Predstava za pamćenje s izvrsnim glumačkim izvedbama i vizualnim identitetom

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca: August Strindberg, Gospođica Julija, red. Aida Bukvić



  • Prva ovosezonska premijera unutar projekta Scena u sceni HNK Osijek - August Strindberg: Gospođica Julija, realizirana je u koprodukciji osječkog kazališta i vinkovačkog kazališta Joza Ivakić. Vinkovačka premijera održana je 6. studenog 2020. dok je osječka održana 14. studenog 2020. godine pod redateljskom palicom Aide Bukvić, dramaturgijom Marijane Fumić, scenografijom i kostimografijom Saše Došen, skladbama Igora Valeria te oblikovanjem svjetla Tomislava Kobie.

    Gospođica Julija Augusta Strindberga svjetski je poznata drama koja datira iz 1888. godine i predstavlja napore dramatičara u stvaranju moderne drame koja se trebala othrvati tadašnjoj perspektivi kako melodrame više ne odgovaraju društvenom svjetonazoru ni karakterima niti temama te tako ne mogu kreirati vjerodostojnu iluziju stvarnosti. Nova drama tako je počivala na principima darvinizma (prirodne selekcije) i tri principa Émila Zole, utemeljitelja naturalizma - faire vrai, grand i simple, to jest učiniti istinitom, velikom i jednostavnom. Radnja treba biti realistična i temeljiti se na istraživanju ljudskog ponašanja i psihologije, sukobi moraju predstavljati motivacije za životne prekretnice te radnja mora biti jednoznačna, bez dodatnih zapleta koji bi ju opteretili.



    Upravo na tim postulatima počiva i Strindbergova Gospođica Julija (Matea Marušić) koja jedne Ivanjske noći u kojoj je sve moguće, odluči zavesti slugu Jeana (Vladimir Tintor). Bespoštedna, darvinistička borba na život i smrt u kojoj će se njih dvoje naći te noći otvara brojne teme tadašnje društvene problematike poput položaja žene, odnosa žena i muškaraca, izumiranja plemstva i uspona građanstva, razlika između društvenih slojeva pa sve do individualnih želja i nagona, čineći ju tako ne samo suvremenom nego i svevremenom.

    Čini se kako je to željela dodatno vizualno naglasiti i redateljica Aida Bukvić, pa je u suradnji s dramaturginjom Marijanom Fumić i kostimografkinjom i scenografkinjom Sašom Došen stvorila pitku, brzu i energičnu podlogu začinjenu izvanvremenskim vizualnim identitetom scene, zadržavajući stilsku datost vremena kostima. Jedini prizor na sceni je kuhinja koja je predstavljena u suvremenim oštrim linijama s prevladavajućim metalnim materijalom i monokromatskom bojom koja ju čini sterilnom, podsjećajući na operacijsku dvoranu/prostor za autopsiju u kojoj će se pred nama secirati protagonisti ovog komada. Time je Došen stvorila praktičan prostor igre koji su glumci koristili kao poligon situacija te sugerirala svevremenost, pa iako su time odstupili od postavki naturalizma, pokazalo se to kao izvrsni komunikacijski znak za publiku.



    U te suvremene znakove uklopilo se i korištenje kamere te projekcije na pozadinskom zidu kuhinje, čime se ponovno otvara nekoliko značenjskih razina – rješava se promjena prostora, približavaju emocionalni trenutci, iščitava mimika lica. Glazba također odudara od postavki naturalizma i zapravo se temelji na melodrami, jer moćna i prijeteća glazba na samom početku nagovještava daljnja događanja. Međutim, i to se izvrsno uklopilo u ovakvu cjelokupnu viziju koja kombinira različite epohe kako bi dosegla izvanvremenski kontekst.

    Moram priznati da sam sa strepnjom iščekivao ostvarenje koje će nam ponuditi mlada Matea Marušić koja je pokazala veliki potencijal u nekim prethodnim ulogama, poput lika Laure u Staklenoj menažeriji, ali nikada do sada nije imala prilike uhvatiti se ukoštac s ovakvim velikim izazovom i na njega je odgovorila gotovo izvrsno. Uspjela je prikazati sve karakterne nijanse - od dominantne gospodarice, povrijeđene žene, frenetičnog optimističnog ludila praćenog pesimističnom rezignacijom, erotski nabijene scene i one romantične, nježne, briljirajući u zadnjih deset minuta izvedbe, kad lik dovodi do vrhunca.



    Jednako tako nastupio je i Vladimir Tintor, međutim za njega nije bilo toliko zebnje u sposobnost iznošenja također zahtjevne uloge mačke i miša u kojoj je čas ponizan, čas dominantan, čas zloban i lukav, čas ranjiv. Sve to inkorporirao je Tintor u cjeloviti lik koji plijeni pažnju od početka do kraja. Petra Blašković u ulozi kuharice Kristine poslovično je dobro odradila svoj posao bez ijedne zamjerke, otvarajući zapravo svojom igrom za scensku suigru s Marušić i Tintorom. Jedina zamjerka koju imam je nešto slabiji energetski ulazak i Tintora i Marušić u samu predstavu, međutim kako je vrijeme malo odmaklo, ubrzo su ostvarili sve navedeno, pa ću to pripisati početnoj premijernoj tremi pred osječkom publikom.



    Nova premijera na kazališnim daskama u ovim teškim trenutcima koje prolazimo s obzirom na epidemiološku situaciju dala nam je sat i pol u kojima smo zaboravili na tešku situaciju koja nas okružuje i potpuno uronili u Strindbergovo pismo, zahvaljujući ponajviše izvrsnom ansamblu, vizualnom identitetu i svevremenim temama, čime je ušla u kategoriju predstava za pamćenje. Upravo ovakve predstave u ovakvim vremenima pokazuju nam koliko je važno kazalište i koliko sretni moramo biti da ga među rijetkima u Europi konzumiramo upravo onako kako to jedino i može i mora biti – uživo.

    Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca
    Premijera u Vinkovacima 6. studenog 2020.
    Premijera u Osijeku: 14. studeni 2020.

    Prijevod za švedskog: Mišo Grundler
    Redateljica: Aida Bukvić
    Dramaturginja: Marijana Fumić
    Scena i kostim: Saša Došen
    Skladatelj: Igor Valeri
    Oblikovanje svjetla: Tomislav Kobia
    Fotografije: Kristijan Cimer

    Glume: Matea Marušić, Vladimir Tintor, Petra Bernarda Blašković

    © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 16. studenog 2020.

Piše:

Alen
Biskupović