Nepretenciozna, ali vrlo dobro skrojena inscenacija Čehovljeve ironije

Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac: Prema Čehovljevim jednočinkama Medvjed, Tragičar protiv svoje volje, Prosidba i Labuđi pjev; A. jmo P. robat ČEHOV. a, red. Peđa Gvozdić

• 
  
  Djela Antona Pavloviča Čehova igraju se mnogo i često. Jedan od najslavnijih i najizvođenijih, u punom smislu kanonski dramatičar, doživljava bezbrojne prerade, adaptacije, projekte nastale na temelju njegovih dramskih tekstova. I u trenutku nastanka ovog teksta nekoliko zagrebačkih kazališta ima na svojim redovitim programima reprizu Čehovljeva djela. Međutim, Čehovljeve jednočinke, kratki komadi izrazite ironijske intonacije i vještine mikrozapleta kojima grade svoje dramske situacije, rijetko su na programu repertoarnih kazališta, iako ih se može vidjeti u studentskim ispitnim predstavama, osobito na nižim godinama studija glume. Karlovački Zorin dom, kazalište koje je dugo djelovalo bez ansambla, nakon njegova postupnog (ponovnog) stvaranja djeluje postupno, ali postojano. Tako su se odlučili obratiti i Čehovu, i to upravo njegovim jednočinkama. Premijerno izvedena u lipnju, predstava duhovito naslovljena A.jmo P.robat ČEHOV.a u Zagrebu je gostovala u programu IX. Bobijevih dana.

  
  
  Četiri jednočinke - redom Medvjed, Tragičar protiv svoje volje, Prosidba i Labuđi pjev igraju se jedna za drugom, bez pauze i u slijedu dobrog ritma, što je naglašeno i jednostavnim a efektnim dramaturškim potezom uvođenja metateatra u izmjene. Naime, tijekom prijelaza s jedne na drugu jednočinku, glumci se poigravaju razinama izlazeći iz svojih uloga i igrajući glumce koji, kako kaže naslov cjeline, probaju Čehova. To rješenje, iako može djelovati ponešto naivno, ipak je uspjelo kao povezivanje četiri djela istog autora - stoga sličnog stila, no i dalje raznorodna temom, a donekle i prevladavajućom intonacijom. Povezuje ih i to što sva četiri komada igraju isti glumci, troje njih – Lovorka Trdin, Andro Damiš i Peđa Gvozdić, ujedno potpisan kao redatelj. Čine to vrlo lucidno i ludički, gotovo neprekidno zaigrano. Time je naglašena i opravdano u središte postavljena ironija, ona blaga i postojana srž odmicanja od stvarnosti prema groteski, no koja nikad groteski ne dopušta da u potpunosti preuzme scenu i odmakne ju tako od prepoznavanja u stvarnosti.

  

  Čehovljeve su jednočinke vrlo referencijalne, posebice jer se bave takoreći svevremenskim problemima - život udovice (Medvjed), ladanjski život (Tragičar protiv svoje volje), uvrnuti pokušaj prosidbe (Prosidba), dvojbe pomalo olinjalog glumca (Labuđi pjev). Stoga im nije potrebno nikakvo radikalno osuvremenjivanje kako bi bile prepoznatljive i pogodne za gledateljsko prepoznavanje. Ispravno su to uočili i karlovački kazalištarci te su svoju predstavu opremili starinski; scenografija i kostimi, uz određene stilizacije, evociraju kraj 19. stoljeća kao vrijeme nastanka komada.
  
  Predstavu time ne čine ni boljom ni lošijom, tek pomalo konzervativnom u vizualnom dojmu, no taj se dojam dobro uklopio u cjelinu, čiji je cilj očito više ironijom zabaviti nego propitati Čehova i donijeti mu, u suvremenom teatru toliko čestu težnju za još jednim autorskim čitanjem, projektom po motivima, autorskim projektom i sličnim suvremenim imenima za varijacije na temu. I jedan i drugi pristup, i ovaj za koji su se odlučili Karlovčani, i onaj drugi, legitimni su i mogu donijeti intrigantne rezultate. Tek bi se za ovaj prvi moglo ustvrditi kako je pomalo starinski, no nipošto a priori staromodan, pa zbog toga i odbacivan.

  
  
  Ako režija i kompletna vizualna komponenta scenske fakture niti mnogo daju niti oduzimaju u vrijednosti cjeline, ona ponajviše ovisi o glumcima. A tu se tročlani ansambl pokazao vrlo uspješnim. Među njima treba istaknuti Andra Damiša, koji je komičarskom vještinom i lakoćom igranja gotovo u potpunosti preuzeo dominaciju scenom, iako igra uloge u biti podređene svojom funkcijom u odnosu na likove Lovorke Trdin i Peđe Gvozdića. Umjesto da, poput nekog drugog, poveden time svoje uloge svede na rutinske karikature, Andro Damiš pokazuje vrlo dobro baratanje cijelim repertoarom komičarskih tehnika, na sceni je zabavan i okretan, dobro vlada fizičkom komikom na rubu gega, a istovremeno u replikama uspijeva pronaći onu vrlo suptilnu mjeru između uvjerljivosti i ironije. Time je gotovo u potpunosti preuzeo pozornost i dominaciju scenom i unekoliko nadigrao oboje partnera.

  A.jmo P.robat ČEHOV.a nepretenciozna je, ali vrlo dobro skrojena predstava koja uspješno izvlači na scenu Čehovu tako svojstvenu ironiju u sigurnoj inscenaciji.

  Produkcija: Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac
  Premijera: 19. lipanj 2020.
  
  Režija: Peđa Gvozdić
  Asistenti režije: Andro Damiš, Lovorka Trdin
  Dramaturgija: Petra Pleše
  Kostimografija: Morana Petrović
  Asistent kostimografa: Jasmina Biličić
  Scenografija: Peđa Gvozdić, Lovorka Trdin
  Izbor glazbe: Peđa Gvozdić
  Dizajn i operater rasvjete: Robert Pavlić
  Operater tona: Bojan Blažević
  Tehničko vodstvo: Davor Trupac
  Tehnička podrška: Nikola Belavić, Igor Živković
  Inspicijent: Goran Glavač

  Glume: Andro Damiš, Lovorka Trdin, Peđa Gvozdić
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 27. listopada 2020.

Piše: