Snažna predstava neprikosnovenog interpreta Krleže

14. Gumbekovi dani (20. - 29. svibnja 2021.), Glumačka družina Histrion: Miroslav Krleža, Zlatko Vitez, Europa za nas ima štrik, red. Zlatko Vitez

• 
  
  Zlatko Vitez dosljedno se bavi likom i djelom Miroslava Krleže. Brojne su predstave i događaji koje je producirao, u kojima je glumio i koje je na neki način sukreirao, a temelje se na Krležinim djelima – što izvorno pisanima za izvedbu, što dramatiziranima ili prilagođenima za scenu. Od Krležine smrti ove je 2021. proteklo četrdeset godina. Vitez je već neko vrijeme, barem službeno, u scenskoj mirovini; ne nastupa redovito, iako se povremeno ipak pojavi u ponekoj predstavi ili događaju njegovih Histriona ili na filmu.
  
  Godina je dakle obljetnička, a Vitez je u tome, ali i u očitoj trajnoj fascinaciji Krležom, izraženoj u programskoj knjižici i rečenicom s primjetnom dozom (auto)ironije: „Ne trebam posrednika između Krleže i sebe“, pronašao motivaciju za, kako ga je sam žanrovski označio, halucinantni galgenkabaret Evropa za nas ima štrik, premijerno izveden u Histrionskom domu 14. svibnja, na otvaranju četrnaestog izdanja Gumbekovih dana.

  
  
  Nakon starinskog, u suvremenom kazalištu gotovo zaboravljenog efekta rastvaranja zastora, otvara se scena ugođena po kabaretski, s pijanistom (Zvonko Presečki) u kutu, nešto stiliziranog namještaja i izvođačem, Vitezom, za mikrofonom. Ono što odmah jasno određuje temu i preokupaciju, provodnu nit kabaretske izvedbe, jesu Krležini portreti na štafelajima – njih nekoliko najpoznatijih, iz različitih faza života i različite dobi. Kabaret se, možda pomalo neočekivano, ne otvara Krležinim nego stihovima Ivana Goluba – svećenika, pjesnika i profesora, Krležinog poznanika i sugovornika iz kasnih dana života („F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil./Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi.“). Slijedi redanje brojeva po poznatoj strukturi – recitacija, uglavnom Krležinog teksta i to dominantno Balada, zatim pjesma uz pratnju klavira, a Vitez se povremeno laća i tamburice i violine. Teme i preokupacije su, dakle, poznate, vezane uz (jednako Vitezov kako i Krležin, dakle ne subregionalno specifičan nego univerzalan, amalgamatski) kajkavski jezik i vječnu potlačenost, kmetsku narav upisanu u misaono tkivo čovjeka koji taj kajkavski kraj i krajolik nastanjuje.

  Svemu tome pjevanju i govorenju, jakim stihovima i melodijama jakih poanti dobro bi došlo ponešto dramaturškog reda. Ne izbacivanja ili kraćenja, ne ni prčkanja po Krležinim stihovima, jer se iz toga, sasvim se izvjesno može misliti, ne bi dobro izrodilo, nego – sistematiziranja, logičnog slaganja u cjeline i razvoja, jer se ovako na trenutke dobiva dojam kako je predstava poput vrijednog, izbrušenog, no rasutog tereta. Ipak, izvedbeno superiornog.
  
  
  
  Vitez je, naime, izvedbeno neprikosnoven interpret i autoritet. I to je ono što predstavu čini snažnom i vrijednom gledateljske pozornosti, što je čini distinktivnom u odnosu na bilo koji drugi recital Krleže i kajkavskog s pjevanjem. U nešto više od sat vremena ostvaruje se tako niz jakih, čvrstih interpretacija dobro poznatih, kanonskih i lektirnih Balada, ali i pjesama; sve uglavnom vrlo tradicionalno i poznato, ali i dalje upravo kvalitetom zanimljivo, sve dok se negdje potkraj predstave Vitez i sam ne počne poigravati sobom i autorom kojim se bavi te tekstove u jednom trenutku izgovara oponašajući ni više ni manje nego rap glazbenike i njihov specifičan način pjevanja tekstova.
  
  U skladu s očekivanjima i izgrađenim imidžom polemičara koji se ne boji izricanja vlastitih stavova, pa i ulaženja u sukob kako bi ih obranio kad je to potrebno, Vitez naglašava upravo ona mjesta u predlošcima svog autora koji je, ako već ne na istoj idejnoj i ideološkoj poziciji, a ono definitivno bio isto tako žustri, obračunima sklon polemičar. Stoga publika može čuti kritiku Gaja i njegovog uspostavljanja književnog standarda, kritiku kajkavaca koji uvijek „podvijena repa“ pristaju na tuđinske ucjene i upute, patvorenog i nepatvorenog domoljublja, spominjanje neshvaćenog značaja Jurja Križanića i njegove misije prema pravoslavlju…
  
  

  I uopće, Evropa za nas ima štrik mogla bi se označiti kao Vitezovo sabiranje vlastitih tema i preokupacija, idejna i umjetnička inventura izrečena uglavnom kroz Krležine tekstove. Pri tome, publika hic et nunc, u 2021. na rubu nekih drugih prijelomnica, kada ni Gaj ni seljačke bune, ni Križanić ni Petrica Kerempuh nemaju više snagu svakodnevne vijesti o sveprisutnom virusu i predviđanjima kako će svijet izgledati jednom kad se oslobodi pandemijskog stiska, može doživjeti izvedbeno, glumački i pjevački snažnu predstavu stare škole, koja pokazuje zašto je Vitez opravdano predan, neprikosnoveno autentičan izvoditelj kajkavskih Balada.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2021.

  Produkcija: Glumačka družina Histrion
  Premijera: 14. svibnja 2021.
  
  Autor: Miroslav Krleža i Zlatko Vitez
  Redatelj: Zlatko Vitez
  Adaptacija: Zlatko Vitez
  Scenografija: Enes Hodžić
  Glazba: Zlatko Vitez
  Ton: Gordan Matejko
  Tehnika: Daniel Pavlović
  
  Izvodi: Zlatko Vitez
  Pratnja na glasoviru: Zvonko Presečki

Piše: