Nezaboravan dokumentarni performans

19. Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, 2021. - Kolektiv Zirlib, Francuska: Mohamed El Khatib, To je život (Ces´t la vie), red. Mohamed El Khatib



  • Iznad praznog podija visoko su postavljena tri ekrana. Na srednjem, najvećem, pojavljuju se samo informacije i upute, pa je tako prije početka izvedbe ispisan naslov predstave i njeno trajanje (60 minuta), dok su druga dva okrenuta prema publici da bi oba kraka gledališta dobro vidjela povremeno pojavljivanje dvoje glumaca koji tu kazuju ono što ne mogu ili ne žele izravno izgovoriti. To dvoje glumaca – tridesetsedmogodišnja Fanny Catel i šezdesetjednogodišnji Daniel Kenigsberg već pri izlasku na scenu kažu kako neće nikome dopustiti da im govori „C,est la vie“, što znači „To je život“, a Francuzi to koriste kao izreku koja govori o rezigniranom mirenju s boli i nesrećom koju se nije moglo spriječiti, za što se u nas uobičajeno kaže „Takav je život“. To gledateljima nije iznenađenje, jer svi u publici znaju da će to dvoje glumaca govoriti o smrti svoje djece – Fanny Catel o smrti svoje od rođenja teško bolesne petogodišnje kćerke, a Daniel Kenigsberg o samoubojstvu svog dvadesetpetogodišnjeg sina. Te ispovijedi na njih djeluju toliko teško i iscrpljujuće da taj dokumentarni performans ne izvode više od deset puta godišnje.

    Već i taj podatak dovodi do pitanja što je sve prisutne – i gledatelje i predstavljače, dovelo na ovaj scenski događaj iznimnog emocionalnog naboja. Smrt doduše jest jedna od čestih i važnih tema kazališta, a i književnosti i filma, ali iskustvo gledanja scenskog prikaza osjećaja vezanih za smrt vlastitog djeteta nešto je izuzetno, pa se postavlja i pitanje što motivira dolazak gledatelja, jer iako ima mnogo onih koji ne žele gledati takve ispovijesti, postoje i oni kojima je to posebno intrigantno. Njihovi razlozi mogu biti vrlo različiti – od voajerizma preko analize snage takvih osjećaja do pronalaženja sličnosti s vlastitim iskustvom kod onih koji su ostali bez svojih najbližih, jer teško je zamisliti da bi nekome iz publike u ovoj situaciji mogla biti važna vrijednost glumačke interpretacije.

    Međutim, i razlozi koji su potakli dvoje nesretnih roditelja da ispričaju svoje iskustvo s gubitkom djece mnogo su kompliciraniji od onoga što bi gledatelj prvo pomislio da je glavni poticaj – pronalaženje utjehe ili bar olakšanja u prenošenju vlastite boli u riječi koje će podijeliti s blagonaklonim auditorijem koji će u velikoj većini imati razumijevanja i suosjećati s njima. To bi vjerojatno bio glavni razlog da dvoje protagonista nisu glumci, pa u njihovom iskustvu činjenica da su se na sceni pojavljivali često iz potpuno drugih razloga ovaj nastup predstavlja kao mnogo složenije miješanje smrti, života i kazališta. On i kod njih samih izaziva niz dvojbi o opravdanosti takvog otkrivanja dubine vlastitih osjećaja i načina njihove prezentacije. O tome Fanny Catel govori i u predstavi: „kada glumiš svoj život, nužno preglumljuješ svoj život“, dodajući da je to posebno vidljivo u režiji Mohameda El Khatiba, koja graciozno balansira na granici estetike i etike, dok se ona „tješi govoreći sebi da nijedna glumica koja je izgubila dijete ne bi te riječi tako dobro izgovorila na sceni kao ja“.

    Povodom izvedbe raspravlja se pretežno o temi i njenim protagonistima, iako je za njen nastanak još zaslužniji autor čitave zamisli i redatelj Mohamed El Khatib, rođen prije četrdeset i jednu godinu u Francuskoj, kojem su roditelji podrijetlom Marokanci. Istaknuto mjesto među originalnim suvremenim kazališnim autorima stekao je samosvojnim i neuobičajenim oblikovanjem angažiranog dokumentarističkog teatra, u kojem je na scenu nastojao dovesti situacije i ljude iz stvarnog života, pa tako jednom prilikom i šezdesetak navijača jednog nogometnog kluba. Ipak najveći uspjeh, a i cijenjenu francusku nagradu Grand Prix de Littérature dramatique dobio je 2018. za maksimalno realističan prikaz smrti vlastite majke u Skončati u ljepoti (Finir en beauté).

    Nakon toga odlučio se za predstavu u kojoj će roditelji govoriti o smrti vlastitog djeteta, iako sada kada je i sam postao otac tvrdi da ne bi stvarao takav komad. Ipak, prije nešto više od dvije godine ta ga je tema opsjedala, pa je istraživao koje su sve poznate ličnosti preživjele smrt vlastitog djeteta, a pritom je naišao i na imena dvoje glumaca s kojima je i inače želio surađivati. Nakon duljeg nagovaranja privolio ih je da svojim tragičnim iskustvom obogate taj autorski koncept. Nakon toga je uslijedilo dugo zajedničko pisanje teksta za prikazivanje. To naravno ne znači da su riječi i osjećaji Fanny Catel i Daniela Kenigsberga prilagođeni redateljskom postupku, jer El Khatib se u svom uprizorenju trudio da im ostavi potpunu slobodu kao jedini način da To je život bude istinski i duboko proživljeni doživljaj smrti. Zato je njegov redateljski postupak potpuno podređen interpretima, pa je vidljivo jedino vrlo promišljeno (i ne previše često) pojavljivanje Daniela i Fanny na ekranima. On to radi zato jer nije u stanju govoriti o svom sinu pred publikom a da se ne rasplače, dok se ona (a ponajviše njen ogroman trbuh) pojavljuje u posljednjem stadiju trudnoće u vrijeme kad je saznala da embrio njenog djeteta nema šanse nakon rođenja dulje poživjeti). Gledajući sebe na ekranu, snimljene u nekom prethodnom vremenu, oni i načinom slušanja, a i ponekom rečenicom uspostavljaju još složeniji odnos prema vlastitoj tragediji.

    Ipak, očitiji je El Khatibov autorski doprinos kao dramaturga. Jednosatnu izvedbu podijelio je na dva dijela, a prvi završava u trenutku kad intenzitet doživljaja kojeg protagonisti dijele s gledateljima doseže takvu snagu da je teško zamisliti kako bi se još pojačao i kako bi to mogli podnijeti i interpreti i gledatelji. Zato dolazi predah u kojem Kenigsberg poziva jednu gledateljicu koja zna francuski da prevodi njegove anegdote zasnovane na židovskom humoru, a jednu od njih koristi i kao pokazatelja da je El Khatib sudjelovao u pisanju teksta, jer kaže kako se ispričana anegdota ne bi mogla dogoditi u židovskoj obitelji, ali je tako napisana jer redatelj ne poznaje židovske običaje.

    Kao koautor teksta redatelj je naravno znao unaprijed za tu repliku i s njom se složio jer ona pokazuje kako komika u ovom intermezzu, uz oporavak od osjećajnog udara, ukazuje i kroz humorističnu verziju napetosti između Arapa i Židova (pa i Francuza takvog podrijetla) da roditelji koji govore o smrti svoje djece žive u suvremenom francuskom društvu. To u drugom dijelu izvedbe dovodi i do okretanja njihovih ispovijedi od neposrednog doživljaja tragedije prema opisu načina kako proživljavaju vrijeme nakon toga. Vjerojatno taj život u određenoj sredini, ma koliko i dalje bio težak, dovodi do promjena koje autor projekta naglašava jedinim kostimografskim elementom kojeg protagonisti stavljaju preko svoje svakodnevne odjeće – bijelim majicama na kojima je crnim slovima ispisano C'est la vie. A to je u suprotnosti s njihovim stavom izrečenim na početku izvedbe i protivljenjem rezignaciji jer je život takav.

    I završetak ovog iznimno dojmljivog performansa, koji na pozornicu donosi patnju iz stvarnog života, nosi jasnu oznaku zamisli autora projekta El Khatiba. Na kraju Fanny Catel i Daniel Kenigsberg izlaze u tišini, a na središnjem ekranu pojavljuje se obavijest da je predstava završila i da se glumci neće vraćati da bi se poklonili i pozdravili publiku. Međutim, na izlazu iz dvorane oni na stanovitoj udaljenosti dočekuju gledatelje koji nisu sigurni kakav odnos bi u tom trenutku trebali uspostaviti prema njima, jer uobičajeno osobno čestitanje nije primjereno, pa ta situacija još jednom potencira snagu osjećaja koje su oni podijelili s publikom. Ujedno to definitivno pokazuje kako El Khatibova nenametljiva, ali vrlo bitna dramaturška i redateljska rješenja nisu bila prvenstveno potaknuta željom da istakne svoje autorstvo nego da omogući sjajnim glumcima da prevladaju svoju vezanost za kazališne postupke i u potpunosti iskažu svoje osjećaje roditelja koji su izgubili djecu u scenskom događaju kojeg će gledatelji dugo pamtiti.  

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 22. listopada 2021.  

Piše:

Tomislav
Kurelec