Drama u kući žalosti

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Lada Kaštelan prema Euripidu, Alkestida, red. Livija Pandur

• 
  
  Novu sezonu Kazalište Marina Držića u Dubrovniku otvorilo je premijerom predstave Alkestida koju je prema Euripidu napisala Lada Kaštelan. Nije to njeno prvo autorsko posezanje za ovom najstarijom sačuvanom dramom antičkog tragičara, prikazanoj u Ateni 438. pr. Kr. kao četvrti dio tragične tetralogije od koje je jedina sačuvana. U Dubrovniku su se do sada, u raznim festivalskim produkcijama Dubrovačkih ljetnih igara i gostovanjima, mogle vidjeti Euripidove drame: Medeja, Feničanke, Ifigenija na Tauridi, Hekuba, Bakhe. Uz nekoliko i nas već uprizorenih verzija, Alkestida je praizvedena u radiodramskoj formi na Hrvatskom radiju u režiji Darka Rundeka 1989. godine a objavljena u knjizi „dramskih preradbi“ Lade Kaštelan Pred vratima Hada 1993. godine. Da se radi o poticajnom dramskom štivu podatnom aktualizacijama i svekolikim osuvremenjivanjima, pa onda i intrigantnim redateljskim čitanjima, svjedoči i ovo dubrovačko kazališno očitovanje koje je okupilo zanimljiv i inspirativan gostujući umjetnički tim ali i osvježilo glumačku podjelu. Slovenska redateljica Livija Pandur tako je preuzela očekivanu veliku odgovornost postavljajući predstavu u dubrovačkoj profesionalnoj kazališnoj kući kojoj se, na otvaranju sezone, ciljano i hrabro pojavio ovaj vrlo ambiciozni projekt autorskog rukopisa i scenske poetike po svemu drugačiji od većine dosadašnjih, i novijih pa i starijih, premijernih naslova.

  
  
  Alkestida je, slažu se teatrolozi, Euripidova možda najzagonetnija i najizazovnija drama, po svemu inspirativna za najrazličitija pa i kazališna posezanja i autorske interpretacije onih koji nisu ravnodušni na njene i danas kreativno provocirajuće izazove, pa i moguće pustolovine ukoliko na sve pristanu. U verziji Lade Kaštelan Alkestida ostaje još složenija, njena tajna je zlokobnija, usud ispisan pa onda i univerzalan i ovovremen. Suočenje sa spoznajom odlaska, vlastitom smrtnosti i gubitkom iluzija, imanentni su i podrazumijevajući strahovi u samoj suštini ljudskog bića. U dramaturškom rezu Lade Kaštelan Alkestidina tajna još je produbljenija, u nekim nijansama i zagonetnija i pomalo začudniija, ostajući i dalje nerazjašnjena i nerješiva. U njenom tragu sve se preispituje, razmiču granice, ljuljaju alibiji i sve je na kušnji. Odanost, vjernost i prije (i poslije) svega, ljubav. I strah.

  Euripidova priča kaže da je tesalski kralj Admet od boga Apolona, kao nagradu, dobio mogućnost odgode svoje smrti kad za to dođe vrijeme i poslože se okolnosti, uz jedan uvjet - može ostati na životu ukoliko netko drugi umjesto njega siđe u Podzemlje. Jedina osoba koja to želi je njegova žena i majka njihove djece, Alkestida - strankinja koja je u tu zemlju došla zbog braka s Admetom. I nitko drugi. Kao „nepozvani gost“ pojavi se Heraklo i vrati je natrag iz Podzemlja. Ostaju otvorena pitanja kojima se predstava bavi i koja su u fokusu redateljice Livije Pandur.

  Licemjerja, interesi, lažni protokoli i prokazivanja okupljenih u kući žalosti uvodni je, i možda ponajbolji, prizor predstave koja reduciranom igrom, koreografiranim slikama i izborom simbola otvara dubrovačku Alkestidu koja računa na hladnoću, otuđenost, tišinu i odjeke izgovorenih rečenica. Što bi se dogodilo da se svoj život može zamijeniti tuđim? Kakve bi posljedice izazvao mogući povratak iz mrtvih? Koja je cijena eventualne zamjene života i ima li je? Je li bijeg od gubitka voljenog cijena uračunata u posljedice? Nema odgovora na ova pitanja, ali ima složeni slijed usporenih prizora, likovno lijepih, čistih i hladnih slika u kojima briljira Katarina Stegnar u naslovnoj ulozi, svojom scenskom pojavnošću, posvećenošću, predanjem i tragičnošću. Upijajući tragiku svoga lika uživljenošću ali i osobnom notom i glumačkim habitusom, posvajajući ga besprijekornom fizičkom spremnošću i dominantnim koreografiranim pojavnostima, čini ga pamtljivim i najvećom vrijednošću predstave. To se za Igora Kovača kao Admeta s velikim utroškom glumačke energije koja ostaje sebi svrhom ne bi moglo reći,  pa ni za ostale aktere, usprkos povremenim proplamsajima i iskoracima u dociranim monološkim nastupima Glorije Šoletić (Admetova majka) i donekle Zdeslava Čotića (Heraklo), pa i drugih: Mirej Stanić, Nika Lasić, Hrvoje Sebastijan, Bojan Beribaka koji su se, usprkos svemu, dopali posebno u discipliniranoj otuđenoj uvodnoj igri zatečenih gostiju u kući žalovanja.

  Redateljskom rukopisu Livije Pandur, sputanom inzistiranju na povremenim usporavanjima ali i praznom hodu koji se događao, dosluhno dopunjujući i obogaćujući hladne praznine prostora  u kojima se zatiču protagonisti, likovno čisto i dosljedno upotpunila je dominantna scenografija Svena Jonkea (NUMEN), nešto manje eklektična kostimografija Danice Dedijer i glazba koja je većim dijelom jednolična i monotona i koju potpisuje Silence (Boris Benko / Primož Hladnik). Svoj doprinos tako zamišljenim i ostvarenim hladnim i praznim, ali i likovno čistim i otuđujućim odrazima na sceni, dala je oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec.

  
  
  Ostvarena je tako predstava koja će ostati zabilježena kao smjeliji repertoarni iskorak Kazališta Marina Držića, po svemu novi i drugačiji umjetnički susret, izazov i iskustvo, ali i predstava koja svojom hermetičnošću teško nalazi odjeka kod publike. Ili će nas, nadajmo se, nove izvedbe - i ne samo u Dubrovniku, iznevjeriti.
  
  Produkcija: Kazalište Marina Držića u Dubrovniku
  
  Redateljica: livija Pandur
  Adaptacija teksta i dramaturgija: Lada Kaštelan
  Scenograf: Numen (Sven Jonke)
  Kostimografkinja: Danica Dedijer
  Skladatelj: Silence (Boris Benko, Primož Hladnik)
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Suradnica scenografa: Irena Kraljić
  Asistentica redateljice: Mateja Kokol
  Asistentica kostimografkinje: Andrea Marić
  Fotograf: Aljoša Rebolj
  
  Glume:
  Alkestida: Katarina Stegnar
  Admet: Igor Kovač
  Heraklo: Zdeslav Čotić
  Admetova majka: Glorija Šoletić
  Gosti: Mirej Stanić, Nika Lasić, Vini Jurčić, Hrvoje Sebastijan, Bojan Beribaka

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 16. prosinca 2019.

Piše: