Freudenreich kao redatelj ili to mogu samo odlični glumci

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (16. dio)

• Redatelj je u građanskom kazalištu bio, kao i u elizabetansko doba, glumac koji je postavljao tekst pazeći da svi znaju o čemu se radi, što kada trebaju reći i gdje stati na sceni u odnosu na drugog glumca. Danas redatelj postavlja vlastitu viziju na scenu i dobiva najveće honorare jer je zapravo  umjetnički vlasnik predstave koja se radi i po tri mjeseca. Zato je  nekad  teško zamisliti da je značenje riječi režija (la regie) na francuskom upravljanje, nadziranje jer je u građanskom kazalištu režija doista bila „nadziranje predstava“, kako kaže Simeonović (također glumac/redatelj).

  Ne samo da u to vrijeme za redatelja nije bilo škole, nego je tek krajem 19. stoljeća (s njemačkom družinom zvanom Maingenovci u Europi, a s Miletićem u Hrvatskoj) redatelj postao zasebna profesija, nova osoba u ansamblu koja postavlja na scenu predstave kao stilski jedinstvenu cjelinu umjetničkih elemenata (scenografija,  kostimi, svjetlo, pokret, maska).  U svojoj dvorskoj kazališnoj družini vojvoda Georg II. od Saxe-Meiningena, uveo je  novi pristup režiji – tzv. historijski realizam, kad se prvi put u povijesti europskog kazališta u postavljanju predstave poštuje povijesna epoha o kojoj tekst govori. Svoje su predstave pokazali cijeloj Europi na turneji 1874-1890. Silan uspjeh koji su doživjeli promijenio je način postavljanja predstava, i sve to  krajem 19. stoljeća, tek nekoliko godina prije ulaska HNK u novu zgradu. Zatim je izum električne energije otvorio mogućnost razvoja  kasnijeg – tzv. psihološkog realizma (što je kasnije usavršio Konstantin Stanislavski koji je osnovao MHAT 1897.) ili razvoj tzv. vizionarskih redatelja poput Adolphea Appie i Edwarda Gordona Craiga, koji su gradili svoje vizije početkom 20. stoljeća na vizualnim, dakle scenografskim i svjetlosnim rješenjima.

  Kad se danas procjenjuje Freudenreicha kao redatelja, uspoređuje ga se s kasnijim redateljima i podcjenjuje, ali ne treba zaboraviti da je Freudenreich  stvarao (a i živio) u vrijeme kada su Maingenovci bili iznimka u europskom kazalištu. Oni su tridesetih godina 19. stoljeća  jedini mogli mjesecima spremati svoje predstave u kazalištu jer ih je financirao jedan vojvoda, ne požurujući ih da izađu s novom predstavom. Uz to, ne zaboravimo da je do kraja stoljeća i njihove velike europske turneje te predstave moglo vidjeti vrlo malo ljudi.  Turneja je završila samo pet godina prije ulaska u novu kazališnu zgradu, a Freudenreich je umro ubrzo nakon početka turneje.

  Dakle, Freudenreich je bio u poziciji kao i gotovo svi glumci i redatelji tog vremena. Budući da se imalo vrlo malo proba za novi komad, redatelj je  morao foršpilati ili glumcu zorno pokazati kako treba glumiti. To znači da je redatelj odglumio svakom glumcu njegovu ulogu. Danas se to ne cijeni jer danas glumac stvara ulogu „iznutra“, ali tada je bilo nužno. Upravo zato i jest redatelj morao biti dobar glumac. 

  Freudenreich je kao redatelj bio uspješan od samog početka. Kada su nakon protjerivanja njemačkih glumaca od siječnja 1861. do polovine veljače, dakle u mjesec dana, odigrali petnaestak predstava koje je on režirao, novine su izrijekom hvalile Freudenreicha: „Ovako sastavljeni i u kratko vrijeme odigrani repetoir – odaje u svem strukovnjački rad, te isključuje prvi put svaki diletantizam. Ovo je plod strukovnjačkog – vještog redateljskog rada!“ A 1862.: „Ne treba strukovnjačkog shvaćanja već samo malo inteligencije – pa će svatko morati priznati da je prestao svaki diletantizam. Savladati takov materijal ne mogu diletanti. Redatelja i glumce ide najveća hvala za taj požrtvovani rad“.
  
  

  Pri tome je Freuedenreich doista režirao sve vrste kazališnih predstava – od spomenutih živih slika ili tableaua, malih i velikih pantomima ili šaljivih igara (koje je i sam pisao, njih desetak, od kojih su neke  znale biti vrlo velike i komplicirane za postaviti, npr. Tri dana iz dojduće nedjelje – tri velike, šaljive, ali istinite slike iz našega života za 50 osoba  koje je napisao i postavio 1864.!),  komedija, drama, drama s pjevanjem i plesom, opereta do velikih i ozbiljnih opera poput Gounodova Fausta 1865. Bilo je to najpopularnije djelo čitave romantičarske epohe, a u Zagrebu je postavljeno pet godina nakon pariške premijere. To znači da je Freudenreich možda najviše volio pučke komade i komedije, ali je ne samo poznavao nego i razumio i „više žanrove“ svoga vremena (tragedije, junačke drame i velike opere) pa ih je zato i mogao režirati. I upravo je Faust najbolji dokaz, jer je u godini svjetske praizvedbe Gounodove opere Freudenreich u Zagrebu režirao pantomimu Faust i njegova paklena ljekarna.

  Freudenreich je sam često molio kazališni odbor da angažiraju još nekog redatelja jer je doista bio preopterećen. No takvu osobu nije bilo lako naći i tek se sedamdesetih nešto počelo mijenjati. Petar Brani režirao je 1872/73., Adam Mandrović je vrlo povremeno režirao, a Nikola Milan Simeonović dolazi 1878. i u sezoni režira po „nekoliko salonskih komedija“. Unatoč dolasku drugih redatelja, Freudenreich je i dalje povremeno režirao drame jer nitko nije imao njegovu energiju, gorljivost i predanost da se istim intenzitetom posveti režiji.

  Uz to, unatoč dolasku drugih glumaca-redatelja, on je i dalje do smrti režirao sve glazbene predstave, pa tako i velike i važne operne spektakle, kao što je bio Zajčev Nikola Šubić Zrinski 1876. Dakle, mogao je režirati i male simpatične igre i velike spektakle, a znao je postaviti i lakrdiju i klasiku i novonapisane drame. Riječju, pratio je i razumio cjelokupni europski repertoar a djelovao je poput ostalih europskih redatelja tog doba. Bio je najvažniji redatelj tzv. predmiletićevskog doba. 

  (nastavlja se...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2021.
  
  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: