Visoki izvođački zahtjevi
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ivan Viripajev, Iluzije, red. Julia Klier i Dražen Krešić
-
Gdje se iluzija kao predstavljena stvarnost prelama i postaje iskrivljena slika, a gdje pomaže u životnim promicanjima i nastavljanju nošenja s onim što je predmetom iluzije – postavlja se kao pitanje svrhovitosti, a onda i smisla, u susretu sa svakom iluzijom. A kazališno iskustvo jest imanentno povezano s iluzijom; ona je, zapravo, unekoliko glavno izražajno sredstvo kazališta. Na ovim i sličnim dvojbama o ulozi iluzije u životu, a onda i u kazališnom oblikovanju i predstavljanju života, temelji se dramski tekst Iluzije Ivana Viripajeva, ruskog dramatičara čije su drame sve popularnije na brojnim scenama u svijetu, što nije zaobišlo ni hrvatska kazališta, pa se tako već dvije sezone u dvama teatrima otvaraju njegovim radovima. Prošle godine bila je to Gavella (Pijani), a ove HNK u Varaždinu, koje je Iluzije postavilo u sklopu širih aktivnosti na projektu Čipka iluzija, koji se financira europskim novcem, povezuje kazalište i lepoglavsku čipku, a uključuje, uz predstavu i radionice (dramske, čipkarske, glazbene, lutkarske), dokumentarni film i radiodramu, a sve usmjereno starijoj, ruralnoj populaciji koja teže ostvaruje doticaj sa sadržajima u kulturi, a ponajmanje u njima aktivno sudjeluje i (su)kreira ih.
Redatelji Julia Klier i Dražen Krešić te dramaturginja Vesna Kosec-Torjanac uhvatili su se predloška zahtjevne fakture i složenih mogućnosti izvedbene realizacije. Naime, poigravanje iluzijom, što je temeljna kompozicijska pretpostavka teksta, uvjetuje odmak od klasične dramske radnje, onog Aristotelovog mimetičkog, prema prepričavanju, dijegetičkom. Iluzije su drama o četiri lika - dva muškarca i dvije žene, staraca (ovdje je poveznica prema starijima kao ciljanoj skupini projekta u sklopu kojeg je predstava realizirana, što je vidljivo na kraju, kada četvero njih i izlazi na scenu) na kraju života, koji sabiru i sređuju račune o svojim životnim ljubavima i iluzijama o njima i uz njih. No, njihove priče i dvojbe o ljubavi ne realiziraju se na sceni nego su podvrgnute prepričavanju kroz četvero mladih glumaca. To se čini na način koji bi bio konvencionalno primjereniji prozi nego drami, kroz duge odlomke, najavljene onim, pomalo bajkovitim: a sada ću vam ja ispričati priču o…Istovremeno, ulomci ne mare previše za strukturu, razlomljeni su i heterogeni, ne slijede nužno tijek ni neku liniju pripovijedanja - djeluju kao nabacano sabiranje misli. Zapravo, baš kao misli, ali izrečene kroz drugog. Očito, u tekst je upisano višeglasje i poliperspektivnost, no ne nudi se mnogo mogućnosti kazališne dinamizacije tog višeglasja, jer se ono uglavnom realizira kroz pripovijedanje, naknadnu naraciju, a ne kroz (re)kreiranje. Kako publika u kazalištu tvori još jednu razinu cjeline, koja doživljaju i interpretaciji nužno pridružuje vlastite iluzije, kako to u kazališnoj knjižici primjećuje dramaturginja Vesna Kosec-Torjanac, citirajući teatrološke i psihoanalitičke klasike, jasno je kako je pred autorima zahtjevan zadatak upravljanja svim tim razinama i njihovom koherentnošću, uz istovremeno opravdavanje izvedbenih vrijednosti. Ili, jednostavnije – zašto je Iluzije vrijedno gledati, kako one zaslužuju pozornost kazališnog gledatelja, a ne čitatelja?
Viripajev se poigrao razinama (kazališne) igre i tako istovremeno u tekst upisao motive iluzija koje gaje likovi, životnih predodžbi o vlastitim stvarnostima i ljubavima, pogled u njihovu ljubav i ono što ju je održalo, ali i iluzije kao presudno sredstvo koje oblikuje teatarski čin. Predstava koja nastaje prema ovom tekstu trebala bi …, ako želi uhvatiti i prikazati sva njegova značenja u istom okviru i metateatarska i složena, a tematski jednostavna i receptivna. Dinamiziranje prizora koji su tako pregnantni razinama značenja, a nude, zapravo, vrlo malo mogućnosti za kazališnu igru (ipak je to pripovijedanje) zadatak su koji postavljanje Iluzija na scenu čini iznimno zahtjevnim iz redateljske, dramaturške, pa i glumačke perspektive, a nije lako ni publici u hvatanju svega što bi se trebalo prepoznati u viđenome. Redatelji Klier i Krešić tom su zadatku pristupili oblikujući predstavu koja je dosljedna u pokušajima, no ne uvijek jednako uspješna.
Pripovijedanje je uvelike dinamizirano pokretom, koji je stalan, u predstavi nema zastajkivanja, ali nema ni naglih promjena tempa ili odrednica pokreta. Taj se pokret često doima apstraktnim, a ne predstavljačkim, ilustrativnim; tek se rijetko ostvaruje sinergija značenja između pokazanog i izrečenog. Ovi su trenuci ujedno najbolji dio predstave, onaj u kojem scenski znakovi na svim razinama djeluju najkoherentnije. Koherentnosti, ali i toplini i intimističkom osjećaju potrebnom kako bi se pripovijedala intima, doprinosi i smještaj gledatelja na sceni i tako ostvareno približavanje koje, iako nije ništa novo, pa ni u varaždinskom teatru, čini predstavu koncentriranijom i u svakom smislu čišćom, prožetijom onim osjećajem suodnosa gledatelja i aktera koji je očito tako potreban realizaciji ovog teksta. Jedinstvenosti i cjelovitosti pomaže i ujednačena, pastelnim bojama prožeta kostimografija (Žarka Krpan i Yulia Subbotina) i svjetlo, dok se ilustrativnost i apstrakcija možda najbolje susreću u video-projekcijama, kojima dominira i inače važan motiv svemira i nesagledivog prostranstva (oblikovatelj svjetla i videa Martin Šatović). No, svi pokušaji uspostavljanja koherentnosti i prožimanja teksta s ostalim elementima scenskog iskaza u koherentne znakove nisu uvijek jednako uspješni te se ponekad doimlju arbitrarnima ili nedovoljno cjelovitima kako bi bili uistinu zanimljivi kao kazališna cjelina. Imitacija, kreativan scenski pokret, igranje i u ložama gledališta, gledateljima na sceni za leđima, blage interakcije s publikom, ubrzavanje i dinamiziranje montažom prizora pokazuju shvaćanje zahtjevnosti koje ovaj tekst stavlja pred svoje interprete. Na što su se u varaždinskoj predstavi silno trudili odgovoriti, ali je uspjeh varirao. Čini se kako su za to manje odgovorni oni na sceni i iza nje, a više predložak s kojim su radili.
Četvero glumaca - Tena-Antonija Torjanac, Katarina Arbanas, Mirta Polanović i Nikša Eldan suočili su se sa zahtjevnim tekstom, posebno u opsegu dugih i složenih replika koje izgovaraju, ali i složenim oblicima pokreta, pa i ekspresije koja zahtjeva dvostruku glumačku iluziju. I na sve to su odgovorili uigrano i ujednačeno, bez previše odskakanja bilo kojeg člana ansambla. Ponekad, osobito prema kraju predstave, pretjerivalo se u ekspresiji imitacije, no to nije narušilo dojam predanosti suigri. Dakle, Iluzije su složena i višeslojna predstava visokih izvođačkih zahtjeva. Varaždinski glumci ostvarili su ih predano i sa stanovitom lakoćom, što je svakako uspjeh. No ostaje dojam kako se u cjelini, osobito teksta, moglo i drukčije, jednostavnije i s manje zahtjevnih rukavaca značenja koji nisu uvijek najbolje funkcionirali. Valjda je to cijena postmoderne ili kojeg već razdoblja života suvremenog dramskog pisma i kazališta.Režija: Julia Klier i Dražen Krešić
Dramaturgija: Vesna Kosec-Torjanac
Skladatelj: Nigel Osborne
Scenografija: Julia Klier, Dražen Krešić, Yulia Subbotina
Kostimografija: Žarka Krpan, Yulia Subbotina
Dizajn video-projekcija i rasvjete: Martin Šatović
Dizajn zvuka i suradnik za scensku glazbu: Davor Rocco
Igraju: Tena-Antonija Torjanac, Katarina Arbanas, Mirta Polanović, Nikša Eldan
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2019.
Piše:

Žganec-Brajša