Uspješan balans ležerne komike i obiteljske drame

45. Dani satire Fadila Hadžića, Zagreb 4. - 26. lipnja 2021.: Hrvatsko narodno kazalište Split, Cristina Clemente i Marc Angelet, Laponija, red. Nenni Delmestre

• 
  
  Kad u mediteranskom gradu poput Splita i njegovom središnjem kazalištu HNK Split bude izvedena predstava pod naslovom Laponija, to odmah izaziva znatiželju, gledatelja navodi da se upita što povezuje Split (ili koji drugi mediteranski grad) sa suprotnim krajem Europe, finsko-švedskom pokrajinom Laponijom, u svijetu nesumnjivo najpoznatijom po sjajnom turističko-marketinškom identitetu „domovine Djeda Božićnjaka“. Još kad se osvijesti podatak kako su autori teksta po kojem je predstava nastala dvoje katalonskih kazalištaraca – Cristina Clemente i Marc Angelet a njihov tekst praizveden u Barceloni, pitanje se dodatno poopćava i postaje traganje za poveznicama europskog juga i sjevera, Mediterana i nordijskih zemalja, dva na prvi pogled oprečna kraja, ne samo geografski. Predstava je na komornoj Sceni 55 splitskog HNK praizvedena u prosincu 2019., a ovaj se tekst odnosi na njezino gostovanje u Zagrebu u sklopu programa 45. Dana satire Fadila Hadžića.
  
  

  Laponija je sva o razlikama i oprekama, o mentalitetskim nerazumijevanjima, ali i obiteljskim poveznicama, zajedništvu koje nije moguće dokrajčiti različitim načinom života i pogledima na svijet. U splitskoj inscenaciji, kojoj adaptaciju i prijevod potpisuje ujedno i redateljica Nenni Delmestre, Laponija je lokalizirana. No, ne prostorno. Naime, dva se bračna para sastaju u Laponiji. Domaćini Olavi i Nela finsko-dalmatinski su par, supružnici koji zajednički život žive u Olavijevoj domovini Finskoj. U posjet im dolazi Nelina sestra Monika sa suprugom. Oba para imaju i djecu, međutim ona se, iako ključna za zaplet, ne pojavljuju na sceni nego se nalaze u „drugoj sobi“, čime je izbjegnuto raspršenje glumačke dinamike te premještanje fokusa na eventualnu djecu-glumce, što se katkad događa kad ih se uključuje u profesionalne kazališne projekte.

  Predstava se jasno žanrovski određuje kao komedija zasnovana na različitosti karaktera i s njima povezanih mentaliteta. Međutim, komično se ne postiže na razglednički, stereotipni način prenaglašavanja identitetskih razlika dovedenih do karikature. Umjesto toga, pred gledateljima se odvija fino emocionalno tkanje, raster emocija koji bi se možda mogao očekivati u nekoj mnogo zahtjevnijoj i turobnijoj predstavi otežale atmosfere obiteljskog nerazumijevanja. I upravo je na toj finoj granici vrijednost ovog teksta kako ga se igra u splitskoj inscenaciji. Balansirati između komične, ležerne atmosfere zimskih praznika u bajkovitoj Laponiji, gdje se odasvud čuju saonice i vidi Aurora Borealis i obiteljske drame postepene gradacije i zaoštravanja, vrlo je zahtjevan zadatak koji ponire do krajnjih razlika koje odjeljuju one psihološke mehanizme koji publiku potiču na raster bazičnih, čvrstih emocija, od smijeha do suza i natrag. Posebno kada se radi o svima nekako poznatoj priči, možda ne nužno laponsko-dalmatinskoj, no daljina i Laponija ionako su više atmosfera no srž dramskog sukoba i napetosti. Tekst se, dakle, znalački i vrlo umješno kreće od obiteljske drame do lake, blagdanske komedije, nikada ne prelazeći u potpunosti u jedan od tih žanrovski relativno dobro određenih i strukturiranih obrazaca. Znalački tekst, međutim, traži i glumce-znalce, koji će ga biti u mogućnosti iznijeti u uvjerljivoj dinamici, u odnosu koji se ni u komici ni u gustoj obiteljskoj drami neće snalaziti prečacima i artificijelnim rješenjima.

  
  
  Splitskoj je predstavi, u kojoj glume Nikša Arčanin (za potrebe uloge Olavija, jedinog Finca od četvero protagonista, zaista je i naučio neke replike na finskom jeziku), Zorana Kačić Čatipović (njegova supruga, Dalmatinka porijeklom, Nela) te Monika Vuco Carev (Nelina sestra Monika, koja je ostala živjeti u Splitu) i Siniša Novković (njezin suprug Robi), to snalaženje pošlo sasvim za rukom. Glumci su uvjerljivi i kao komičari i kao punokrvni interpretatori dramskih osoba, prelaze cijeli raster emocija, a moguće im se i iskreno smijati i sažalijevati ih, ali ih i mrziti te prema njima graditi emocionalnu distancu. Odlika je to dobrog, opuštenog glumačkog teatarskog izraza, nečeg što na hrvatskim scenama, nažalost, biva više izuzetak nego pravilo, osobito kad je potrebno balansirati s normalnim, svakodnevnim situacijama i komičarskim nervom koji se mora suočiti sa zapitanom komikom koja se ne služi prečacima nego cjelovitim likovima propitujući ih.

  Scenografija i kostimi (Lina Vengoechea) kreću se u okviru poprilično očekivanih rješenja, blago se ironijski odnoseći prema domu u kojem vladaju naoko red i strogoća, ali i prema božićnoj ikonografiji glavne struje. Scenom dominiraju raznobojne loptice, a glumci se povremeno njima i koriste, što je vrlo efektno i kao metafora emocionalnog loptanja i kao čisto vizualno unošenje kolorita.
  
  

  Iako se na kraju duh božićnog zajedništva afirmira te sve završava sretno, Laponija je primjer komedije koja postavlja pitanja i ne koristi se komičarskim prečacima kako bi došla do cilja. Gledajući predstavu može se istovremeno razmišljati o nizu vrlo dubokih, gotovo aporičnih pitanja poput obiteljskih odnosa, razdaljine, prihvaćanja identiteta, odgoja djece, vrijednosti, pa čak i (neo)kolonijalizma i predrasuda koje Europljani s oprečnih krajeva kontinenta gaje jedni prema drugima, što, uz nužnu glumačku posvećenost ali i lakoću u kojoj se splitski četverac pokazuje kao apsolutno dorastao zahtjevnom zadatku, rezultira intrigantnom predstavom. A istovremeno iskreno i neopterećeno zabavnom. Ukratko, u doba stalnog straha od novih restrikcija uzrokovanih pošasti pandemije, kada bi se planirati putovanje u fizičku Laponiju moglo činiti vrlo rizičnim i neizvjesnim, bilo bi šteta propustiti odlazak u Laponiju sa scene splitskog HNK ili nekog od njihovih gostovanja.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 12. srpnja 2021.

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište Split
  Premijera: 12. prosinca 2019.
  Izvedeno 19. lipnja 2021. u sklopu 45. Dana satire
  
  Autori predloška: Cristina Clemente i Marc Angelet
  Prijevod, adaptacija, režija: Nenni Delmestre
  Scenografkinja, kostimografkinja, glazba: Lina Vengoechea
  Oblikovatelj svjetla: Miroslav Mamić
  Oblikovatelj zvuka: Marko Mandić

  Glume: Monika Vuco Carev, Nikša Arčanin, Zorana Kačić Čatipović, Siniša Novković

Piše: