigjelica, požrtvovna kćer nebogate seljačke obitelji nedaleko Splita, nelijepa, neosobena, visoka žena nalik na čempres, bez ikakvog znanja ili urođenog ženskog dara kako privući muškarca i kako biti žena, a ne samo korisna kćer ili starija sestra, korisna vrtlarica koja svojim rukama i hrani obitelj, višak i majci i ocu koji je nisu mogli bogato udati, višak i teti u Splitu, pa ponekad i mlađoj sestri koju obožava, žena je nesposobna za život. Žene...
Uvijek je u službi, uvijek je u poslu i uvijek je brižna. Nitko je nikada nije volio. A ni sama nije znala što je ljubav sve dok se nije predala Bogu. I izvrnula se nakon mise i osjetila dodir muškarca i osjetila, krivo, zanos riječi. Profesora Franića. Muškarca koji voli njezinu sestru. Mare, povrtlarica koja zna da ljubiti nekoga znači da bi za njega život dala i tomu nauči svoju mlađu sestru. I spozna da može biti majka, u svom silnom beskraju snage te ljubavi i ako nikoga nisi rodio...
Pa tako i sestri i njezinom bolesnom djetetu, maloj Marici, s kojom umire. Doista je fascinantno bilo kako je Doris Šarić Kukuljica od Geranijuma postala naša čereošpanja, cvjetić iz pitara, graste, posude za biljke koja raste bez ičije brige. Ljubavi. Žilavo živi jer živi... Doista prekrasno odigrano. Krasna glumačka čerošpanja.
Pa iako predstava u kazališnom smislu i nije na scenu donijela sve ono što se od nje očekivalo, svakako treba istaknuti činjenicu da je ova praizvedba Geraniuma - ovako mladenački nadahnuta, svakako otvorila vrata za daljnje zapite i upite o Vojnovićevoj prvoj pripovijetci i njezinoj budućnosti na kazališnim daskama hrvatskog glumišta.Ivo Vojnović: Geranium
Prema istoimenoj pripovijetki Iva Vojnovića te pripovijetki Otok iz zbirke Molitva na šetalištu Antuna ŠoljanaAdaptacija: Marina Pejnović, Ivan Penović
Redateljica: Marina Pejnović
Dramaturg: Ivan Penović
Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
Kostimografkinja: Barbara Bourek
Skladatelj: Josip Maršić
Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
Jezični savjetnik: Maro Martinović
Asistentica dramaturga: Antonela Tošić
Dekoraterka cvijeća: Vesna Sretović-Čeljo
Inspicijentica: Virginija Bolfek
Fotografije: Marko ErcegovićIgraju:
Mare: Doris Šarić Kukuljica
Marica: Irena Tereza Prpić
Profesor: Nikola Baće
Nike: Dajana Čuljak
Pavle: Jelena Miholjević
Luce: Tena Nemet Brankov
Teta: Nataša Dangubić
Vlado: Marin Klišmarić
Tomo/Otac: Filip Detelić
Zdenka/Majka: Iva Šimić
Haron: Romano Nikolić
© Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 27. kolovoza 2019.
Piše:

Zec-Miović