Krleža u apsurdističkom izdanju

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža, Maskerata, red. Ivan Planinić



  • Miroslav Krleža u hrvatskom, pa tako i varaždinskom teatru, igra se često i mnogo. Čak najčešće od svih autora, kako to u knjižici predstave Maskerata, premijerno izvedene na Sceni Zvonimir Rogoz u režiji i adaptaciji Ivana Planinića, piše Vesna Kosec Torjanac. No Maskerata, rani Krležin dramski tekst (objavljen prvi put u periodici 1914.) igrao se rijetko. U Varaždinu samo jednom (1957., i to zajedno s Kraljevim), a i na drugim pozornicama viđa se rijetko, jer je prati glas teškog, scenski nezanimljivog i ponešto naporno pretencioznog početničkog pokušaja obračuna s tradicijom. Struktura, a posebice replike u Krležinom tekstu to umnogome potvrđuju. Naime, Maskerata je, kako je sam Krleža određuje „karnevalska ljubavna igra“ za tri lica, i to dva arhetipa commedije dell´ arte - Kolombinu i Pierrota, kojima se kao svojevrsni nadglednik i upravljač zbivanja, pristrani dirigent, pridružuje još jedan lik svojstava obilježenih vlastitim nasljeđem - Don Quixote.

    Krleža okosnicu dramske radnje postavlja vrlo jednostavno, kroz pokušaje ostvarivanja ljubavničkog odnosa (preuzetog također iz stalnog položaja tih likova u scenariju commedije dell´ arte), u čemu Don Quixote igra dvoličnu ulogu - malo pomažući, malo otežavajući, malo ironizirajući. Takva jednostavna struktura omogućuje bujanje replika u kojima je sadržana poenta drame - kritika nasljeđa, osobito fin de sièclea i obilježja dramaturgije tog razdoblja i njegovog osjećaja za lijepo i uzvišeno. Istovremeno, naglašava se novo, interes za ekspresionizam kao novu odrednicu dramaturgije. Dakle, Maskerata je očito komad s jasnom tezom, porukom i poukom, svojevrsni autorski manifest u kojem je dramskost u drugom, a poanta u prvom planu.

    Redatelj Planinić u svojoj adaptaciji pokazuje kako je svjestan izvedbenih ograničenja koja proizlaze iz tako impostirane dramaturgije. Stoga gradi predstavu koja se oslanja na poigravanje predloškom. Osnovni je postupak adaptacije izvođenje Krležinih didaskalija na scenu, koje likovi izgovaraju i koje zapravo igraju umjesto tezičnog, često mnogo više poetski nego dramski mišljenog teksta. Rješenje je funkcionalno opravdano, donosi potrebnu dinamiku predstavi, pretvara tekst koji se često čini kao drama za čitanje u naglašavanje inherentnih apsurdističkih naznaka. Tretiranje teatrom apsurda pritom nije nametnuto nego se ostvaruje iz samog teksta i njegovim sredstvima, izvođenjem didaskalija, prevrtanjem smisla u replikama. Planinićeva Maskerata postaje tako svojevrstan lucidan spoj ekspresionističkog prodora i teatra apsurda, poigravanje nasljeđem umjesto ogorčenog, gordim riječima opterećenog bunta protiv istog nasljeđa.



    Vizualni element predstave djeluje kao estetska cjelina koja u nekim elementima jako podsjeća na karnevalesknost commedije dell´ arte, ali i Oskara Schlemmera i  njegova rješenja iz Bauhausove Scenografske radionice, osobito slavni Trijadni balet. Tu su geometriziran pod, kostimi koji se poigravaju uzorcima i bojama, a zabavna je i uspjela dosjetka i Don Quixotov multifunkcionalni podbradak. Ovakva scenografija i kostimografija, koje potpisuje Petra Dančević, funkcionira kao komentar na nekoliko razina, ujedinjujući evociranje komediografske prakse iz koje su baštinjeni likovi i rješenja koja odgovaraju predlošku, ali i ludičkom poigravanju s njime.

    Rasvjeta (Marijan Štrlek) i glazba (Vid Novak Kralj i Nikša Marinović su glazbeni suradnici) dobro podcrtavaju i naglašavaju ludički element, poigravanje dramaturškim silnicama predloška. Koreografija (Ivana Pavlović) na trenutke odlično koristi potencijal scenografije. Primjerice, Don Quixotovo pojavljivanje na prozorčiću zastrtom minijaturnom kazališnom zavjesom ili groteskno prenaglašavanje emotivnih pokreta Kolombine i Pierrota momenti su u kojima se ostvaruje zabavno sjedinjenje poigravanja na tekstualnoj i vizualnoj razini.



    No, u nekim drugim trenucima čini se kao da se zastalo u tretmanu Krleže apsurdom i njegovim pomaknutim ludizmom. I to ne samo u korištenju scenografskih rješenja poput podnog geometrijskog rastera koji ostaje više ilustracija nego funkcija, već i u tretmanu teksta. Naime, u predstavi, unatoč dobrom korištenju didaskalijama kao sredstvom izvedbe a ne uputom za nju, i dalje ostaju trenuci u kojima se tekst izgovara ponešto statično, koji djeluju kao višak poante. Iako predstava traje oko sat vremena i ima konstantan, gotovo metronomski ritam, ipak se u replikama trenutačno može osjetiti nepotrebno usporavanje. Srećom (ili promišljanjem) taj osjećaj ni u jednom trenutku ne dominira.

    Marinko Prga kao Don Quixote igra stalno balansirajući između uloge pokvarenog rezonera i maestra ceremonije te ludičke, groteskne, pa i apsurdne pozicije u interpretaciji klasičnog književnog lika. U tome je dobar i s osjećajem za mjeru, iako se u duljim (kvazi)intelektualističkim replikama može osjetiti zamor i stanovito povlačenje uzrokovano prvenstveno tekstom. Hana Hegedušić u ulozi Kolombine možda ponajviše igra tipsku ulogu, no i u tome pronalazi prostor za zabavnu i pomaknutu interpretaciju. Pierrota je Karlo Mrkša oblikovao odmaknuto, naglašavajući grotesknost i apsurdnost vlastite pozicije.



    Maskerata Ivana Planinića ne doživljava Krležu kao gordog, okamenjenog klasika, nego se njime poigrava. Čini to iz samog teksta, zanimljivim i uspjelim postupkom igrajućih didaskalija. Ostvarena je predstava koja često djeluje kao neko pomaknuto Ionescovo čitanje Krležina mladenačkog komada. U takvom se tretmanu apsurdom moglo otići i dalje i radikalnije no što to Planinić čini. Ipak, to ne umanjuje uspješno pretvaranje zahtjevnog i vrlo uvjetno sceničnog teksta u zabavnih i ludičkih sat vremena na sceni i u gledalištu.

    Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
    Premijera: 01. veljače 2020.

    Adaptacija i režija: Ivan Planinić
    Scenografija i kostimografija: Petra Dančević
    Koreografija: Ivana Pavlović
    Oblikovanje svjetla: Marijan Štrlek
    Glazbeni suradnici: Vid Novak Kralj i Nikša Marinović

    Glume: Hana Hegedušić, Marinko Prga, Karlo Mrkša

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 27. veljače 2020.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša