Obrtanje perspektive bez dovoljno snage i inventivnosti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Aldo Nicolaj, Hamlet v hudom saftu, red. Dubravko Torjanac



  • Značaj Hamleta Williama Shakespearea u oblikovanju povijesti zapadne drame i kazališta nužno je vodio u smjeru raznih obrada, oponašanja, razgranatih utjecaja koji variraju od adoracije, preko čistog epigonstva, do naravno ismijavanja i korištenja kao materijala za ironijsko-satiričke strelice. Osobito je ovaj posljednji postupak, poigravanje s nasljeđem, što Hamlet svakako jest, u satiričkom ključu omiljen komičarskom nervu, pa tako nastaju djela poput Stoppardovog slavnog Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, a tom se ehu pridružio i Aldo Nicolaj, talijanski komediograf napisavši tekst naslovljen Hamlet u pikantnom umaku. Nicolaj nije nepoznat u Hrvatskoj. Inače iznimno produktivan autor, izvođen je, a vjerojatno mu je najpoznatiji komad Nije bila Peta, bila je Deveta, relativno nedavno (2016.) postavljen u zagrebačkoj Komediji.

    Hamlet u pikantnom umaku, u prijevodu Tonka Maroevića, međutim, nije do sada postavljan te je varaždinska premijera u režiji Dubravka Torjanca odigrana 3. srpnja u dvorištu palače Sermage (Galerija umjetnina Gradskog muzeja Varaždin), ujedno i hrvatska. Varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište već više desetljeća njeguje kajkavizacije djela svjetske dramske literature, a jedna od najuspješnijih predstava tog žanra bio je Vsakovič, kajkavizacija Hofmannsthalovog Svatkovića, igrana u istom ambijentalnom prostoru dvorišta palače Sermage. Kajkavizaciju Nicolajeva Hamleta potpisuje dramaturginja Vesna Kosec-Torjanac.

    Osnova komike Hamleta v hudom saftu je u obrtanju perspektive, miješanju visokog i niskog. Umjesto kraljeva i kraljevića, u ovoj komediji glavnu riječ vode kuhar i njegovi pomoćnici. Oni su intriganti, a vlastela tek pijuni u njihovim rukama, još k tome i ne pretjerano pametni, što dakako dovodi do izvrtanja i građenja niza situacija ismijavanja općih mjesta Shakespeareove drame – od duha Hamletova oca, kojeg utjelovljuje kuhar, do otrova za štakore slučajno zamijenjenog za rakiju kao načina dokrajčivanja likova. Kajkavizacija tome pridonosi, jer likovi iz kuhinje, kuhar i njegovi pomoćnici, govore kajkavski, dok Hamlet i njegova plemićko-kraljevska družina govore standardom, što dakako zvuči usiljeno i namješteno u odnosu na živi i iskričavi kajkavski kuharskog osoblja. Moglo bi se raspravljati koliko takav pristup pridonosi stereotipima o kajkavskom, no kako su u Nicolajevom Hamletu izvrgnuti ruglu upravo oni koji govore standardom, zamka je uspješno izbjegnuta te kajkavizacija na jezičnoj razini funkcionira.



    Mnogo je slabije iskorišten ambijentalni kontekst predstave. Prostor, inače vrlo zanimljiv i pogodan za dočaravanje hladnog danskog Elsinora i njegove tople kuhinje, jer je arhitekturom podijeljen na otvorenu galeriju i veliko dvorište, iskorišten je tek djelomično. Igra se uglavnom u kuhinji, prizori su strukturirani kao navraćanje likova iz kraljevske svite u kuhinju, gdje se izvode razne nepodopštine, dok se očiti potencijal galerije ostvaruje u tek nekoliko prizora.

    Ni dinamika prizora nije osobito snažna u zadržavanju gledateljske pozornosti. Iako je sve jako brzo i užurbano, u kuhinji se stalno nešto kuha i peče a vlastela navraća sa svojim bizarnim upadicama, brzo se dinamika prevrće u rutinu, prizori su svi nalik jedan drugome, a u njima se ne prepoznaje dovoljno snage ni inventivnosti kako bi se dogodio neki pomak. Predstava tako, unatoč tome što baš šekspirijanski završava s hrpom mrtvih tijela, djeluje kao da nije ostvarila nikakav pomak. Ono što je nasmijavalo u prvom prizoru – iščašenost situacije u kojoj su kuhari pametniji od vlastele a svi skupa nisu osobito mudri ni poduzetni, trebalo bi igrati do kraja, ostaviti gledatelje jednako zabavljenima, što se ipak ne događa.

    Scenografija Ivana Duića očekivano je pomaknuto rustikalna u dočaravanju kuhinje, uključuje i nekoliko funkcionalnih ognjišta s kojih se dimi tijekom predstave, što pridonosi autentičnosti atmosfere, a i rekviziti su obilni, osobito oni potrošni, jer se u predstavi dakako obilno barata hranom. Isto je i s dobrim, no stereotipnim kostimima Žarke Krpan. Glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta tek je sporadično prisutna i nekako se gubi u cjelini.

    Uključivanje članova Kazališnog studija mladih u predstavu kao kuharskih pomoćnika ostalo je nedorečeno. Uvježbani su, koreografski dojmljivi, pritom i beskrajno simpatični, no svrha im ostaje nejasna, osim da posluže kao pomoć u izmjenama prizora.

    Igor Golub kao kuhar Krekar predvodi družinu „ispod stuba“, što čini uz puno vike i galame, ostajući isti u pretjerivanju tijekom cijele predstave, čime se čak i grotesknost njegove uloge razvlači do stanovite napornosti. Od njega su uvjerljivije Barbara Rocco kao kuharica Kata i, osobito, Tena-Antonija Torjanac kao njihova kći Inga, čija je komičarska lakoća ostvarila uspješnu mjeru. Filip Eldan kao kuharski pomoćnik Vili i Nikša Eldan (u dvostrukoj ulozi, kuharskog pomoćnika Gruntera i glumca Eliosa) korektni su, čime se ponovno pokazuju kao pouzdani sudionici varaždinske kazališne scene. Jakov Jozić uspješno je blijed kao Hamlet, čije nesigurnosti postaju predmetom poruge. Jan Novosel bio je poprilično nevidljiv kao Horacije. Jagoda Kralj Novak u relativno je maloj ulozi kraljice pokazala kako, unatoč iskustvu, ne preže od glumačkih minijatura. Jura Ruža zabavan je kao Laert, igra pametno i zanimljivo ulogu koja bi se lako mogla ostvariti u prečacima, što Ruža ne čini. Isto vrijedi i za Hanu Kunić kao pomaknutu Ofeliju.

    Unatoč pojedinačno dobrim glumačkim ostvarenjima, osobito kod mlađeg dijela ansambla, što je svakako pozitivan signal za budućnost varaždinske glumačke scene (pod uvjetom da se ovi mladi glumci uspiju zadržati u Varaždinu, što zahtijeva više pozornosti lokalnih kulturnih čelnika prema njima), Hamlet v hudom saftu kao da je umjesto hudog ponudio neki blijedi, ne baš jako ukusni saft.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 16. srpnja 2021.

    Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
    Premijera: 3. srpnja 2021.


    Redatelj: Dubravko Torjanac
    Kajkavizacija, adaptacija, stihovi, dramaturgija, lektorica i asistentica redatelja: Vesna Kosec-Torjanac
    Suradnica za scenski pokret i voditeljica članova Kazališnog studija mladih: Katarina Arbanas
    Scenograf: Ivan Duić
    Kostimografkinja: Žarka Krpan
    Skladatelji: Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle
    Oblikovatelj svjetla: Marijan Štrlek
    Autor fotografija: Kristijan Cimer

    Glume: Igor Golub, Barbara Rocco, Tena-Antonija Torjanac, Filip Eldan, Nikša Eldan, Jakov Jozić, Jan Novosel, Jura Ruža, Jagoda Kralj Novak, Nikša Eldan, Hana Kunić

Piše:

Leon
Žganec-Brajša