Humorni apsurd birokrakratskih banalnosti

UO Punctum i KunstTeatar, Zagreb: Ivan Penović, Flex, red. Ivan Penović

• 
  
  U Dubovačkoj 1, na zagrebačkoj Trešnjevci, nalazi se imaginarna Privatna agencija za zaštitu podataka i nekretnina Flex. Prostor dijeli sa stvarnima Kunst teatrom i Umjetničkom organizacijom Punctum. Ovo je, otprilike, prostorno–produkcijski odnos u kojem je nastao, rastao i sazrijevao Flex, novi uradak Ivana Penovića, dramaturga i redatelja već prepoznatljivog autorskog stila, stigavši do premijere 3. svibnja. Flex je, dakle, agencija, privatna birokratska tvorevina u kojoj se cijeni RAD - Rezignirajuća agencijska dinamika, prema definiciji iz programskog letka predstave. No, svaka druga dinamika ove predstave nije rezignirajuća, upravo suprotno. Prožeta je specifičnom poetikom i estetikom koja, kao i u drugim, ranijim Penovićevim radovima, ne preže od ismijavanja svega i svakoga, ironizacije kojoj život i gotovo svaki njegov segment može postati zahvalnom temom. Kazalište i kazalištarce, kao i sve druge koji u svom radu dolaze u dodir s obradom osobnih podataka, a moglo bi se reći i s ljudima uopće, recentno je zadesila Opća uredba o zaštiti osobnih podataka. I s njom povezane muke. Slično je i s poreznim propisima o donacijama, onima o evakuacijskim putevima i protupožarnoj zaštiti…
  
  
  
  Moglo bi se tako nabrajati unedogled, jer birokratska kreativnost (koje su dio i Flexovi zaposlenici) ne poznaje ograničenja. Penovićeva predstava pokazuje što se događa kad se ta birokratska kreativnost susretne sa stvarnom kreativnošću, i to onom koja polazi od ironizacije bez granica i sustezanja, pa i apsurda. Događa se predstava koja je, ponajprije, izrazito zabavna. Jer se bavi naličjem svima dobro poznatih birokratskih načina funkcioniranja i mišljenja, ali ne na onaj turoban i težak, opterećujući način koji bi a priori izazivao zapitanost nad funkcijama društvenih odnosa koje obavija birokratizam, nego stalno podsjećajući na apsurdnost stanja u kojem načini mišljenja mogu biti potpuno izvrnuti, ali se zadržavaju samo kako bi se održalo stanje sveopće uvjetovanosti stalnom birokratskom potragom za vlastitim smislom. Flex i njegovi zaposlenici za svojim smislom ne tragaju svjesno, ne pokušavaju domisliti razloge svog birokratskog postojanja. Ali znaju kako ga moraju održati, kako je svaka promjena štetna i potencijalno opasna. A to rađa situacijama u kojima se kao prirodan odgovor umjetničkog stvaranja nadaje ironija. Sarkazam. Apsurd.

  Nizanje prizora koji su uglavnom toliko prožeti apsurdom i posljedičnom ironijom da su teško prepričljivi, temeljna je karakteristika Flexa. Tako Flexovci obavljaju potpuno besmislene i blesave uredske zadatke, razgovaraju sami sa sobom, igraju se uredskim gadgetima, skupljaju donacije od jedne polovice, a dijele darove drugoj polovici gledališta, koreografirano prikazuju sav besmisao svog postojanja u songu na kraju predstave i tako dalje i tako dalje.
  
  U toj cjelini, kao i kod ranijih Penovićevih radova, nije uvijek sve sasvim pročišćeno i promišljeno, nekim se dijelovima ne može lako očitati smisao u cjelini (u Flexu to su, primjerice, video-projekcije), no uglavnom su trenutačno zabavni i postižu svoju svrhu – zabavljanje apsurdom. Za što je pronađena vrlo zahvalna tematska okosnica. Flex se ne opterećuje rješenjima, složenim značenjima koja bi gledatelju trebala nešto poručiti i nečemu ga poučiti. Drugim riječima, ovo nije predstava tijekom koje će se moći vidjeti neki smisleni odgovor na pošast birokracije. Umjesto toga, nudi se tretman apsurdom i zabavom, odmak koji će sve dovesti do krajnosti i dopustiti si ironiziranje svega, ali bez upadanja u banalnosti ili podilaženja bilo kome ili bilo čemu. Osim sveprisutnom humornom apsurdu. Sve su to dobro poznate koordinate Penovićevih dosadašnjih radova.

  Ono u čemu se Flex pokazuje zanimljivim nije samo nastavljanje uspostavljene (anti)estetike Penovićevih radova, nego i otvorenost publici. Naime, svi se susreću s neuralgijama birokracije na ovaj ili onaj način. Susret s njima kroz ovu predstavu proces je izvrtanja naglavce, dovođenja do krajnosti i vraćanja natrag, kako bi se opet stiglo u (drugu) krajnost. Petorica Flexovaca na sceni (Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i Matija Čigir) pri tome su uigrani, funkcioniraju kao ansambl, istovremeno se vidno zabavljaju igrajući predstavu koja im dopušta razigravanje i poigravanje svim konvencijama univerzalnog iskustva birokratskog načina mišljenja i življenja.

  
  
  Radovi Ivana Penovića pomaknuti su, ne prežu od ironiziranja svega i svakoga, sarkazma i apsurda kao glavnih izražajnih domena. Te su autorske odrednice prirodnog tematskog saveznika našle u apsurdima birokratskog načina mišljenja. Rezultat je predstava koja bi mogla biti rezultat neke sasvim uvrnute suradnje Franza Kafke i Samuela Becketta. S obzirom na to kako se ona (koliko je poznato iz povijesti) nije mogla ostvariti, preostaju nam Ivan Penović i Flex.
  
  Produkcija: UO Punctum i KunstTeatar, Zagreb
  Premijer:  3. svibnja 2020.

  Redatelj: Ivan Penović
  Scenograf: Filip Triplat
  Autori glazbe: Karlo Mrkša i Filip Triplat
  Oblikovatelj svjetla: Alen Marin
  Producentica: Romana Brajša
  Asistentica produkcije: Hana Zrnčić Dim
  Dizajner: Pavao Kuharić
  Fotografkinja: Karla Jurić

  Glume: Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan, Matija Čigir
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 3. rujna 2020.

Piše: