Izostanak emotivnosti koja nadvladava apsurd

IX. Bobijevi dani smijeha, Glumačka družina Histrion: Zvonimir Bajsić, Gle, kako dan lijepo počinje, red. Zoran Mužić

• 
  
  Zvonimir Bajsić, legendarni radijski i televizijski redatelj i pisac, napisao je, emitirao (uglavnom u vlastitoj režiji) i objavio niz radiodrama. Gle, kako dan lijepo počinje vjerojatno je najpoznatija i sigurno najizvođenija od njih jer je doživjela više prerada i inkarnacija na radiju, televiziji i u kazalištu. Najnovija, premijerno izvedena u sklopu IX. Bobijevih dana je predstava zagrebačkih Histriona u režiji Zorana Mužića i izvedbi Barbare Vicković i Zlatka Ožbolta. Ova drama, koju bi se slobodno moglo nazvati i groteskom, bazirana je na tretmanu tipične, ničim obilježene građanske situacije apsurdom. Naime, dvoje postarijih ljudi, ona i on, susreću se u naoko sasvim bizarnim, a istovremeno običnim okolnostima u njezinom stanu, negdje u Zagrebu sedamdesetih (praizvedba je na radiju bila 1974., a i ova je predstava ambijentirana, blago no primjetno, uglavnom kroz kostime, u to razdoblje).

  Apsurd je izgrađen vrlo precizno, u obesmišljavanju neočekivanog dolaska u njezin stan, u kojem se on našao nekim neobjašnjivim spletom okolnosti, bez pravog razloga, ali s jakom željom i potrebom da tu ostane. Njoj sve to nije jasno - što ga je navelo da ostane, da s njom razgovara o svemu i svačemu, a uglavnom ničemu, kako to već bude u takvim neobičnim situacijama. No, kako dramska radnja napreduje, postaje sve jasnije da će joj završetak biti drukčiji od tipičnog apsurdističkog dokrajčivanja građanske situacije u raspadu svakog smisla i značenja upisanog u sintaksu replika.
  
  Gle, kako dan lijepo počinje je, nasuprot apsurdu koji negira, poništava, ponaša se nihilistički u razaranju svakog značenja i koherentnosti, drama koja nudi potpuno suprotan izlaz i završetak. Njih dvoje, kao i njihov autor, očito vjeruju u blizinu susreta, u onaj joie de vivre pronađen u malenim, slučajnim situacijama poput njihove, a koji opravdava životni optimizam. Iz apsurda, iz njegovih besmisla i neobjašnjivih situacija negiranja značenja i generiranja besmisla, stvara se tako, paradoksom bliskosti i onog bazičnog, toliko često nedostajućeg povjerenja u ljude, nova iskrenost i bliskost dvoje sredovječnih likova čiji su životni putevi naoko ostali bez bliskosti. Umjesto da u njima razore svako značenje i smisao, čineći depresiju jedinim mogućim odgovorom, oni se otvaraju mogućnosti ponovnog povjerenja jednog u drugo.

  Tekst koji prolazi ovakve razdaljine, iz apsurda i besmisla pronalazi smisao u ljudskoj emotivnosti i toplini, traži snažne i uvjerljive protagoniste koji će moći iznijeti potrebnu transformaciju likova. Umjesto toga, u histrionskoj se produkciji (osvrt na izvedbu 30. listopada) mogao vidjeti zamor i nedostatak prave uživljenosti. Barbara Vicković svoj je lik kreirala vrlo suzdržano i distancirano. Zlatko Ožbolt je nešto ekspresivniji, no i njegovom liku fali uvjerljivosti karaktera. U kombinaciji s jednolikom mizanscenom centriranom oko stola u stanu, s vrlo malo promjena (što upućuje na izgradnju karaktera kao središnji mehanizam odvijanja dramske radnje) pridonosi dojmu kako je predstava više odrađena nego izgrađena, više ostvarenje-ilustracija nego uvjerljiva studija karaktera na putu od besmisla apsurda prema ponovnom otkrivanju radosti i bliskosti u životu, a upravo je taj proces esencijalan za njezin uspjeh.

  
  
  Emotivnost koja nadvladava apsurd i s njim povezano razaranje životnog elana raspon je koji zahtijeva mnogo snažniju i uživljeniju, manje mehaničku i distanciranu izvedbu. Ipak, odabir upravo ovog Bajsićevog teksta podsjetio je kako u hrvatskoj dramskoj literaturi ima tekstova koji su itekako zanimljivi, no rijetko dolaze do suvremenih scena. Ova predstava hvalevrijedan je primjer suprotnog.
  
  Produkcija: Glumačka družina Histrion
  Premijera: 16. listopada 2020. u sklopu IX. Bobijevih dana smijeha

  Režija: Zoran Mužić
  Kostimografija: Elvira Ulip
  Scenografija: Enes Hodžić
  Rasvjeta: Dražen Dundović

  Glume: Barbara Vicković, Zlatko Ožbolt
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. studenog 2020.

Piše: