DISANJE KAO ŽIVOT
18. Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, 2020., Teatro Nacional D. Maria II, Lisabon, Portugal: Tiago Rodrigues, Sopro, red. Tiago Rodrigues
-
Iako je početak jesenje sezone uobičajeni termin Festivala svjetskog kazališta koji je zagrebačkoj publici predstavio neke od najistaknutijih kazališnih stvaralaca današnjice, osamnaesta će se smotra - primjereno hrvatskom predsjedanju Europskom unijom, protegnuti na prvu polovicu ove godine, a započela je s dvije predstave dobitnika Europske nagrade za kazalište 2018. - Tiaga Rodriguesa, glumca, autora, redatelja a i umjetničkog ravnatelja portugalskog Nacionalnog kazališta Donna Maria II, u kojem je realizirao i predstave koje smo mogli vidjeti. No, da se radi o iznimno cijenjenom umjetniku kojeg u svoj sredini žele vidjeti i mnogi drugi teatri i festivali, pokazuje i spisak koproducenata predstave Sopro (u prijevodu Dah): ExtraPôle Provence-Alpes-Côte d'Azur, Festival u Avignonu, kazalište La Bastille, Nacionalno kazalište La Criée u Marseillesu, Le Parvis Scène nationale Tarbes Pyrénées, Festival Terres de Paroles Seine-Maritime-Normandie, kazalište Garonne scène européenne i teatar Viriato, a pritom se ne radi niti o velikom spektaklu, a niti o financijski posebno zahtjevnoj predstavi.Na ogoljeloj sceni obrubljenoj velikim svijetlim zastorima žena u crnom čeka da bi započela predstavu. Jedan otoman i nekoliko stolica gotovo su izgubljeni u velikom prostoru na podu od dasaka između kojih je na nekoliko mjesta počela rasti trava, pa čak i jedno maleno drvce. Žena kao da se oprašta od prostora kojeg naziva „svojim kazalištem“ i za koji se čini da propada. A čak ako i ne propadne, za nju tu više neće biti mjesta, iako je tu provela čitav svoj radni vijek kao šaptačica. Ne bude li morala u mirovinu, više neće moći nastaviti svoj posao, jer u novim vremenima to zvanje izumire. Zato kada negdje na početku Cristina Vidal, ta žena u crnom (koja je i u stvarnosti šaptačica) kaže: „U kazalištu svi mi udišemo isti zrak“, to je ne samo iskaz ljubavi nego i nostalgije i tuge zbog rastanka. Ali, predstava započinje time da je po prvi put u životu ravnatelj njezinog kazališta (nedvojbeno Tiago Rodrigues, iako mu se ime ne spominje) poziva na kavu u kafić u blizini kazališta u koji redovito zalaze glumci i ostali kazalištarci.
Ona to tumači kao lijepu gestu na rastanku, ali on joj nudi i alternativu – da prema njenim sjećanjima, koja predstavljaju osobnu povijest kazališta koja će bez njih nestati, naprave zajedno predstavu u kojoj će ona imati glavnu ulogu, jer ona je taj dah koji je desetljećima upijao zrak kazališta i time postao ona intimna, osobna povijest kazališta. A ono će ostati živo, a ne samo povijesna činjenica tako dugo dok je moguće zadržati taj dah u zraku kojega kruženje među zidovima oronulog kazališta povremeno odaje diskretni zvuk koji stiže do uha gledatelja (oblikovatelj zvuka Pedro Costa) i lagani njihaji zavjesa (scenograf i oblikovatelj svjetla Thomas Walgrave).
Pritom sva lica koja se pojavljuju u sjećanjima Cristine Vidal tumači vrsni glumački ansambl: Beatriz Maia, Isabel Abreu, Marco Mendonça, Romeu Costa i Sara Barros Leitão, izmjenjujući se u ulogama glumaca kojih se Vidal ponajviše sjeća, a i glumice koja je postala ravnateljica i koja je ne samo angažirala protagonisticu kao šaptačicu nego i uspostavila poseban odnos povjerenja prema njoj. Uz to igraju i sadašnjeg ravnatelja kazališta koji je na kraju uspio uvjeriti šaptačicu u smisao svog kompleksnog projekta, a i samu šaptačicu (u čemu se izmjenjuju čak dvije mlade glumice). Međutim, stvarna Cristina Vidal ostaje cijelo vrijeme na sceni, trudeći se biti što manje vidljiva dok slijedi glumce šapćući im (gledateljima gotovo potpuno nečujno) i povremeno ih pokretom navodeći na točnu interpretaciju teksta koji ostvaruje njenu složenu viziju vlastitog svijeta, kojoj je impresivna Rodriguesova interpretacija dala iznimnu dojmljivost i kompleksnost značenja.
U tome bitno pripomaže i način na koji istih petero glumaca igraju i one scene iz Shakespearea, Racinea i Čehova koje su šaptačici bile najdojmljivije i kroz koje se postupno uspostavlja čvrsta povezanost između stvarnosti i kazališta u stvaranju nekog dubljeg smisla egzistencije, pa tako dah ili disanje koji čuvaju kazalište postaju i borba za očuvanje života samog, a Rodriguesov Sopro izvanredna predstava koja izražava vjeru i šaptačice i autora da to disanje predstavlja borbu za čovjekovu egzistenciju u kojoj kazalište ima bitnu ulogu.
Produkcija: Teatro Nacional D. Maria II, Lisabon, Portugal
Scenograf i oblikovatelj svjetla: Thomas Walgrave
Kostimografkinja: Aldina Jesus
Oblikovatelj zvuka: Pedro Costa
Asistentica redatelja: Catarina Rôlo Salgueiro
Voditelj rasvjete: Daniel Varela
Igraju: Beatriz Maia,Cristina Vidal, Isabel Abreu, Marco Mendonça, Romeu Costa, Sara Barros Leitão@Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. veljače 2020.
Piše:
Kurelec