Redateljski inventivna potraga za radošću življenja

Festival svjetskog kazališta, Zagreb 2020., Emilia Romagna Teatro Fondazione - Compagnia: Pippo Delbono, Sreća, red. Pippo Delbono

• 
  
  Pippo Delbono posebna je pojava u suvremenom kazalištu po tome što ne radi s profesionalnim glumcima nego dovodi na scenu ljude koji se teatrom uglavnom nikada nisu bavili. Često su to osobe koje su deklasirane ili koje društvo odbacuje, a Delbono na nevjerojatan način iz njih izvlači ne samo njihovu potisnutu osobnost nego je uspijeva uklopiti u predstave na neobičan, ali vrlo dojmljiv način, iskazujući osoban autorski stav prema svijetu u kojem živimo i u kojem on pronalazi mnogo odnosa i situacija s kojima se niti najmanje ne slaže.
  
  Međutim, to dovođenje na scenu ljudi koji se kazalištem nisu bavili nije izbor da bi se životnost ostvarila kao neposredan prikaz stvarnosti kroz ljude koji nisu vični kazališnom izričaju. Kao što je prije pet godina našim gledateljima pokazalo Evanđelje, predstava koju je Delbono radio u koprodukciji sa zagrebačkim HNK-om i koja je sa svojih sedamdesetak izvedbi postigla zapažene uspjehe u mnogim europskim zemljama, Delbono je svojom redateljskom invencijom koristeći profane molitve, klaunovske pojave i elemente pučkog teatra stvorio poetičnošću teksta i glazbom s mnogo pjesama scenski ritual koji je jasno i vrlo sugestivno prikazao njegov vrlo kritičan odnos prema svijetu u kojem živimo.

  
  
  Sreća je sličnim postupcima nastojala istražiti put prema nečemu posve suprotnom - radosti življenja svim egzistencijalnim nedaćama usprkos. Tom predstavom je kao drugom osam mjeseci nakon pauze zbog pandemije nastavljen ovogodišnji Festival svjetskog kazališta, što je već samo po sebi bila svojevrsna pobjeda duha, a posebice kazališta nad prirodnom katastrofom. No, u međuvremenu se u toj borbi nije mijenjao samo HNK i njegov Festival svjetskog kazališta, nego i publika koja se morala priviknuti na činjenicu da može zauzeti tek trećinu gledališta i u takvom ambijentu doživljavati velike predstave kojima je dodatnu vrijednost ranije davala i potpuno ispunjena dvorana. Međutim, mijenjala se i Sreća.
  
  Prije pandemije glumci su približavajući se pronalaženju radosti ulazili u gledalište, te bi svatko uzeo jednog gledatelja za ruku i poveo ga na pozornicu, povezujući tako simbolički tvorce predstave i čitavu publiku u zajedničkom pokušaju pronalaženja sreće. Najistaknutiji među tim interpretima koji danas moraju zadržati distancu bio je Delbonov najdraži prijatelj i suradnik Bobò.

  Ali početkom prošle godine Bobò je umro u osamdeset drugoj godini života, od kojeg je četrdeset i sedam proveo u umobolnici. Rodio se gluhonijem i okolina nije uspijevala, a vjerojatno se nije niti trudila razumjeti njegove pokušaje komunikacije sve dok ga krajem prošlog stoljeća nije sreo Pipo Delbono i otkrio u njegovim pokretima i mimici takvo bogatstvo značenja da se oduševio njime i pronašao u njemu nešto što će od tada postati jedno od glavnih svojstava njegovog prosedea – tijelo je poezija, a i poezija može poprimiti tjelesne manifestacije. To razumijevanje pretvorilo se u duboko prijateljstvo i stvaralačku kazališnu ljubav, pa je Bobò bio (najčešće kao klaun) ne samo najistaknutiji izvođač nego i autorski suradnik u stvaranju predstave.
  
  Uz to je nedvojbeno i on utjecao na Delbonovo angažiranje društvenih autsajdera, hendikepiranih i psihički nestabilnih osoba za protagoniste predstava. Doduše, u početku je bilo dosta kritičkih primjedaba o neetičnosti scenskog korištenja osobe poput Bobòa za postizanje teatarskog uspjeha pod svaku cijenu, ali se postupno povećavalo vrednovanje Bobòovih umjetničkih dometa, pa je u Francuskoj proglašen vitezom zbog svojih zasluga za umjetnost, a i gradić u kojem je više od pola života proveo u psihijatrijskoj ustanovi proglasio ga je svojim počasnim građaninom. 

  Zato je Delbono Sreću, posljednju predstavu u kojoj je Bobò nastupao, a i stvaralački joj pridonio, odlučio posvetiti uspomeni na tog svog prijatelja, što je nedvojbeno dovelo i do nekih promjena u izvedbi osim onih uvjetovanih epidemiološkim mjerama koje su onemogućile neposredan dodir izvođača i publike. Po svoj prilici glavnina zamisli je ostala očuvana.
  
  
  
  Predstava započinje raznovrsnim, gledatelju vrlo privlačnim atrakcijama - od vizualnih scenografskih (Enrico Zucchelli) koji pršte zavodljivim bojama preko maštovitih kostima Elene Giampaoli do raznovrsnih nastupa dojmljivih predstavljača (Dolly Albertin, Gianluca Ballaré, Margherita Clemente, Ilaria Distante, Mario Intruglio, Nelson Lariccia, Gianni Parenti, Pepe Robledo, Grazia Spinella, uz glas Bobòa) koji očaravaju vrlo nekonvencionalnim plesom i pjesmama uz dodatak poneke cirkuske točke ili asocijacije na pučki zabavljački teatar, ne izgovarajući pritom niti jednu rečenicu teksta, jer on je rezerviran isključivo za Pippa Delbona koji objašnjava da sreću ne treba tražiti u čudima vanjskog svijeta nego u okretanju prema svojoj nutrini. I tek kada je čovjek tamo uspije pronaći, onda ga sve nevolje ovog svijeta ne mogu učiniti nesretnim.
  
  Vrlo efektno to pokazuje završna scena u kojoj se Delbono kao protagonist nađe u zatvorskoj ćeliji sugeriranoj ogradom od dasaka, ali sreća ga prati, ispunjajući čitavu pozornicu blistavim cvjetnim aranžmanima vrhunskog cvjećara Thiérrya Boutéa.

  Ipak, vrhunski domet Sreće u pitanje dovodi jedna bitna redateljska Delbonova odluka. Nakon što na početku predstave kaže da je Bobò umro, njegovi monolozi koji čine veliki dio predstave postaju jedva čujno mrmljanje ili nerazgovjetni šapat, pa vjerujem da su i najbolji znalci talijanskog morali čitati prijevod da bi shvatili o čemu protagonist razglaba. Nije pritom jasno da li se Delbono za to odlučio zbog odavanja pošte preminulom Bobòu ili zato što tražeći sreću u sebi razgovara sa samim sobom. Ipak, niti jedno od tih obrazloženja ne čini mi se dovoljnim, a i upotreba titlova kao bitne sastavnice predstave ipak je promašaj, jer radi se o pomoćnom sredstvu a ne obliku kazališnog izraza, pa je time i konačan dojam ove predstave skromniji od većine vrlo zanimljivih i ekspresivnih njezinih dijelova.

  Produkcija: Emilia Romagna Teatro Fondazione
  Koprodukcija: Théâtre de Liège, Le Manège Maubeuge – Scène Nationale
  Izvedeno 27. rujna 2020. u sklopu Festivala svjetskog kazališta u HNK-u u Zagrebu
  
  Autor i redatelj: Pippo Delbono
  Glazba: Pippo Delbono, Antoine Bataille, Nicola Toscano i drugi umjetnici
  Oblikovanje svjetla: Orlando Bolognesi                                               
  Zvuk: Giulio Antognini                                                                       
  Kostimografkinja: Elena Giampaoli                                                                                         
  Scenografi i rekviziteri: Enrico Zucchelli             
  Cvjetni aranžman: Thiérry Boutémy                        
  Vodstvo produkcije: Allessandra Vinanti                                                         
  Organizacija: Sivlia Cassanelli                                                                              
  Tehničko vodstvo: Fabio Sajiz                                                                               

  Izvođači: Dolly Albertin, Gianluca Ballaré, Margherita Clemente, Pippo Delbono, Ilaria Distante,  Mario Intruglio, Nelson Lariccia, Gianni Parenti, Pepe Robledo, Grazia Spinella, uz glas Bobòa

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. listopada 2020.

Piše: