Lepršava komedija znatnog satiričkog naboja

44. Dani satire Fadila Hadžića: Hrvatsko narodno kazalište Split – George Bernard Shaw / Ana Prolić, Lepurica (prema Pigmalionu), red. Mario Kovač

• 
  
  George Bernard Shaw (1856-1950) velika je ličnost ne samo novije engleske i svjetske kazališne povijesti nego i jedan od istaknutih intelektualaca koji je često iznosio relevantna mišljenja o mnogim bitnim društvenim problemima. Ipak, danas ga se relativno malo izvodi kao da su i njegovi stavovi, ali i vrijednosti njegovog dramskog pisma (virtuoznog i često neodoljivo duhovitog dijaloga kojim prezentira obilje originalnih političkih i filozofskih ideja) izgubile dodir s našom sadašnjicom. Ponajmanje se to odnosi na Pigmaliona (1912.) koji je njegov najpopularniji komad, koji je osim brojnih uspjeha na sceni poslužio i za vrsnu ekranizaciju Anthonya Asquitha iz 1938. koja je Shawu kao koautoru scenarija priskrbila Oscara. Još je popularniji bio brodvejski mjuzikl My Fair Lady (1956.) prema tom filmu koji je i sam ekraniziran 1968., te osvojio tri Oscara i postao veliki hit.

  
  
  Pigmalion se zasniva na okladi koju ugledni fonetičar sklapa da će uličnu prodavačicu cvijeća koja govori samo cockney, dijalekt nižih londonskih slojeva, naučiti besprijekornom književnom govoru te je predstaviti na primanju u visokim aristokratskim krugovima a da nitko ne bude u stanju otkriti njezino podrijetlo. Shawu je tako zasnovana radnja služila ponajviše da kritički ukaže na ulogu govora kao oruđa izdvajanja dehumanizirane najviše klase, zatim na nezasluženo podcjenjivanje žena u Engleskoj prije Prvog svjetskog rata, te na ukazivanje kako ni društveni položaj ni govor ne moraju značiti i ljudske vrijednosti koje se često nalaze kod onih niže rangiranih. To tijekom naporne i vrlo nijansirano prikazane jezične poduke postupno postaje jasno u odnosu dvoje protagonista u kojem je djevojka znatno kompletnija osobnost, čega konačno na kraju postaje svjestan i distancirani profesor.
  
  Ono, međutim, zbog čega se Pigmalion i danas pojavljuje na sceni jest mogućnost koju ta fabula nudi za različite podjednako uspješne scenske varijacije koje u prvi plan stavljaju različite teme komada - od društvene kritike preko prikaza različitosti mentaliteta i odnosa prema svijetu u kojem protagonisti žive do neobične ljubavne priče.

  
  
  Dramaturginja Ana Prolić (zapravo autorica vlastite, vrlo zanimljive našjenačke drame inspirirane Shawom) i redatelj Mario Kovač odlučili su se za potpuno prebacivanje radnje iz Londona početkom dvadesetog stoljeća u današnji Split da bi ostvarili zanimljivu suvremenu blagosatiričnu komediju. Glavni problem im je vjerojatno bio kako naći adekvatno rješenje za plemićko primanje u kojem će zahvaljujući naučenom književnom govoru zablistati kao pripadnica više klase dotad neuka cvjećarica. Pomalo šokantno to postaje splitski HNK kojeg je naglo obogaćeni političar iz Hercegovine zakupio za proslavu rođendana svoje kćeri (na kojem se nije pojavio).
  
  U tom ambijentu se savršeno snašla protagonistica Kate Bitanga iz sela Glavice Donje kraj Sinja, Katarina Romac vrhunski je tumačeći kao djevojku snažne osobnosti koja cijeni slobodu, iskrenost, prave osjećaje i ljudskost, a odbacuje norme (uključujući i one patrijarhalne), pronalazeći u svakom detalju preciznu i nijansiranu interpretaciju svakog od naizgled potpuno različitih karaktera kojima se služi. Nasuprot tome, njezin partner - hladni i čini se bezosjećajni profesor fonetike Tartaglia u dojmljivom tumačenju Marjana Nejašmića Banića, dosljedno zastupa uvijek iste uštogljene poglede, što nerijetko dovodi do izrazito komičnih situacija. On je pritom više slika stručnjaka koji je posve predan svom radu nego predstavnik splitskog mentaliteta, kojeg u ovom komadu (u kojem su bitna sastavnica pomalo karikirane karakteristike raznih sredina) reprezentiraju njegova majka Magdalena i veteran njegove struke profesor Gilić, koje Snježana Sinovčić Šiškov i Nenad Srdelić igraju izazivajući naklonost gledališta svojim razumijevanjem postupaka ostalih lica.

  
  
  No, pravu napetost u tom segmentu predstave donosi hercegovačka obitelj. I dok je zakup HNK potenciran stereotip gledanja na došljake iz tog kraja, diferenciranost ostalih pripadnika obitelji predstavlja znatnu vrijednost teksta. Nives Ivanković u ulozi supruge koja se brine za organizaciju kćerkinog rođendana ostvarila je atraktivnu komičnu ulogu žene koja kreće iz pozicije novca i moći, ali se postupno otkriva kao osoba koja cijeni i prave vrijednosti, nastojeći dobiti nešto od kulturnog kruga u kojem se našla, što je vidljivo i iz njenog inzistiranja na pozivu uglednim profesorima.
  
  
  
  To međutim nije slučaj sa slavljenicom, koja vjeruje u posebnost koju joj pruža društvena pozicija i koje intelektualni dometi ne prelaze mudrosti društvenih mreža, što je Petri Kovačić Pavlina pružilo mogućnost za stvaranje efektne karikaturalne epizode. Njezin brat pak ne podnosi sav taj prestiž svoje obitelji i zaljubljuje se u Katu kada je prvi put vidi kao cvjećaricu, a Pere Eranović mu daje potpunost osjećajnog mladog čovjeka koji misli svojom glavom. A da i Vlaji mogu biti različiti pokazuje i sugestivan nastup Filipa Radoša u ulozi Katinog oca Mate Bitange koji se bavi raznim sumnjivim poslovima, a kada mu se spočitnu laži, ima spreman odgovor: „Ne varam, nego kompenziran istinu“ što umnogome karakterizira našu današnjicu.

  
  
  No, i pored svih znatnih vrijednosti i teksta i predstave, neka rješenja ostaju pomalo dvojbena. Ponajprije nije do kraja razriješen problem kako naći suvremenu inačicu ključnoj sceni Shawovog originala – plemićkom primanju. Jednostavno je nemoguće u nas danas naći društveni događaj koji bi pobudio jednodušno uvažavanje svojom otmjenošću, civiliziranošću i koncentracijom važnih osoba (ma koliko je Shawu to sve licemjerna maska), a novobogataška prepotencija sa zakupljivanjem HNK-a za rođendansko slavlje priglupe tinejdžerice koja pruža mogućnost za zanimljiva satirička rješenja ipak ostaje događaj mnogo manje važnosti. Za razliku od vrijednih i socijalnom statusu aktera primjerenih kostima Morane Petrović, glamuru takve sredine ne pomaže niti scenografija Davora Praha, koja djeluje kao financijskim problemima uvjetovan izbor iz postojećeg kazališnog fundusa. A možda još i više nedostaje razrađeniji prikaz podučavanja, koji bitno utječe na promjene ponašanja i svojstava protagonista – cvjećarice i profesora.

  
  
  Ipak, gledatelji jedva da i primjećuju te nedostatke, jer doista uživaju zahvaljujući raspoloženom ansamblu i nadahnutoj režiji Marija Kovača, koji je pružio glumcima mogućnost da u okviru zajedničke igre brzog ritma i niza preciznih detalja jasno profiliraju sva, pa i ona sporedna lica u lepršavoj komediji znatnog satiričkog naboja koja će razveseliti publiku, posredno iznoseći i neke dublje i promišljenije slojeve značenja u prikazu nekih tipičnih situacija naše današnjice.
  
  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište Split
  Premijera: 22. studenog 2019., HNK Split
  44. Dani satire Fadila Hadžića: 24. rujna 2020.
  
  Autor: George Bernard Shaw
  Redatelj: Mario Kovač
  Dramaturginja: Ana Prolić
  Kostimografkinja: Morana Petrović
  Scenograf: Davor Prah
  Skladatelj: Tomislav Babić
  Jezična savjetnica: Anita Runjić Stoilova
  Dijalektalna prilagodba: Jasen Boko
  Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
  Oblikovatelj zvuka: Petar Ivanišević
  Inspicijentica: Sonja  Dvornik
  
  Uloge:
  
  Kate Bitanga: Katarina Romac
  Gospodin Bitanga: Filip Radoš
  Prof. Nikola Tartaglia: Marjan Nejašmić Banić
  Prof. Gilić: Nenad Srdelić
  Gospođa Magdalena Tartaglia: Snježana Sinovčić Šiškov
  Gospođica Mirna, spremačica: Andrea Mladinić
  Frane Brtjan: Pere Eranović
  Afrodita Brtjan: Petra Kovačić
  Anđela Brtjan: Nives Ivanković
  Konobar, Policajac: Stipe Radoja
  Novinarka: Andrijana Vicković   

  @Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. listopada 2020.   

Piše: