Sjajna predstava koja ostaje u sjećanju

Zagrebačko kazalište mladih, PlayDrama, Split: Olja Lozica, Disanje, red. Olja Lozica



  • Kad je dramaturg i teatrolog Matko Botić 2017. počeo voditi splitsko nezavisno kazalište Play dramu, osmislio je repertoar koji se bavi obiteljskom problematikom. Iako je prvi tekst naručio od muškarca, dramatičara Tomislava Zajeca, riječ je dao ženama, redateljicama i mahom glumicama (s tek pokojim kolegom na sceni) da progovore o ženama – njihovom položaju u obitelji i društvu, različitim odnosima, emotivnim i životnim usponima i padovima. Tomislav Zajec napisao je Malu Moskvu, koja poput Čehova prati odnose triju sestara i njihova brata, no za razliku od ruskog klasika, njegova lica čeznutljivo govore o povratku kući. Režiju prvog komada Botić je povjerio svojoj dugogodišnjoj suradnici Olji Lozici. Zatim je uslijedila predstava Tamare Damjanović prema priči Trešnja Tanje Mravak, a nedavno su bile posljednje dvije premijere iz tog ciklusa – Sretna ne bila redateljice Helene Petković i dramaturginje Ivane Vuković te Disanje, koje je ponovno režirala Lozica. S njezinim je osebujnim, intimističkim redateljskim rukopisom počeo i s njime se (zasad) zaokružilo četverogodišnje Play dramino bavljenje obiteljskim temama. Predstava je nastala u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih te je jedina od navedenih imala i premijeru u Zagrebu.

    Olja Lozica poznata je po tome što stvara zajedno s glumcima i glumicama, nudi im maksimalnu slobodu, ali im daje točne i jasne upute, tekstove prilagođava njihovom glumačkom i ljudskom habitusu, dok kao dramaturginja ima sjajan osjećaj za tempo i ritam te se ne libi kraćenja tekstualnog viška, a redateljski vješto zna graditi napetost među likovima, u njihovim tišinama i neizgovorenim mislima. Mnoge njezine predstave bave se vrlo važnim temama putem prikaza unutarnjih svjetova pojedinca – primjerice, kako se osoba nosi s gubitkom pamćenja (Prvi put kad sam ti ugledala lice) ili depresijom (Dobro je ništa). Disanje nastavlja taj niz, prikazujući proces žalovanja za voljenom osobom, sestrom, a kazališno ga je istraživala zajedno s glumicama Petrom Svrtan i Petrom Botić Kovačić. Osoba koja tuguje često voli biti sama, fizički je neaktivna i zatvorena u četiri zida, a akcija se događa u njezinoj glavi. Upravo tako žaluje lik Petre Kovačić Botić, koja počinje predstavu stvarajući sjene džepnim svjetiljkama, a kad zaspi sklupčana u naslonjaču, iz mraka se pojavljuje Petra Svrtan, približava joj se poput sjene, usporenim hodom, budi je svojim dahom i riječima: „Zaspala si. A rekla sam ti da ću doći.“ Čest problem nakon smrti voljene osobe je nesanica, a mnogi psiholozi govore da je razgovor s osobom koja je preminula često koristan za mnoge koji se nose s tugom zbog gubitka te se na psihološkim terapijama pacijentima savjetuje da razgovaraju s praznim stolcem.

    S nesanicom se bori i lik Petre Kovačić Botić, koja upravo razgovara s jednim takvim stolcem, osjećajući na njemu sestrinu fizičku prisutnost, njezino disanje i dah, koji joj evociraju sjećanja na mnoge dane provedene zajedno. Pokrivač kojim se pokrivala dok je spavala u trenu postaje kućica za igru, u kojoj se dvije djevojčice skrivaju od odraslih, prisjećaju se zajedničkih putovanja i razgovaraju na vrlo simpatičan, samo djeci svojstven neopterećen način, o smrti, o tome što će postati kad umru – raketa, papiga ili ptica. Petra Svrtan pritom zlokobno prorokuje da će biti ptica koja će je stalno izmetom pratiti te će joj se „posrati na život“.

    Kroz duhoviti razgovor pun maštovitih asocijacija domišljato se prikazuje pravo stanje protagonistice koja osjeća da joj je sestra svojom smrću usrala život. Iz njihovih pogleda i osmijeha vidljivo je koliko su njih dvije čvrsto povezane, da se silno vole te da žele ostati zajedno. Zato ponavljaju i pjevaju: „Gledam kroz tebe i jako mi je lijepo.“ Prisjeća se Petra Kovačić Botić i dječjih svađa, razmirica, povrijeđenosti zbog sestrina odlaska iz roditeljskog doma. Njezin lik ne govori o svojim osjećajima nego ih pokazuje kroz duhovite, često sarkastične replike ili prkosno ponašanje, kao što je razbijanje bakine vaze. Sestri nikad nije rekla koliko je boli njezin odlazak, ali tuga i povrijeđenost iščitavaju se u mimici lica i promjeni načina govora. Njezinu naizgled tvrdu vanjštinu i unutrašnju mekoću Petra Kovačić Botić uspjela je izvrsno prenijeti, pokazujući puninu svog lika. U očima joj se iščitava sve što misli i osjeća. One zrače toplinom, ali i vragolastim sjajem, prikazujući upravo takvu djevojku – uvijek spremnu na razne nepodopštine i šalu kojom skriva osjećaje.



    Njezina je sestra čista suprotnost - racionalnija, staloženija, smirenija, pouzdanija i povučenija, što sve sjajno utjelovljuje Petra Svrtan. Vrlo uvjerljivo predočit će psihički slom uzrokovan suprugovim nasiljem – izgubljenim pogledom, neprestanim ponavljanjem rečenice „nema mjesta“, isprekidanim govorom i ispuštanjem glasa „a“ koji zvuči poput prigušena krika, a potom i razlomljenim pokretima. Potisnute emocije u toj sceni poput lavine izlaze na površinu – jedna sestra prešućivala je svoju životnu tragediju, a druga ju je dubinski osjećala, no potiskivala je povrijeđenost što joj se sestra nije povjerila. To je jedini trenutak u kojemu se iskreno jedna drugoj povjeravaju, u razlomljenim repetitivnim rečenicama, a njihova bol izlazi van kroz grčevite pokrete. Kretnje njihovih tijela jasno pokazuju čistu emociju, govoreći više od riječi, čime su glumice zajedno s Oljom Lozicom, izbjegavši patetiku i opća mjesta, vrlo snažno progovorile ne samo o gubitku voljene osobe nego i o obiteljskom nasilju u kojem osoba gubi sebe.

    Nakon te vrlo teške i emotivno eruptirajuće scene, dolazi do preokreta – živahna dječja igra i smijeh zamjenjuju tugu, a maštanje o starosti izmješta način glumačke igre do rubova groteske, što posebice dolazi do izražaja u tumačenju starice Petre Kovačić Botić koja postaje ovisna o kocki. Sjećanja na stvarne događaje izuzetno su dirljiva i realna, dok su zamišljanja budućnosti puna začudnih, vrlo duhovitih elemenata. Petra Svrtan u toj će se budućnosti udavati na pragu osamdesetih godina, sestrino dijete bit će ujedno i njezino, a humorom je prikazan njezin strah od trudnoće.  Sve te slike izmjenjuju se vrlo dinamično do trenutka kad obje pucaju, shvaćajući da jedna mora ostati živjeti, a druga otići. Lik Petre Kovačić Botić osjeća da je došao trenutak rastanka, ako ne želi završiti u bolnici. Svjesna je kaosa i kakofonije u svojoj glavi i ne može se više nositi s tim glasovima. Otpuštanje pokojnika također je jedna od etapa žalovanja i u ovoj predstavi to se radi vrlo toplo, rekla bih čak i pomalo patetično, no možda je baš ta mala doza patetike ovdje potrebna. Pri kraju njihova druženja one konačno iskreno i vrlo dirljivo govore što misle, ispričavaju se jedna drugoj, neprestano ponavljaju „oprosti“ te na kraju izgovaraju „volim te“ - što u stvarnosti vjerojatno nikad ne bi učinile.

    Protagonistice pogledom i prebiranjem po gitari budno prati Matko Botić. Glazba koju izvodi produbljuje svaku njihovu emociju – produljava krik, nastavlja prekinutu riječ, isprekidani dah, diše zajedno s glumicama i pomaže im potpuno uobličiti emociju te je kao takva izuzetno važna za cjelokupni dojam predstave. Oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka, poput glazbe, točno prati protagonisticu i njezina unutrašnja previranja i pridonosi atmosferi između sna i jave. Sjajna glumačka igra u središtu je ove vrlo tople predstave u kojoj se emotivni naboj postiže pokretom i repetitivnošću ključnih rečenica, a osim prihvaćanja gubitka, rekla bih da je Disanje i velika pohvala Ljubavi, koja je milostiva i sve prašta, koja je uvijek spremna pomoći i ne nestaje unatoč mnogim životnim preprekama i izazovima. Zbog svega navedenog, Olja Lozica ponovno me duboko dotaknula i njezino će mi Disanje dugo ostati u pamćenju.

    © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 7. prosinca 2021.  

    Redateljica: Olja Lozica
    Premijera: 21. studenog 2021. u Zagrebačkom kazalištu mladih
    Dramaturzi: Olja Lozica, Matko Botić
    Skladatelj: Matko Botić
    Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
    Kostimografska savjetnica: Marta Žegura
    Inspicijentica: Milica Sinkauz

    Glume: Petra Kovačić Botić, Petra Svrtan, Matko Botić
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji