Dobra ideja, loša realizacija

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Dubravko Jelačić Bužimski, Kako je Temnava dobila dan, red. Jasmin Novljaković

• 
  
  Kao i svake godine, jedna od očekivanijih premijera na Osječkom ljetu kulture bila je ona Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića 2. srpnja 2021. godine. Ovaj put radilo se o ambijentalnoj praizvedbi predstave Kako je Temnava dobila dan koju je, prema lutkarskom tekstu Dubravka Jelačića Bužimskog iz 2008. godine Nebeski Svanimir i podzemni Suronja, adaptirao i režirao Jasmin Novljaković uz asistenciju Tončice Knez. Scenografiju potpisuje Davor Molnar uz asistenciju Petre Mađarić, kostimografiju Jasminka Petek Krapljan uz asistenciju Kristine Tokić, scenski pokret Maja Huber, skladbe Igor Valeri, video-projekcije Marijan Josipović te oblikovanje rasvjete Igor Elek.

  Radnja predstave temelji se na slavenskoj mitologiji u kojoj su snage zla suprotstavljene snagama dobra, a između njih u centru pažnje nalaze se ljudi. Jednog dana tako Svarun, bog svjetlosti (Gordan Marijanović) daje zadatak sinu Svanimiru (Srđan Kovačević) da odnese svjetlo ljudima. Kako to uvijek i biva, u njegovom zadatku pokušat će ga zaustaviti zli Suronja (Đorđe Dukić) s pomoćnicima Bjesomarom (Inga Malidža), Ljutilom (Aleksandra Colnarić), Moranom (Ivana Vukićević) i Čortom (Areta Ćurković), ali u tome naravno neće uspjeti. Kako bi priča bila potpuna, Svanimir ima i ljupku djevu Zoru (Tena Milićć Ljubić) koju će negativci zarobiti i pokušati upotrijebiti protiv njega, a tu je i Naratorica (Lidija Helajz) koja daje nužni uvod u priču.
  
  

  Na samom početku predstave čini se kako je Novljaković sa svojim timom napravio izvrsnu stvar. Ambijent predstave u Perivoju kralja Tomislava je prekrasan i primjeren slavenskoj mitologiji. Radnja se odvija između stabala s kojih visi svila koju će koristiti Svarun, uokolo su stabla kao dio scenografije u koju je uklopljen zatvor u kojem će držati Zoru, iza izrađena ljuljačka, Suronjin tron od šiba nalik onom iz Igre prijestolja… Jezik i forma primjereni su mlađem i srednjem dječjem uzrastu, radnja i efekti su pomalo duhoviti pa pomalo strašni, svjetlo i glazba stvaraju napetu i čarobnu atmosferu, pojavljuju se gigantske lutke koje animiraju nekoliko animatora, višeglavi demoni i slično. Zlikovci su odjeveni u crne i izderane kostime, a dobri u svijetle i lijepe, pjevni predasi uklopljeni su kako bi se djeci olakšala tematika i napetost, a vidi se odmah i da će dobro pobijediti zlo. Međutim, nakon prvih desetak minuta sve pada u vodu.

  Radnja je dramaturški manjkava i nelogična, scene se rješavaju naracijom a ne djelovanjem likova. Svaka pojedina scena unutar sebe je razvučena i energetski slaba, a često je okarakterizirana i dugačkim, nezgrapnim replikama zbog kojih sva akcija i komunikacija djeluje usiljeno. Scene borbi su usiljene i neuvježbane, ali i dramaturški potpuno nejasno strukturirane, pa tako Svanimir često nakon neke kvazi-borbe, iznimno kratkom i neuvjerljivom argumentacijom nadmudri neprijatelja. Na primjer, nakon što demon Čort dvije minute demonstrira svoju veliku demonsku snagu, Svanimir ga u jednoj rečenici nagovori da se pretvori u jaje i onda za zarobi. Jednako tako, položaj songova kao predaha ne proizlazi iz dramaturške logike nego se čini kako su raspoređeni kronološki na otprilike jednake udaljenosti i sami su sebi svrha. Na početku se kao Svanimirovi pomoćnici javljaju Konj i Ptica koji su gigantske lutke od bijele plahte s crvenim očima, međutim, konja poslije više ne vidimo. Osim toga, cijeli koncept evidentno počiva na sukobu dobra i zla i tame i svjetlosti u kojem su negativci u crnom i manje su lijepi, a pozitivci u svjetlom i lijepom, međutim Konj i Ptica su od bijele plahte kao i demoni, a imaju i strašne crvene oči, dok Morana, koja je negativka, izgleda poput Ane iz Snježnog kraljevstva. S obzirom na ovakve probleme na svim redateljsko-dramaturškim i inim razinama, teško je uopće govoriti o glumačkim kreacijama koje su se uklopile u konfuzan koncept u svim glumačkim elementima.

  

  Dugo iščekivana ambijentalna praizvedba Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića na Osječkom ljetu kulture nije ispunila očekivanja. Čak štoviše, pobacila je u svim elementima kazališne umjetnosti, a kakva će tek biti nakon što iz Perivoja prijeđe u unutrašnjost kazališta i izgubi dodatni šarm vanjskog prostora, teško je i zamisliti. Kako to često biva, dobra ideja je još jednom pala na lošoj realizaciji koju potpisuje redatelj.

  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 4. srpnja 2021.

  Produkcija: Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
  Premijera: 2. srpnja 2021.

  Autor predloška: Dubravko Jelačić Bužimski
  Autor Adaptacije i redatelj: Jasmin Novljaković
  Asistentica redatelja: Tončica Knez
  Scenograf: Davor Molnar
  Asistentica scenografa: Petra Mađarić
  Video projekcije: Marijan Josipović
  Autor fotografija: Kristijan Cimer
  Kostimografkinja: Jasminka Petek Krapljan
  Asistentica kostimografkinje: Kristina Tokić
  Skladatelj: Igor Valeri
  Oblikovatelj svjetla: Igor Elek
  Scenski pokret: Maja Huber
  Voditelj tehničke službe: Dražen Golubić
  Inspicijentica: Zdenka Kovaček
  Majstor rasvjete: Igor Elek
  Majstor pozornice: Zoran Grkinić
  Tehničar ton: Josip Ogribić
  Tehničar svjetlo: Hrvoje Đumlija
  Pozornički tehničar: Tihomil Čakalić
  Izrada kostima: Jasminka Petek Krapljan, Zvonko Majdiš, Maja Marković
  Izrada scenografije: Siniša Ardalić, Davor Molnar, Petra Mađarić, Dražen Matijašević, Marija Pletikosić
  
  Glume: Gordan Marijanović (Svarun), Srđan Kovačević (Svanimir), Tena Milić Ljubić (Zora), Đorđe Dukić (Suronja), Inga Malidža (Bjesomar), Aleksandra Colnarić (Ljutilo), Ivana Vukićević (Morana), Areta Ćurković (Čort), Lidija Helajz (Narator, Div ptica)

Piše: