Tragigroteskni kabaret nedostižnih uzora i zabrinjavajuće poruke

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Damir Mađarić, Dječak koji je govorio Bogu, red. Samo M. Strelec



  • Hrvatska kazališta, kao rijetko koja u Europi obilježenoj Covid pandemijom, neumorno nastavljaju svoju produkciju pa nam je tako osječki HNK, 9. travnja 2021. godine predstavio novu premijeru Dječak koji je govorio Bogu, Damira Mađarića. Režiju, dramatizaciju, dramaturgiju i scenografiju potpisuje Samo M. Strelec, kostimografiju Tončica Knez, Kristina Tokić i Mario Tomašević, scenski pokret Maja Huber, izbor glazbe Igor Golub, oblikovanje svjetla Tomislav Kobia, oblikovanje videa Josip Grizbaher te lutkarsku tehnologiju Tončica Knez.

    Premijera predstave ciljano je održana dan nakon obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust te je svojom tematikom još jednom pokušala upozoriti na opasnost ignoriranja pogrešaka iz prošlosti. Radnja se vrti oko dvije međusobno isprepletene linije. Jedna prati stvaralačku krizu suvremenog pisca (Vladimir Tintor) koji izgubljen u svojoj kreativnoj nemoći jednog dana uz pomoć psa slučajno pronalazi dnevnik trinaestogodišnjeg židovskog dječaka Emanuela (Antonio Jakupčević) koji je poput brojnih Židova stradao u Auschwitzu. Čitajući dnevnik, pisac dolazi do mjesta na kojem Emanuela odvode u logor i tu dnevnik prestaje. Pisac u potresnoj priči dobiva inspiraciju te u gorljivom zanosu odlučuje oživjeti i sačuvati Emanuelovu priču za buduće generacije tako što će ju ispričati do kraja i zapisati.

    Strelec je svoju viziju Mađarićevog romana zamislio kao svojevrsni tragigroteskni kabaret u kojem je pomiješao brojne stilove i žanrove – fizički, ispovjedni i dokumentaristički teatar, lutkarstvo, glumu, multimediju, tragediju, komediju i grotesku… Čini se kako se ponovo vodio svojim nedavno primijenjenim konceptom prilikom režije Emeta u HNK Osijek. Tako je scensku radnju ponovo zamislio kao kombinaciju narativnih dijelova, dramske igre i komičkih predaha u brehtijanskom stilu (izbacivanje iz uživljenosti u radnju) kako bi istovremeno vjerno predočio silinu emocija, ali i onemogućio prevladavanje potpuno mračne atmosfere. Ne bi to bilo ništa loše da se komički predasi nalaze u drugom dijelu gdje je radnja u logoru posebno bolna i emotivna, međutim, korišteni su većinom u prvom dijelu koji nema nekih pretjerano mračnih i emotivnih dijelova pa se sve skupa čini promašeno.

    Jednako kao i u Emetu i ovdje predstava počinje i počinje, a nikako da počne te se ne mogu oteti dojmu da se bez problema moglo već na samom početku uštedjeti barem desetak minuta dramaturški nepotrebnih replika i scena. Osim toga, cijeli prvi dio koji se bavi životom Emanuela do odlaska u logora okarakteriziran je suvišnim scenama i replikama. Kad se još pri tome uzme u obzir da je prvi dio puno sporiji u energiji i radnji općenito te da predstava traje preko dva sata i petnaest minuta, kraćenjem se puno toga moglo dobiti. Ništa bolje nisu prošli niti scenski planovi koji su trebali razdvajati sadašnjosti i prošlost te je u tome trebao pomoći prozirni veo, međutim, kako vrijeme odmiče, planovi se sve više miješaju, a smisao dijeljenja gubi logiku.



    Drugi dio predstave je puno bolji od prvog, ali samo zbog izvrsnog koreografskog dijela Maje Huber, scenskog pokreta velikog dijela ansambla, odabira glazbe Igora Goluba, oblikovanja svjetla Tomislava Kobie te scenografije Streleca koji svi zajedno čine scenu u kojoj se Židove transportira u logor te oni ritmično izgovaraju fraze poput žedan sam, gladan sam… uz frenetičnu glazbu, bljeskanje svjetla te hrđave zidove vagona koji ih pritišću. Ta scena publiku emotivno uvodi u nastavak priče koja onda drži pažnju do kraja gdje, nažalost, opet sve pada u vodu.

    Nakon cijelog događanja u kojem zapovjednik logora pogubljuje Emanuelovu glumačku družinu, vraćamo se u suvremenost u kojoj nas Pisac obavještava kako dobro uvijek pobjeđuje zlo te kako će nas spasiti umjetnost, mašta i kazalište. Iz čega proizlazi taj dramaturško-nasilno zalijepljeni kraj, ne znam, kao što mi nije jasno ni čemu služi televizor u kutu scene na kojem se cijelo vrijeme predstave vrti različiti program te koji ionako nejasnu funkciju gubi kako se totalno raspada sustav razina između suvremenosti i prošlosti.



    Jedna od čudnijih stvari koja strši u predstavi je uspoređivanje Europske unije s nacističkom Njemačkom pa tako likovi viču kako je Europa danas zatvor, likovi također dolaze na scenu i demonstrativno skidaju maske, ali poslije igraju cijelu predstavu s vizirima, a zapovjednik logora pogubljuje družinu uz Odu radosti koja je himna Europske unije… Jasno je kako je komentar vezan uz Covid 19 pandemiju, ali poruke koje su poslane su u najmanju ruku zbunjujuće i zabrinjavajuće.

    Kako ne bi sve bilo tako crno uspješni su kostimi kako suvremeni tako i oni s početka četrdesetih godina 20. stoljeća, mladih kostimografa s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Scenografija je praktična (stolovi i stolci, ormar, klavir, veliki pomični hrđavi zidovi, pozadinski zid koji služi za projekcije te prozirni veo koji dijeli scenu) te u drugom dijelu puno više koristi i simbolički i vizualno od prvog dijela u kojem se teško uklapa. Kako se radi o velikoj, ansambl predstavi u kojoj sudjeluje preko dvadeset glumaca, lutkara i pjevača evidentan je trud koji su svaki ponaosob uložili kako bi ovako veliki organizam funkcionirao, ali su se naravno neki i posebno istaknuli.



    Jedan od njih je Antonio Jakupčević koji u svakoj predstavi sve više glumački raste, a koji je ovdje imao tešku, veliku i zahtjevnu ulogu s kojom je pokazao kako HNK ima sve više glumaca koji se mogu nositi s velikim zadacima. Iznimno zabavni, prirodni i nenametljivi su bili Matija Kačan i Ivan Ćaćić u ulogama Bad Guya i Good Guya koji su plijenili pažnju i svojim kreacijama i replikama. U ulozi Glumca iznimno je ostvarenje napravio Duško Modrinić koji je bio sceničan i uvjerljiv te je pogodio točnu mjeru s kojom će donijeti lik Glumca, balansirajući vješto na granici patetike i/ili karikature, ali nikada ju ne prelazeći.

    Još jedno veliko ostvarenje napravio je Armin Ćatić u liku Otto Molla, zapovjednika logora koji je svoj lik donio nepatvoreno i prirodno u tolikoj mjeri da je to zastrašujuće. Zanimljivi, nenametljivi i uspješni u suigri i impulsima bili su i lutkari animatori (Maja Lučić, Andrija Krištof, Toni Leaković i Nikola Radoš) koji su obogaćivali radnju animacijom psa i mačke, ali i animacijama predmeta prilikom izmjena scena.

    Iz svega navedenog čini se kako Strelec nije uspio ponoviti uspješan koncept koji je prikazao publici u Emetu, a što vjerojatno proizlazi iz slabijeg tekstualnog predloška. Paralelizam radnji, izmjena planova, miješanje stilova i žanrova rezultiralo je konfuzijom u koju su se uklopili dramaturški postupci. Srećom, ansambl je imao snage odgovoriti na iznimno težak zadatak, a uspješni su bili i kostimografi, koreografkinja, glazba i oblikovanje svjetla. Da nije toga, dojam nedostižnih uzora (sam lik Pisca to apostrofira kad svoj roman o Emanuelu uspoređuje s Dnevnikom Anne Frank) i zabrinjavajućih poruka, ostavio bi gorak okus u ustima…

    © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 17. travnja 2021.

    Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
    Premijera 9. travanj 2021.

    Autor: Damir Mađarić
    Redatelj, dramaturg i scenograf: Samo M. Strelec
    Kostimografi: Tončica Knez, Kristina Tokić, Mario Tomašević
    Scenski pokret: Maja Huber
    Izbor glazbe: Igor Golub
    Oblikovatelj svjetla: Tomislav Kobia
    Oblikovatelj videa: Josip Grizbaher
    Lutkarski tehnolog: Tončica Knez
    Asistentica redatelja: Maja Lučić
    Asistent scenografa: Davor Molnar
    Autor Fotografija: Kristijan Cimer

    Glume: Antonio Jakupčević, Vladimir Tintor, Anita Schmidt, Ivana Gudelj Tešija, Selma Mehić, Ivan Ćaćić, Matija Kačan, Petra Bernarda Blašković, Mario Rade, Krička-Mitrović, Davor Panić, Duško Modrinić, Armin Ćatić, Antonia Mrkonjić, Lino Brozić, Ivan Simon, Vjekoslav Janković, Sanja Toth, Jasna Odorčić, Aljoša Čepl, Matea Grabić Ćaćić, Antonija Pintarić, Ivana Soldo Čabraja

    Animatori: Maja Lučić, Andrija Krištof, Toni Leaković, Nikola Radoš

Piše:

Alen
Biskupović