Dosljedna intrigantnost koja nije za svakoga

Eurokaz i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu: autorski projekt ansambla pod vodstvom Zlatka Burića Kiće, Gilgameš u godini s 13 Mjeseca, MSU, 15. rujna 2021.



  • Vječna je dvojba o kazalištu kao mjestu potrage za novim izvedbenim mogućnostima ili sustavu poetičkih i estetičkih konvencija koje su dovoljno funkcionalne kako bi prihvatile svaku promjenu, pa ih stoga i nije potrebno mijenjati i inovirati. Gilgameš u godini s 13 Mjeseca, kako se prikladno zakučasto naziva novi projekt Zlatka Burića Kiće (čiji su, kako piše u knjižici, suradnici na viziji Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo i Dragana Milutinović), nastao u produkciji Eurokaza i suradnji sa zagrebačkim Muzejom suvremene umjetnosti – u kojem je i izveden, pred gledatelja postavlja upravo dvojbu iz prethodne rečenice. Naime, spomenuti autori izgradili su tijekom godina na sceni svojstvenu i prepoznatljivu estetiku, koja se ponavlja s vremena na vrijeme u njihovim predstavama koje izvode u različitim prostornim i vremenskim, pa i produkcijskim okolnostima, ali uvijek jednakom upornošću osebujnosti. S druge strane, ma koliko bila postojana i konstantna, gotovo već autokanonizirana, ta se i takva estetika i dalje smatra eksperimentalnom i promatra kao dio kompleksa teatra koji odskače od glavne struje. I to je točno.



    Burić i ostali članovi ove neformalne umjetničke skupine svoje predstave grade po principima skupnog osmišljavanja, redukcije značenja i izvedbene nekonvencionalnosti, zanemarivanja tradicionalnih kazališnih odnosa i konvencija. Međutim, zanimljivo je kako to čine, kad se sve svede i sagleda, konstantno na sličan način – koristeći se jedinstvenim korpusom postupaka koji se onda varira i tek blago prilagođava natruhama motiva u pojedinim radovima. To postavlja pitanje definiranja eksperimenta, pokušaja razgraničavanja onoga što se naziva eksperimentalnim kazalištem, barem u ovom konkretnom slučaju. Burić, Indoš i ostali eksperimentalni su, nekonvencionalni i drukčiji u odnosu na većinu kazališta. Međutim, u odnosu na same sebe, svoje prijašnje radove i estetiku, zapravo su nevjerojatno dosljedni i ne pomiču se prema bilo kakvom eksperimentu, istraživanju i mogućem pomicanju vlastitih granica, a onda i granica kazališnog izraza.

    Tako predstava započinje evokacijom, pravim citatom davnih mimohoda Kugla glumišta, koji se ovdje ostvaruje kao prijelaz s obližnje livade prema zgradi muzeja, uz neophodno i spontano kratko zaustavljanje prometa. Sličnih (auto)posveta ima još – od stripa, preko glazbenog sinkretizma između suvremenih atonalnih praksi i spajanja ozbiljne glazbe i žestokih fraza tipičnih za neke druge žanrove i mrvljenja motiva do neprepoznatljivosti. Taj odnos prema vlastitoj estetskoj popudbini naznačen je i duhovitom vizualnom intervencijom na plakatu i programskoj knjižici, gdje su jedan iznad drugog supostavljeni natpisi „kazalište kugle“ i „kazalište kocke“, samo što je drugi precrtan.

    Međutim, Gilgameš nije tek autorefleksivni eksperiment, bavljenje eksperimentalnog teatra značenjem vlastitog eksperimenta, autoteatrografiranje, dakle bavljenje samim sobom. Ima ova predstava i pravu priču; štoviše, gotovo dokumentarističku vrijednost u supostavljanju naslovnog epskog izvora i osebujnih motiva koji evociraju slavonsku (anti)idilu, povjesnicu zavičaja, provincijsku kroniku, što se signira kroz pojavljivanje Gutmanove željeznice, svojedobnog spleta industrijskih željezničkih kolosijeka stvorenih za eksploataciju, ali i donošenje napretka kraju u kojem je iznikla. Logično se tada nameće, a zatim i koristi, paralela između procesijskog kazališta, još jednog stalnog, referencijalnog mjesta u radovima ovih autora, Gutmana i Gilgameša, još kad se uzme u obzir da su i jedan i drugi bitno obilježeni šumom, drvetom, sjekirom, što su sve momenti koji se pojavljuju u predstavi. Naravno, Burić, Indoš i ostali ne pretendiraju na stvaranje narativnog, a još manje dokumentarnog teatra i dobro paze da Gilgameš ni u jednom trenutku ne ode u smjeru pričanja priča, slavonskog naturalizma ili nekog sličnog žanrovskog određenja.

    Trajući oko dva sata, Gilgameš publiku na trenutke izluđuje upornom kaotičnošću, stalnim poigravanjem između impliciranja i destruiranja značenja, pričanja priče i njezine redukcije košmarom. Metoda je to, s obzirom na stalnost estetskih nazora svojih autora, koju se moglo očekivati, pa se ne može u predstavi tražiti iznevjerena očekivanja, upravo suprotno. Istovremeno, bilo bi pogrešno klasificirati je kao dramski teatar dokumentarnog tipa, što bi bilo reduktivno i kontraproduktivno, i za izvođača i za gledatelje. Ipak, Gilgameš postavlja, vjerojatno nehotice, bitno pitanje ovakvih kazališnih praksi – gdje je svrha, u čemu je zaključak, treba li eksperimentalno pomicati ili se autokanonizirati i stalno varirati iste postupke? Na temelju viđenog, potvrđuje se kako se Burić i ostali postojano kreću potonjim putem. I dok je to u predstavi poput u &td-u prije nekoliko godina postavljenom Ljubavnom slučaju Fahrije P. istih autora imalo smisla jer se radilo o hommageu preminulom Željku Zorici Šišu, ovdje, u predstavi koja nije označena komemorativnim značenjima i iz njih proizlazećim motivima, postaje upitno. Jer, ako se eksperiment kreće ukrug, s vremenom počinje reducirati samog sebe.

    Gilgameš je, dakle, dosljedna predstava. Repertoar prepoznatljive estetike ostvaren je u punoj raskoši te je moguće prisustvovati potpunom rezultatu, osobitom kazališnom artefaktu (cinici bi ovdje postavili pitanje izvodi li se predstava u muzeju samo iz produkcijskih i scenografskih razloga) pa – tko voli i želi, neka izvoli, jer i intrigantnost koja definitivno nije za svakoga, može biti dosljedna.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2021.   

    Viziju podijelio i grupu okupio: Zlatko Burić Kićo
    Video i scenografska rješenja: Ivan Marušić Klif

    Igraju: Zlatko Burić Kićo, Domagoj Janković, Hrvojka Begović, Bernard Tomić, Tanja Vrvilo, Damir Bartol Indoš

Piše:

Leon
Žganec-Brajša