Snaga i predanost slavonskih kazališta i publike
Pregled kazališnih ostvarenja 2020. godine: HNK u Osijeku, Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Gradsko kazalište Požega, Kazalište Virovitica
-
Sezona 2019/2020. krenula je u svim slavonskim kazalištima potpuno normalno. Tiskani su programi sezona, održane konferencije za novinare, a već u listopadu izišlo se s premijerama. U kazalištima su euforično pokrenuti i neki novi programi poput Ctrl Alt HNK gdje Ctrl stoji za kulturu, a Alt za alternativnu scenu i koji je zamišljen kao kazališni međuprostor za srednjoškolce i studente – populaciju koja je repertoarno pomalo izostavljena u dvama osječkim kazališnim kućama. Međutim, vrlo brzo počela se širiti vijest o nekom novom i nepoznatom virusu koji je zaprijetio ljudskoj rasi iz daleke Kine. Globalno selo, kakvo jesmo, virus je u tren oka stigao i do Europe, ubrzo u potpunosti mijenjajući sve aspekte ljudskog života i djelovanja. Već u ožujku 2020. kazališta su zatvorena te su uprave svaka na svoj način pokušale očuvati funkcioniranje i doći do publike.Krenulo se u izvođenje i/ili repriziranje naslova na televizijskim programima, Instagramu, Facebooku, web-stranicama te izvođenje novih, manjih formi – što u bespućima interneta, što na otvorenim prostorima kako je dolazilo sve ljepše vrijeme. Nakon dva i pol nezapamćena mjeseca obustave rada, u lipnju 2020. kazališta su napokon ponovo otvorena uz različite epidemiološke mjere, od kojih su najznačajnije kako za uprave tako i za publiku bile one koje se tiču smanjivanja broja gledatelja, ograničavanje putovanja i slično.
U takvom kontekstu teško je bilo očekivati da će kazališta producirati nekakav repertoar za pamćenje i to se i dogodilo. Ograničeni distancom, brojem osoba u prostorima, ograničenjima dolaska vanjskih suradnika i sličnog, kazališta su pokušala kako-tako završiti sezonu i barem malo oraspoložiti svoju vjernu publiku i u tome su i uspjeli. Bilo je važno ponovo pokrenuti kazalište i dovesti publiku koja je jednostavno uživala u činjenici da kazalište ponovno radi, a kvaliteti i ono malo novopostavljenog se gledalo kroz prste, tako da su predstave koje valja istaknuti u ovoj sezoni uglavnom nastale prije nepopularnog lockdowna.U HNK Osijek istaknula se komedija Jean-Baptiste Poquelina Molièrea, Škola za žene u režiji Nikole Zavišića 31. siječnja 2020. Postavljena u energičnoj, začudnoj i drugačijoj redateljskoj poetici i estetici s kombiniranjem vizualnog i fizičkog teatra, lutkarstva, simboličnog poigravanja novim medijima, uporabom različitih kazališnih konvencija iz različitih epoha, pokazala se redateljski zanimljivom i vizualno scenski dopadljivom. Međutim, najveći adut predstave su iznimne glumačke kreacije koje su donijeli Ivan Ćaćić u ulozi Arnolphea i Antonia Mrkonjić u ulozi Agnès. Ćaćić je ostvario jednu od svojih najboljih uloga. Fizički iscrpljen i emocionalno rastrgan hodao je, trčao, skakao, plesao i izgovarao silne količine teksta gotovo dva sata bez ijedne zamjerke. Lik je donio organski, nepatvoreno i emocionalno uvjerljivo, a uz bok mu je stajala Mrkonjić.
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić Vinkovci postavili su 4. ožujka 2020. Ljepoticu i Zvijer Hermine Motýlováe i Petronele Dušováe prema motivima Františeka Hrubina, a u režiji Petronele Dušováe. Slovačko-hrvatski tim stvorio je zanimljivu, efektnu i vizualno dopadljivu predstavu s dobrom porukom, a neopterećenu spektaklom i blještavilom Disneya.
Predstava u pitanju okarakterizirana je izvrsnom atmosferom ostvarenom filmski napetom glazbom u kombinaciji s oblikovanjem svjetla i vizualno dojmljivim identitetom kako lutaka, tako i cijele scene. Ansambl Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića ponajviše se istaknuo u skupnim scenama scenskim pokretom i vokalnim dionicama, a posebno Ivana Vukićević i Kristina Kovačević u animaciji te Gordan Marijanović s predimenzioniranom maskom Zvijeri u glasovnoj stilizaciji i pokretu.Gradsko kazalište Joza Ivakić postavilo je 24. siječnja 2020. Štajgu Ivane Šojat u režiji Jasmina Novljakovića, koja kroz priču o tri generacije željezničarske obitelji progovara o obiteljima vezanima uz željeznicu, danima ponosa i slave, bogatoj prošlosti te crnoj sadašnjosti i budućnosti. Predstava je okarakterizirana vrsnim redateljskim promišljanjima u kojem jednako efektno sudjeluju i scenograf, glazba, kostimografkinja te oblikovanje svjetla. Tako je stvorena vizualno dojmljiva i simbolička scena kojom dominira veliki, hrđavi natpis „Vinkovci“ te cijeli splet šina po kojima se voze visoki panoi na kojima se odvijaju projekcije. Ansambl koji tvore glumci vinkovačkog kazališta, osječkog HNK, Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića i studenata Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka demonstrirao je kolektivnu kvalitetu i zajedništvo, a ponajviše su se isticali u fizičkim transformacijama i pokretu, doprinoseći ukupnom dojmu.
Gradsko kazalište Požega postavilo je 19. lipnja 2020. Igru ljubavi i slučaja francuskog dramatičara i romanopisca Pierrea Carleta de Marivauxa. Komediju zabune u kojoj prevladava borba ljubavi i razuma s ljubavlju kao pobjednicom režirao je Jasmin Novljaković. Kostimi i scenografija osmišljeni su pedantno u klasicističkoj maniri te vjerno dočaravaju epohu, ali prava vrijednost nalazi se u glumačkoj igri koja odgovara minucioznoj režiji u kojoj je tempo izuzetno brz te se u situaciji izmjenjuju i radnje, ali i tradicionalna i suvremena glumačka rješenja. Posebno su se istaknuli mladi glumci s Akademije za umjetnost i kulturu – asistent Marijan Josipović te studenti Magdalena Živaljić Tadić, Vedran Dakić i Monika Lanščak, koji su mladenačkom energijom stvorili zanimljivu, brzu i duhovitu cjelinu.Kazalište Virovitica istaknulo se premijerom predstave Davida Auburna Dokaz u režiji Roberta Raponje i koprodukciji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku 3. studenog 2019. Auburnova bolno suvremena drama iz 2000. godine brzo je postala svjetski popularna te je već 2001. osvojila Pulitzera za dramu i Nagradu Tony za najbolju dramu. Strastvena, inteligentna i dirljiva priča djeluje na nekoliko razina – od obiteljskih odnosa preko mentalnih stanja do potlačenog socijalnog položaja žena u znanosti.
Ključ uspjeha drame leži u nenametljivoj režiji Roberta Raponje, koji je vješto vodio pretežno mladi ansambl koji je i više nego uspješno odgovorio velikom izazovu stavljenom pred njih. U tome se ponajviše istaknula Mirna Ostrošić u ulozi Catherine, koja je ovom ulogom diplomirala te zaista vrsno kreirala lik pokazujući iznimnu glumačku i psihološku zrelost s obzirom na svoje godine i glumačko iskustvo.
S obzirom na situaciju u kojoj smo se našli s Covidom-19, može se reći da smo i mi kao publika i kazalište kao institucija još i dobro prošli. Dok je situacija bila normalna, kazališta su imala zapaženu produkciju, a od početka 2020. godine sve je krenulo nizbrdo. Epidemiološki uvjetovani prostori za pripremu i izvođenje, izmjene između rada i potpune obustave djelovanja, online izvođenja i izvođenja uživo, izlazak iz tradicionalnih prostora, izmjene repertoara, manjak ili potpuni nedostatak publike te psihološki utjecaj svega navedenog, ostavili su evidentan utjecaj na kvalitetu i kvantitetu kazališne produkcije u sezoni 2019/2020. Covid-19 tako nam je ukrao gotovo sve što je mogao, pa i kazalište. Međutim, unatoč tome, svjedočili smo snazi i predanosti kako kazališta, tako i vjerne publike, koji su zajedno preživjeli unatoč svemu. Samo se nadam da je sezona 2020/2021. posljednja u znaku novog normalnog Covida-19 te da će nam sezona 2021/2022. donijeti staro normalno.
© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2021.
Piše:

Biskupović