Spektakularna melodrama o izgubljenosti u teškim vremenima

Nacionalni dramski teatar, Aleksandrinski teatar, Sankt Petersburg: Maksim Gorki, Djeca sunca, red. Nikolaj Rošin

• 
  
  „Ali mi, mi ljudi, djeca sunca, mi ćemo pobijediti mračni strah smrti!“ – uzvikuje Protasov, glavni lik jedne od najčehovljevskijih drama Maksima Gorkog, Djeca sunca. S tom se dramom ove jeseni na međunarodnom kazališnom festivalu Mitem u Budimpešti predstavio slavni teatar Aleksandrinski iz Sankt Petersburga.

  Nakon dvije godine bez dodira i žive prisutnosti na sceni te dvostrukog otkazivanja, napokon se ove jeseni dogodilo sedmo izdanje jednog od najvažnijih europskih festivala. Mitem je trajao od 17. rujna, kada je otvoren ni manje ni više nego izvedbom Edipa Boba Wilsona, pa sve do 9. listopada, kada su izvedene posljednje predstave – Djeca sunca i Ajax, koje sam uspjela pogledati.

  Osim Wilsona, na ovogodišnjem su se festivalu predstavile redateljske veličine poput Istvana Szaboa, Gabora Tompe, Konstantina Bogomolova, Ignacija Garcije, Aleksandra Popovskog, Theodorosa Terzopoulosa i Nikolaja Rošina. Rošin je ravnatelj Aleksandrinski teatra još od 2016. godine, što ne čudi kada se pogleda njegova bogata biografija i golemo značenje koje ima u ruskom teatru od 1997., kada je diplomirao na moskovskoj kazališnoj akademiji. U relativno malo godina 47-godišnji se Rošin uglavnom bavio klasicima poput Euripida, Tolstoja, Becketta, Gozzija, Artauda, stigavši tim putem i do Djece sunca Maksima Gorkog. Poput njegovih poznatijih drama Na ljetovanju ili Na dnu, i Djeca sunca osim što se mogu čitati u čehovljevskom ključu, nose u sebi brojne mogućnosti interpretacije.
  
  

  Svašta se ispod površine ove melodrame, u kojoj svatko voli nekog drugog koji opet voli nekog drugog, može pronaći. Radnja se događa u vremenu u kojem je nastala, 1905. godine, tijekom Ruske revolucije, u kući glavnog lika Pavela Protasova, znanstvenika koji osim svojih znanstvenih ideja i epruveta ne vidi ništa i nikoga oko sebe, pa tako ni svoju suprugu Jelenu. Jelena se logično zaljubljuje u muževljeva prijatelja Vagina, a u Protasova je pak zaljubljena bogata udovica Melanija, čiji je brat Boris zaljubljen u Protasovljevu sestru Lizu. Čisti Čehov ili turska sapunica – možete birati! Ali osim ljubavnih jada i zavrzlama, Gorki u priču upliće i socijalni aspekt, prikazujući neobrazovane i siromašne sluge te revoluciju i koleru koje bogatima koji plaču bučno kucaju na vrata.

  Djecu sunca Rošin u dvostrukoj ulozi redatelja i scenografa stavlja pod sunce – pozornica je sva u bijelom, žarko osvijetljena. Sluge su na lijevoj, a gazde na desnoj strani. Stražnja strana vodi u mračnu provaliju. Sluge leže, uglavnom spavaju, a možda su i mrtvi – vjerojatno će se jednog dana probuditi i tad će nastupiti revolucija. Rošin potpisuje i koreografiju – ubacujući u predstavu dosta pantomime i klaunerije koja razbija sumornu atmosferu u kojoj žive nesretni ljubavnici i njihovi još nesretnije sluge.
  
  
  
  Uza sve konotacije kojima Gorki puni svoj socijalni komad, inače kod nas izveden u Gavelli u režiji Joška Juvančića 1985. godine, Djeca sunca nisu čehovljanska drama. Ima u njoj dosta slabosti, ponavljanja i praznoga hoda. Rošin se stoga svom snagom oslonio na ansambl koji kao ravnatelj očito vrlo dobro poznaje. I nije pogriješio. Izvanredni glumci i glumice teatra Aleksandrinski igrali su žive, izgubljene ljude u vremenu jednako strašnom kao ovo naše, današnje.

  Navest ću ih ovdje sve, jer to uistinu zaslužuju – upravo oni su ti koji su Djecu sunca učinili suvremenom dramom u kojoj se svi možemo prepoznati: Ivan Volkov, Maria Korobkina, Anna Seledez, Elena Nemzer, Stepan Balakšin, Sergei Mardar, Dmitri Buteev, Janina Lakoba, Elizaveta Kobzar, Nikolaj Belin, Ivan Efremov, Anna Stepanova, Valeri Stepanov, Aleksej Demidčik, Inna Andreeva, Filipp Bajandin, Aleksandr Morin, Dmitri Zotin, Igor Mamai, Evgenia Kadočnikova, Andrej Ogorodnikov, Aleksandr Ščerbakov i Anton Popov.
  
  

  Dvosatnu predstavu Rošin završava upravo spektakularno – na velikom platnu se prikazuju lav i crno sunce, a živi orkestar izlazi iz rupe svirajući himnu revolucije. Revolucija je tu!

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2022.

Piše: