Izgubljeni u raljama feminizma

Gostovanje: Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Milena Marković, Brod za lutke, red. Ana Tomović (u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka)

• 
  Fragmentarna dramaturgija, djelomična igra s maskama, udvajanje uloga, živa glazba te središnji lik žene koja na pozornici doživljava niz transformacija u rasponu od Male sestre do ostarjele Vještice ukazujući pritom na svu agresivnost, sebičnost i asocijalnost svijeta u kojoj je marginalizirana suvremena egzistencija – specifičnosti su scenskoga uprizorenja teksta Brod za lutke jedne od značajnijih srpskih dramatičarki mlađe generacije, Milene Marković. Postavivši u središte dramske priče Ženu-Umjetnicu-Vješticu te ironizirajući pritom strukturu žanra bajke u kojoj od Snjegulice, preko Zlatokose, Palčice pa do Ivice i Marice, a na koncu i Alise, ona proživljava mukotrpan put odrastanja – autorica u središte postavlja problematiku suvremene feminističke kritike koja u bajkama uz, naravno, brojne konotacije na psihoanalitičku problematiku pronalazi složenu antropološku odnosno psiho-emotivnu konfliktnost djevojačkoga sazrijevanja. U tom se kontekstu tekst Milene Marković nesumnjivo iščitava kao vrlo spretan dijalog sa suvremenom kritikom, kao inteligentno osmišljena igra intertekstualnošću, te se zaokružena kategorijama grotesknosti i ironije nesumnjivo otkriva kao izuzetno zanimljiv scenski predložak.
  
  Međutim, redateljica Ana Tomović (tekst je praizveden 2005. u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, u režiji Slobodana Unkovskoga) inzistiranjem na fragmentarnoj dramaturškoj obradi (dramaturzi Vuk Ršumović i Svetislav Jovanov), sklonošću prepoznatljivim epskim elementima poput žive glazbe (sa sekvencama koje je uglazbio Darko Rundek) ili pak uvođenjem maski (patuljci, žaba, medvjed) što su iako inzistirajući na verbalno-scenskoj igri tek u naznakama uspjeli dotaknuti razinu dramatis personae te scenografskim postavom Ljerke Hribar (koja je mjesto scenskoga zbivanja ispunila odbačenim stvarima s odlagališta otpada) – stvorila je pomalo nemaštovitu te u nedostatku scenske snage svakako monotonu sliku ženskoga odrastanja kontekstualiziranu muškim svijetom, zlostavljanjem i na koncu depresijom.
  
  Skrenuvši tako u naturalističku scensku percepciju u kojoj se likovi poput Majke medvjedice (Draginja Voganjac), Velike sestre i Marice (Milica Grujičić), potom Uče, Tate medvjeda i Žapca (Radoje Čupić), Lutka ili pak Lovca (Nenad Pećinar) te na koncu Pospanka, Medvjedića i Ivice (Radovan Vujović) pojavljuju tek kao potencijalne naznake opasne, zamršene i mračne kolektivne podsvijesti – scenska slika postaje poprištem farsične priče ishitrenoga humora što primjerice seksualnim aluzijama ili pak prizorima nasilja i zlostavljanja ostaje daleko od scenskoga utjelovljenja feminističkom kritikom zaokupljena predloška. Stvarajući dakle sliku šovinističkoga muškoga svijeta, progovorivši o alkoholizmu te obiteljskoj patologiji – Ana Tomović svu snagu scenske izražajnosti usmjerava isključivo na ženu-čudakinju zaglavljujući pritom ostatak glumačke igre negdje između deklamacije, recitacije i jeftine patetike.
  
  U tom kontekstu svakako treba izdvojiti sjajno nijansiran psihološki razvoj lika kojega od djetinjstva pa sve do smrti u predstavi odlični interpretira Jasna Đuričić. Prolazeći na putu odrastanja kroz faze Alise, Snjeguljice, Zlatokose, Palčice, Princeze i Žene, Đuričić je pokazala nevjerojatnu sposobnost glumačke transformacije. Svojom gestikulacijom, pokretom i facijalnom ekspresijom gotovo savršeno nivelira između dječje naivnosti i staračke ludosti usredotočivši se pritom na brojne i već spomenute aluzije suvremenoga društva.
  
  Međutim, redateljičina vizija žene tek je ograničeno divlja (pred kraj predstave u prizorima lude umjetnice) i nema u njoj animalnoga duha koji bi imao dovoljno snage suprotstaviti se muškom svijetu što je kao loš, zao i negativan tek u natruhama dramaturški nijansiran. Žena je tako ostala negdje u predipovskoj fazi zarobljena nedostatkom figure Oca koji bi joj izgradio brod za lutke te na koncu i razriješio rodnu odnosno seksualnu konfliktnost.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 15. listopada 2008.

Piše: