Glumačka snaga zatomljena statičnom mizanscenom

45. Dani satire Fadila Hadžića (4.-26. lipnja 2021.), Beogradsko kazalište Atelje 212: Lažljivica, red. Stefan Sablić



  • Suočavanje sa starošću i starenjem fenomen je čije je istraživanje u umjetnosti često, osobito kako se ljudski vijek produljuje. Nikolaj Vladimirovič Koljada ruski je dramski pisac, redatelj i glumac, najpoznatiji kao komediograf čija se djela – uglavnom (crne) komedije pune ironije i sarkazma, istovremeno smiješne i pomalo mučne, izvode na brojnim scenama diljem svijeta. Beogradsko kazalište Atelje 212, neposredno prije početka prvih zatvaranja i suočavanja s pošasti koronavirusne bolesti, početkom veljače 2020. izvelo je njegovu komediju o starosti i starenju naslovljenu Lažljivica u prijevodu Novice Antića, režiji Stefana Sablića i izvedbi Gorice Popović i Jelisavete Seke Sablić. Predstava je gostovala u Zagrebu kao dio programa 45. Dana satire Fadila Hadžića.

    Dramska je radnja smještena u olinjali provincijalni muzej, zapravo više ropotarnicu artefakata upitne vrijednosti. Tu caruje Margarita Serafimovna (Gorica Popović), a jednog se dana, naoko tek radi razgledavanja, u muzeju pojavljuje Serafima Margaritovna (Jelisaveta Seka Sablić). Njihova se međusobna dinamika sve više, složenije i bizarnije zapliće – jedna je prema drugoj sumnjičava, podbadaju se i svađaju. No postepeno se, isprva gotovo filigranski a kasnije sve otvorenije, naziru pukotine osobnosti obje (anti)junakinje, njihova potreba za blizinom i razumijevanjem, za slušanjem i uvažavanjem, za dijeljenjem s drugim suočavanja s neumitnom prolaznošću i smirajem vlastitih života.

    Lažljivica dakle strukturalno, a posebno izvedbeno, uglavnom počiva na dvije glumice, čija je dinamika ključna za razvoj dramske radnje, za oživljavanje živopisnosti i neke melankolične tuge, nostalgije koja nije izrečena ali je snažno prisutna u karakterizaciji oba lika u podtekstu (nisu bez razloga smještene baš u muzej). Gorica Popović i Jelisaveta Sablić vrlo su iskusne glumice. I iako se to iskustvo vidi gotovo u svakom trenutku u predstavi kroz lakoću kojom igraju širok raspon emocija upisan u likove, ipak se cjelina Lažljivice ne doima toliko dobrom. U čemu je problem?

    Odgovor, čini se, leži u dinamici. Prvenstveno dinamici cjeline, zadanoj kroz mizanscenu. Naime, mizanscena se vrlo malo pomiče, sve je izrazito statično i bez promjena. Možda je to i značenjski opravdano, no izvedbu dovodi do zamora, do stanja u kojem se s vremenom stječe dojam kako je sve stalno na jednoj noti, dok se u dramskoj radnji karakteri i njihovi odnosi itekako razvijaju, grade i razgrađuju. Glumice, ma kako bile iskusne, nisu u takvoj konstelaciji mogle potpuno doći do izražaja nego ih je, pomalo paradoksalno, prekrila statičnost i inzistiranje na jedinstvenosti svih elemenata mizanscene kroz cijelu predstavu.

    Cjelina na kraju izaziva dojam nekako umornog kazališta. Tema starenja obrađena je kroz jednoličnu mizanscenu. Tekst, iako napisan i ustrojen vrlo vješto, relativno je dug i ima rukavaca koji se ponavljaju, dok glumačko iskustvo i lakoća igranja ostaju prekriveni svim tim slojevima zamora. Lažljivica je komedija. I to komedija koja propituje, istražuje i odgovara ironijom, često na rubu sarkazma, a povremeno i preko tog ruba, zalazeći u crnohumorne tonove. Da se kojim slučajem radi o komadu teškog, zgusnutog pisma, egzistencijalističkoj drami o starenju, ovakva bi rješenja moguće i funkcionirala. No u komediji, koju još k tome igraju vrsne glumice s velikom lakoćom, takva, pomalo rutinska cjelina djeluje kao propuštena prilika, bez obzira na glumačku snagu interpretatorica.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 22. lipnja 2021.

    Režija, scenografija i kostimografija: Stefan Sablić
    Prevoditeljica: Novica Antić

    Glume: Gorica Popović, Jelisaveta Seka Sablić

Piše:

Leon
Žganec-Brajša