Emocionalna i nepretenciozna duodrama snažnih karaktera o bliskosti u vrijeme izolacije

66. Splitsko ljeto, Hrvatsko narodno kazalište Split: Ilija Zovko, Francuzica, red. Snježana Sinovčić Šiškov, Trpimir Jurkić

• 
  
  Ilija Zovko bio je imotski i splitski glumac i organizator kulturnog života, ali i dramski pisac, te je ostvario nekoliko tekstova tematski vezanih uz male povijesti, male ljude na marginama interesa, čija svakodnevica postaje predmetom formalno jednostavne no sadržajno bogate dramske obrade. Njegova drama Francuzica, praizvedena u splitskom HNK 2005. a ponovno postavljena na 66. Splitskom ljetu u dvorištu Nadbiskupskog sjemeništa, bavi se upravo takvom zgodom - o dvoje starijih ljudi, usamljenih i učahurenih u svoje običnosti, koji u slučajnom susretu pronalaze i otkrivaju mogućnost zajedničkog života. U režiji i interpretaciji prvaka Drame HNK Split, Snježane Sinovčić Šiškov i Trpimira Jurkića, Francuzica je postavljena nepretenciozno, jednostavno i bez artizama koji bi opterećivali tekst. A odnosi su u tom tekstu spleteni logično i razumljivo, ništa u njemu ne djeluje neprihvatljivo ili nemoguće, ništa ne iskače iz ritma svakodnevice, osvjetljujući momente važne njihovim sudionicima, a drugima počesto skrivene jer se u njima ne nalazi velikih ideja i teorija, misli i povijesnih prevrata nego samo prevrati individualnih sudbina.
  
  Konkretno, u Francuzici se prevrat događa u slučajnom susretu u maniri komedije zabune. Greta, umirovljena profesorica francuskog jezika i bankovna službenica i Petar, prodavač usisivača protiv grinja, susreću se na klupi u parku i započinju razgovor. Uskoro, razgovor iz općenitosti prelazi u odmotavanje njihovih osobnih, životnih priča, ujedinjenih u motivu emocionalne osamljenosti. Ona, udovica, na klupi se imala sastati s drugim muškarcem, pronađenim putem novinskog oglasa za spajanje partnera. On je zastao kako bi usput objedovao u pauzi između kućnih prezentacija proizvoda. Umjesto tog drugog muškarca, pronalazi Petra, misleći kako je upravo on autor oglasa.

  
  
  Uskoro otkrivaju zajedničke interese, razgovaraju o brojnim momentima poput stare štednje ili odnosa s obitelji, što se sve može činiti malenim i nezanimljivim, no zapravo je vrlo uvjerljivo i kazališno ostvareno. To ostvarenje leži u tekstu, neopterećenom bilo kakvim suviškom, emotivno i zapletom snažno oslonjenom na prepoznavanje i identifikaciju. Gubitak, zatvorenost, odnosi s bratom (Petar ima brata blizanca Pavla), nepravednosti života. Sve su to dobro poznati i vrlo univerzalni motivi, u Francuzici provedeni u stalnom balansiranju između izgradnje cjelovitih portreta likova i njihove arhetipske univerzalnosti. Likovi se oblikuju kao cjelovite osobnosti, sve je u njima podređeno cjelini izgradnje životnog, uvjerljivog karaktera.

  Francuzica je izrazito glumačka duodrama, bez autorske artificijelnosti ili shvaćanja glumaca kao nositelja više redateljskih zamisli a manje kreatora lika i pripadajućeg mu karaktera. Još je i postavljena na ogoljenoj sceni opremljenoj samo minimalnom scenografijom (klupa, staza u parku, jedna ulična svjetiljka), kostimima običnim i likovima primjerenim. Sinovčić Šiškov i Jurkić igraju uživljeno, uvjerljivo, precizno, a neopterećeno i s lakoćom. Prigovori bi se eventualno mogli pronaći u nekim tehničkim rješenjima, poput zaista nepotrebnog korištenja mikrofona ili nespretnog rješenja prijelaza između dva dana i dva susreta unutar kojih je smještena dramska radnja.

  
  
  U cjelini, oblikuje se izrazito nepretenciozna predstava snažnih karaktera, koja se ne poigrava nikakvim teatarskim konvencijama, ne propituje granice smisla vlastitih odnosa ili postaje metateatarski referencijalna, što je tako simptomatično u suvremenom teatru. Francuzica (jedno objašnjenje naslova vezano je uz Gretino zvanje profesorice francuskog, drugo proizlazi iz Petrove francuske kape) kao da, zasigurno namjerno i svjesno živi nasuprot, pa i usprkos takvim kretanjima. Pri tome uspijeva ostvariti upravo ono što Jurkić u popratnom tekstu otisnutom u programskoj knjižici navodi kao razlog njezina postavljanja - prizivanje emocionalne i ljudske blizine u vremenu njezina sveopćeg uskraćivanja.
  
  Produkcija: 66. Splitsko ljeto, Hrvatsko narodno kazalište Split
  Premijera: 26. srpnja 2020.

  Režija: Snježana Sinovčić Šiškov i Trpimir Jurkić
  Scenografija: Ozren Bakotić
  Kostimografija: Sonja Obradović
  Skladatelj: Nenad Šiškov
  Oblikovanje svjetla: Miroslav Mamić
  
  Glume: Snježana Sinovčić Šiškov i Trpimir Jurkić
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 31. srpnja 2020.

Piše: