Zabavna ljubavna komedija
Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Savršeni partner, red. Slađana Kilibarda
-
Jedan od najzanimljivijih komada Mira Gavrana u posljednjem desetljeću bila je Lutka (2012), rijedak primjer u kojem je autor u svoj kazališni svijet uveo i elemente znanstvene fantastike. Protagonist tog komada, koji je teže no što je očekivao podnio prekid višegodišnje veze s partnericom kojoj nije dopuštao nikakve promjene u vezi koju je skrojio po svojoj mjeri, sada se pokušava utješiti s jednim od prvih probnih modela androida koji bi trebao utjeloviti idealnu ženu po njegovoj mjeri. I dok se u početku situacija čini idealnom, uskoro se počinju javljati problemi zbog toga što takva žena svojom predvidljivošću postaje tom tipično mačo-tipu dosadna i pomalo iritantna, a kada počinje reagirati kao kompleksnije biće, jer joj je znanstvenica koja ju je stvorila uz sve moguće vještine i vrhunski intelekt ugradila i neka svoja čuvstva iz također propale veze, komad kreće prema nizu ne samo komičnih nego i kompleksnih situacija u kojima autor uspijeva na efektan način uobličiti složenost ne samo muško-ženskih nego i odnosa između ljudske i umjetne inteligencije, a i stvarnosti i virtualnog svijeta.
Na početku se činilo da je Savršeni partner varijacija na istu temu i to na način Mira Gavrana kojemu nije strano da istu temu sagledanu iz rakursa jednog spola nakon nekog vremena pokaže iz očišta pripadnika suprotnog spola. Tako zaplet ovog najnovijeg komada nastaje također oko androida koji se reklamira kao savršeni partner, no ovog puta to je probni primjerak muškarca. Mlada poslovna žena Tina kupuje ga nakon što je nakon duge veze napustila svog momka zbog napredovanja u karijeri koje je zahtijevalo preseljenje u veći grad. Pritom zahtijeva da taj umjetni ljubavnik ima lice njenog bivšeg stvarnog partnera. Međutim, i njoj se kao i protagonistu Lutke događa da odnos s tim savršenim partnerom ide od početnog oduševljenja do sve većeg nezadovoljstva.
Na prvi pogled čini se da su osim suprotnog spola protagonista ostale promjene tek detalji koji ne mijenjaju zajedničku potku oba komada. Ovdje se doduše u uvodu pojavljuje i znanstvenica koja u uvodu reklamira ženskoj publici svoj proizvod – savršenog muškarca na tipičan način današnje sugestivne i prilično agresivne reklame. Ipak, čini se da je to tek atraktivan dodatak osnovnom zapletu odnosa čovjeka i androida, stvarnosti i njene virtualne inačice koji je i ovdje gotovo identičan onom iz prethodnog komada. Doduše, ovaj je savršeni partner manje zanimljiv od ondašnje lutke, pa se iscrpljuje u stvaranju komičnih i paradoksalnih situacija.
Međutim, to je rješenje opravdano autorovim pomalo neočekivanim zaokretom. I pored sličnosti mnogih situacija i znatnog dijela fabule, Gavran Savršenim partnerom ostvaruje vrlo zabavnu ljubavnu komediju u kojoj je android tek element koji odnosima dvoje mladih ljudi pruža ne samo izrazito suvremen okvir nego i omogućuje čitav niz efektnih i neočekivanih obrata kojima Gavran uz mnogo umijeća u pisanju scenski uvjerljivih dijaloga ostvaruje niz vrhunskih komičnih scena. No da bi se postiglo uživanje gledatelja, kakvom je svjedočila ova premijera, bio je nužan i vrlo kvalitetan doprinos ostalih stvaralaca predstave. Redateljica Slađana Kilibarda rijetko režira u svom rodnom Zagrebu, ali tada postiže vrsne domete (posebice u Lettsovom Kazalištu u okrugu Osage u Gavelli 2015.). I u Savršenom partneru pokazala je za nju tipičnu sposobnost držanja pozornosti publike brzim ritmom predstave u kojoj su brižljivo dotjerani svi detalji, a uz – što je možda i najvažnije – pružanje mogućnosti interpretima da iskažu sve svoje potencijale.
Tako su i ovdje glumci, koje publika ponajviše zna s malog ekrana, pokazali vrsno tumačenje komičnih uloga na sceni. Lana Gojak Bajt ostvarila je vrlo uspjelu ulogu mlade poslovne žene Tine, ne samo zahvaljujući tome što joj je Gavranov tekst pružao najviše najkompleksnijim materijalom za gradnju zanimljivog lica ili redateljica uobličila efektne komične situacije, nego i time što je očito i vlastitom snažnom glumačkom osobnošću ostvarila posebnost lica koje je nadišlo tipski model tipa današnje mlade osobe podređene prvenstveno karijernim materijalnim probicima. Sven Jakir u ulozi androida Davida ostvario je uspjelu komiku preciznim poigravanjem (bez pretjerivanja) između karikature i idealizacije, da bi puni raspon glumačkih mogućnosti pokazao u svojoj drugoj ulozi – bivšeg Tininog momka koji pokazuje i iskrene osjećaje, a postupno shvaća i da njegovo potpuno otklanjanje svih novih vrijednosti društva koje se tek formira ipak nije jedino i najbolje rješenje.
Kristina Krepela kao znanstvenica, ali i vlastiti promotor, autoritarnim nastupom i samohvalom pomalo ismijava suvremeno (samo)reklamiranje, ali svojim povremenim ispadanjem iz te zbog vlastite koristi dobro prostudirane uloge pokazuje kako ni sama privatno nije sigurna u vrijednosti kojima se javno priklanja, što omogućuje dodatnu živost i još poneki neočekivani obrat u ovoj uspjeloj i vrlo zabavnoj komediji Mira Gavran koja pomalo idealizira izlaz iz nesnalaženja u novim tehnološkim rješenjima i društvenim promjenama nuđenjem tradicionalnog recepta iskrene ljubavi dvoje ljudskih bića.Autor: Miro GavranRedateljica: Slađana KilibardaDramaturginja: Dina VukelićScenografkinja: Valentina CrnkovićKostimografkinja: Hana LeticaScenski pokret: Tamara SavičevićOblikovatelj svjetla: Mario VnučecOblikovatelj tona: Neven ZebićIzvršna producentica: Maja Šegota
Glume: Lana Gojak, Sven Jakir i Kristina Krepela@Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. lipnja 2020.
Piše:
TomislavKurelec