Pomaknuto čitanje kazališnog nasljeđa s puno energije i komike

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Tituš Brezovački, Matijaš Grabancijaš Dijak, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Ni punih tjedan dana nakon premijere Hamleta v hudom saftu, HNK u Varaždinu premijerno je izvelo još jednu predstavu iz svoje kajkavske repertoarne dionice. I dok se u slučaju Hamleta radilo o kajkavizaciji talijanskog predloška, druga je premijera obilježena izvornim tekstom kajkavske književne baštine, i to jednim od najpoznatijih. Radi se o Matijašu Grabancijašu Dijaku, djelu Tituša Brezovačkog koje je režirao Krešimir Dolenčić, a adaptaciju uz redatelja, potpisuju još i Vid Balog i Ozren Prohić. Nakon premještanja iz, kako je službeno objašnjeno, tehničkih razloga s ambijentalne pozornice ispred Vile Bedeković na Veliku scenu HNK u Varaždinu, predstava je premijerno izvedena 8. srpnja.

  Iako se uobičajeno i donekle ispravno označava kao komedija, ovaj dramski tekst Tituša Brezovačkog zapravo je više ozbiljna propovijed nego ruganje iz repertoara komike karaktera. Da, u njoj ima mnogo karikaturalnog, ljudske se mane prikazuju s odmakom od stvarnosti kako bi bile istaknutije i snažnije ostvarene na sceni, no iz niza je replika u drami očito kako je njezinom autoru, dosljednom prosvjetitelju, još i svećeniku koji je zasigurno imao iskustva s moralnim „prodikama“, cilj ukazati na ljudske mane i samozadovoljno ponašanje koje amoralnošću vodi ljude u propast i, u konačnici, trajni pad, gubitak mogućnosti spasenja.
  
  
  
  Dolenčić i Prohić (potpisan i kao dramaturg predstave), ovu su karakteristiku predloška, koja se u literaturi o Brezovačkom često navodi kao temeljna mana drame jer joj moralistička, prosvjetiteljska intonacija oduzima na živosti i koherentnosti radnje, pretvorili u zanimljivo poigravanje postupcima iz povijesti kazališta, prilagođenih suvremenom sinkretizmu u službi komičnog. Naime predstava, čiji je ritam vrlo brz, povremeno gotovo hektičan, odvija se u prizorima koji ujedinjuju spektakulariziranje srednjovjekovnog kazališnog imaginarija, moraliteta punih živih slika kojima je bio cilj istovremeno poučiti ali i užasnuti gledatelje nad mukama onih koji nisu živjeli u skladu s kršćanskom etikom. Istovremeno, u prizorima ima ponešto od barokne ekstravagantnosti, osobito u kostimima, ali i prosvjetiteljske strogosti i racionalnosti u načinu na koji se gledateljima tumače situacije u kojima se likovi nalaze. Dakako, iz suvremene perspektive, sve to djeluje manje kao moralna pouka a više kao komično poigravanje nasljeđem. I to uspješno, jer je i lucidno i zabavno.
  
  

  Kod Brezovačkog, svi su likovi muškarci i sve su i igrali muški glumci. Dolenčić i ovdje radi zanimljivu i uspjelu inverziju te glavnu ulogu, Matijaša, dodjeljuje Dei Presečki – mladoj, netom diplomiranoj glumici, koja ju je iznijela s velikom energijom i vrlo uvjerljivo se snalazeći u komičarskim tehnikama, ali i odmaku, stalnom autoironiziranju. I ostatak ansambla ostvaruje uspješno pomaknute uloge, čime predstavu uspijeva održati u ritmu, na neki način zapravo odvlačeći gledatelja od tanke dramske radnje u neko suvremeno, pomaknuto čitanje kazališnog nasljeđa.

  Varaždinski Matijaš, iako sasvim u duhu profilirane estetike svoga redatelja (u Varaždinu dokaz se može vidjeti u obliku prije nekoliko sezona postavljene predstave Čini barona Tamburlana), uspjeli je komad teatra zahvaljujući konstantno dobroj glumačkoj energiji, ali i poznavanju naslaga povijesnih kazališnih praksi koje nisu nametnute u strukturu predstave nego razigrane ironiziranjem. U tekstu otisnutom u kazališnoj knjižici i naslovljenom Matijaš Grabancijaš Dijak ili O popravljanju svijeta redatelj piše o „spuštanju na pozornicu lica netom sišla s platna nekog žanrovskog slikara flamanskog baroka“, a nakon viđenog, može se potvrditi kako su zaista i oživjela, sa svim svojim nezgrapnostima i manama, koje su upravo ono što ih čini i smiješnima i poučnima.
  
  

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 9. listopada 2021.   

  Autor: Tituš Brezovački
  Redatelj: Krešimir Dolenčić
  Autori adaptacije: Krešimir Dolenčić, Ozren Prohić, Vid Balog
  Premijera 08. srpnja 2021.
  Dramaturg: Ozren Prohić
  Scenografkinja: Irena Kraljić
  Kostimografkinja: Martina Ptičar
  Skladatelj: Ivan Josip Skender
  Oblikovatelj rasvjete: Ivan Štrok
  Suradnica za scenski pokret: Matea Bilosnić
  Jezični savjetnik: Vid Balog
  Slikarska i kiparska obrada scenografije: Marta Dolenčić, Kristijan Popović, studenti Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu
  Asistent redatelja: Mihael Kramarić
  Inspicijent: Sanjin Rožić
  Šaptač: Mihael Kramarić

  Glume: Dea Presečki (Matijaš Grabancijaš Dijak), Robert Plemić (Vuksan), Denis Bosak (Smoklo), Robert Španić (Jugović), Zdenko Brlek (Veselkovič, Lazo), Matko Buvač (Koprinovič, Gajo), Mladen Jerneić Grof Erdödy (Marica, Smiljka, Hanzl), Darko Plovanić (Vrag), Vid Balog (Bog)

Piše: