Snažno lutkarstvo koje emociju stavlja u prvi plan

54. PIF - Međunarodni festival kazališta lutaka, Pozorište lutaka u Mostaru, BIH: Tamara Kučinović prema motivima bajke Evgenija Švarca, Bajka o izgubljenom vremenu, red. Tamara Kučinović

• 
  
  Tamara Kučinović, lutkarska redateljica i profesorica na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, sasvim je osobita pojava na suvremenoj hrvatskoj lutkarskoj sceni. U svojim predstavama, koje su najčešće autorski projekti nastali na temelju autoričinog cjelovitog bavljenja određenom temom, razvila je vrlo rafiniran, prepoznatljiv i dotjeran stil, koji se u hrvatskom lutkarstvu (pre)često oslonjenom na rutinsku produkciju predstava, samo još više ističe. Bajka o izgubljenom vremenu, predstava koju je redateljica (i autorica teksta i oblikovateljica svjetla) Tamara Kučinović postavila u Bosni i Hercegovini, u Pozorištu lutaka u Mostaru, jednom od dva gradska kazališta lutaka, potpuna je, dosljedna afirmacija već afirmirane autorske poetike i estetike.

  Kako piše u programskom letku, Bajka o izgubljenom vremenu nastala je prema motivima bajke Evgenija Švarca i bavi se „svevremenskim temama poput one o traćenju vremena uzalud“. To je, baš kao i priča o nekoliko povezanih protagonista, okosnica. No zapravo, predstava se, kao i mnogi prethodni radovi Tamare Kučinović, bavi istraživanjem emocija. Gubitak vremena mogao bi implicirati nešto besplodno, nezainteresirano, dakle kako naslov kaže – izgubljeno. Međutim, u ovoj bajci zapravo je malošto izgubljeno, iako se izvana može činiti takvim. Pretvaranje djeteta u starca uslijed prolaska vremena i neuspjele ljubavi, pronalaženje vlastitog vremena u starosti i vraćanje unatrag fantastični su, dakako, bajkoviti motivi, no Tamara Kučinović (i njezin suradnik Nikša Eldan) pretvara je zapravo u univerzalnu priču o potrebi za emocijom, potrebi za iskrenošću (leptir), potrebi za osjećanjem nečega za nekoga. Prisjećajući se utoliko nekih od ranijih predstava, osobito onih koje je Kučinović realizirala u suradnji s varaždinskim Glluglom (kojega su suosnivači i Kučinović i Eldan), može se uočiti jasan trag motiva, razvojni niz. Gotovo bi se moglo ustvrditi kako sve te predstave, i ranije varaždinske a i ova mostarska, žele poručiti isto svojim gledateljima – emocija je važna, ne treba je se stidjeti, treba ju istraživati, posvetiti joj se, čuvati je i brinuti se o njoj i – kada dođe pravi tren – izraziti ju. Toliko o poetici i motivima.
  
  

  Estetika Bajke o izgubljenom vremenu također slijedi viđene uzorke iz redateljičinog dorađenog i profiliranog stila, s time što pojam „dorađen“ ovdje poprima doslovnije, opipljivo značenje. Lutke i scenografija (Alena Pavlović), naime, vrlo su precizni radovi, cjelovite umjetnine koje uspijevaju biti istovremeno klasično lijepe i pomaknute, bez upadanja u klišeje. Pri tome, osobito je zanimljivo scenografsko rješenje s pomičnom pozornicom, stolom u obliku kazaljki sata čije povremeno pomicanje vrlo doslovno, a opet suptilno, signira prolazak vremena, tu nepovratnu protežnost u susretu s emocijom kao konstantom, stalnim ljudskim osjećajem i potrebom. I iako su se na zagrebačkom gostovanju, održanom u okviru 54. PIF-a, mogle vidjeti određene nepreciznosti u glumačko-lutkarskoj suigri, to nije umanjilo dojam cjeline. Dojam snažnog lutkarstva koje emociju stavlja u prvi plan, ispred svake poze i namještenosti, puštajući ju da teče, pa makar to imalo za posljedicu gledatelje koji će s predstave izaći duboko potreseni (nekad se takvo nešto nazivalo katarzom, ali je ta riječ toliko zloupotrebljavana da ju je najbolje uklopiti u zagradu).
  
  

  Tamara Kučinović razvila je svoju, bez pretjerivanja, lutkarsku filozofiju, koja je cjelovita, funkcionalna i vidljiva kao nešto pozitivno, gotovo stršeće osobitošću i pojavom u svakoj sredini u kojoj se pojavi, zasigurno barem u regionalnim okvirima, kako potvrđuje i ova mostarska produkcija. Ostaje se, ipak, nakon zapitati o njezinim nastavcima i profilaciji u budućnosti, jer je potrebno istraživati i svakim projektom ići dalje, širiti vidike vlastitog autorskog i umjetničkog obzora. Ne treba sumnjati da će Tamara Kučinović to učiniti.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. studenog 2021.   

  Redateljica, autorica teksta i oblikovateljica svjetla: Tamara Kučinović
  Dramaturški suradnik i asistent redateljice: Nikša Eldan
  Kreatorica lutaka i scenografije: Alena Pavlović
  Lutkarska tehnologija: Alena Pavlović i Luči Vidanović
  Adaptacija teksta: Nedžad Maksumović
  Skladatelj: Atilla Aksoj
  Kostimografija: Nadina Hubana
  
  Glume: Sergio Radoš, Igor Vidačković, Fatima Kazazić, Nina Popović, Nermina Denjo

Piše: