Plesni obračun s duhovima prošlosti

Gostovanje: Kazalište Vígszínház, Budimpešta, Mađarska: Ples kroz vrijeme, red. László Marton (u HNK u Zagrebu)

• Na koji način prikazati važan isječak nacionalne povijesti gledateljima različitih jezičnih, društvenih i spoznajnih razina? Kako ukloniti komunikacijski šum u situaciji nepoznavanja jezika kojim progovara dramska predstava? Autori predstave Ples kroz vrijeme poželjeli su izaći van jezičnih granica i otvoriti internacionalna vrata svojoj predstavi te su kao komunikacijski kod izabrali univerzalan jezik tijela – ples. Zagrebačka publika imala je 26. listopada priliku uvjeriti se u komunikacijsku nesputanost plesa na gostovanju budimpeštanskog kazališta Vígszínház, a u sklopu započete suradnje između tog kazališta i zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.
  
  Tekstualni predložak predstave temeljen je na ideji za predstavu Le Bal francuskog autora Jeana Claudea Penchenata, koju je na filmsko platno postavio Ettore Scola u slavnom istoimenom filmu. Za razliku od predloška, u kojem je otplesana povijest balova u Francuskoj, mađarska inačica usmjerila se mnogo zahtjevnijoj temi – kroz ples i pokret, a bez riječi, gledatelju približiti povijest Mađarske od kraja Prvoga svjetskog rata do uspostave demokratske države.
  
  Na samom početku predstave, koji podsjeća na uvodne dijelove filma Le Bal, u prazan plesni salon ulazi ostarjeli konobar (Endre Harkányi) i postavlja stolove. Stižu dame, zatim gospoda, svi različitih profila i karaktera, te s prvim taktovima glazbe na podiju započinje vječna igra između spolova. Nakon prvih napetosti i sukoba izazvanih ljubomorom i žudnjom, započinje kronološko nizanje ključnih situacija mađarske povijesti. Tako se vraćamo u dvadesete godine prošlog stoljeća, gdje naizgled ostarjeli par pleše odbacujući maske starosti sa sebe. Vrijeme je raspada potrošene Monarhije i buđenja neke nove Mađarske, neke nove nade. Kao na filmskom platnu, slijede Drugi svjetski rat i odvođenje Židova u logore, što je dojmljivo prikazano izdvajanjem s plesnog podija plesača s Davidovim zvijezdama na prsima, odvlačenje u dubinu scene koja se otvara te uranjanje u mrak pozadine, gdje se odjednom pusti plin.
  
  Nakon povlačenja jedne vojne odore, stiže druga. Dočekana kao spasiteljica, ona nije ništa do li okrutnik pod drugom zastavom. Izmjenjuju se odore, tiranije ostaju iste. Sve do nekih sasvim novih moćnika – ne više naoružanih puškama, već oružjem novog doba – novcem. Unutar silnih političkih previranja, znatno više prostora autori su posvetili društvenim promjenama poput pojave rock'n'rolla, koji je prvotno glazba podzemlja, da bi se u sljedećoj sceni prometnuo u kvalitativno mjerilo, i Coca-cole uzdignute do stupnja obožavanja u vremenu u kojemu su čak i obožavanja bila strogo kontrolirana (tako je boca tog čudotvornog napitka dočekana kao spasitelj i univerzalni lijek), ali i slavne mađarske lake konjice. Dok države stvaraju i ruše ratovi, narod izrasta iz društvenih pojava.
  
  Redatelj László Marton i dramaturg László Upor predstavu su postavili kao niz povijesnih epizoda koje se ritmički smjenjuju, tako da buku zamjenjuje emocija, akciju atmosfera. U drugom dijelu predstave ta dinamika promjene se gubi, a ritam predstave pada. Same scene često su međusobno povezane, te jedan događaj izvire iz drugoga. Redatelj se koristi također i smrznutim slikama koje su u funkciji naglašavanja pojedinih trenutaka, ali i razbijanja prizora, ili su pak čine prijelaz iz jedne scene u drugu. Svaka epizoda zasebno ima svoju unutarnju dramaturšku napetost, koja se najčešće temelji na ljubavnim zapletima. Tako povijesne činjenice unutar sebe dobivaju ljudsku napetost čime postaju životnije.
  
  Glumci su oblikovali svoje likove vrlo živopisno, s jedne strane ulazeći u komičnost i karikaturu, s druge pak stišavajući ekspresiju i progovarajući kroz emociju diskretne sjete. Svojom su raznolikošću predstavljali presjek društva. U vrlo zastupljenim grupnim scenama, gdje je pozornost gledatelja prelazila s para na par, pojedinca na grupu, glumačke su kreacije dobile puninu smisla. Mogli bismo izdvojiti Ferenca Borbiczkija, Veru Venczel i Évu Igó koji su s lakoćom prelazili iz ozbiljnosti u razigranost te su jednako tako privlačili plesnom razigranošću. Jedini lik koji je ostajao sam na sceni lik je konobara (Endre Harkányi) koji, kao vječno usamljena konstanta malog čovjeka u stalnim mijenama, otvara i zatvara scene.
  
  Koreograf Zoltán Imre stvorio je plesački ne previše zahtjevnu koreografiju, budući da su akteri, velikim dijelom dramski glumci. Ti jednostavni plesni pokreti vrlo prepoznatljivo prate povijesno razdoblje u koje je priča uronjena (charleston, tango, step, rock'n'roll). Koreografija je pratila događaje. Tako se izmjenjivala kaotična kretnja sa skladom, dinamična s intimističkom. Scenografija Csörsza Khella izuzetno je složena, dopadljiva i pokretna. Osnovni scenski prostor – plesni salon – otvaranjem zidova u trenutku se pretvara u podrum, trg ili ulicu. Iz pozadine scene tako u jednom trenutku stiže džip, u drugom zadnji dio kamiona. Glazba po odabiru Erzsébet Jeney (od Bele Bartoka do Let's twist again Chubbyja Checkera) i kostimi Márte Jánoskúti dosta su jasno, možda dozu preočito, uronjeni u vremenski okvir.
  
  Predstavi bi se mogla zamjeriti prejaka doslovnost simbola, a zahtjevnijem gledatelju pomalo nedostaje igra odgonetavanja i iščitavanja među recima, odnosno plesnim koracima. No, uprkos tomu, Plesom kroz vrijeme oduševila je nažalost tek djelomično popunjeno gledalište zagrebačkog HNK. Razlozi tog oduševljenja su razigranost, visoka profesionalnost i uigranost ansambla, ali i univerzalan način govora – plesni pokret. Odmaknuta od jezika kao prostorno i vremenski jasno označenog načina komunikacije, predstava je ukazala na stalnost političkih i društvenih mijena. Zagrebački gledatelj tako se mogao prepoznati u mnogim situacijama poput ratnog ludila, poratne nade, emigracije kao čina očaja, demokratskih promjena, ali i nogometnih euforija, i potajnih slušanja zabranjene glazbe preko radio-prijamnika.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 26. listopada 2008.

Piše: