Egzistencijalni kaos začet i načet obiteljskom dramom

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, INK-a – Gradsko kazalište Pula: Dora Delbianco, Kad je stao svijet, red. Vito Taufer

• 
  
  Tekst Kad je stao svijet autorice Dore Delbianco, nagrađen 2016. Nagradom Marin Držić, dramaturški je obradila Dina Vukelić, a režirao ga je Vito Taufer. Premijera je izvedena u HNK Ivana pl. Zajca u subotu 26. veljače 2022. Predstava je nastala u koprodukciji riječkog Zajca i INK-a – Gradskog kazališta Pula.

  U glumačkom ansamblu drame Kad je stao svijet Mario Jovev je Pavle Gunek, neuspjeli glazbenik, saksofonist. Njegova brata Tomu glumi Dean Krivačić, Tominu suprugu Marinu Irena Tereza Prpić. Živeći u suživotu, u Tominu stanu, članovi ove obitelji mrve svakodnevicu. Toma je radišni veterinar, Marina preljubnica (mazi je i rabi Pavle, a i ona mu je sklona). Naizgled intimna obiteljska drama (Martin Gunek, Marinin svekar i otac spomenute braće, doznajemo, doznaju, stradava) satirično prerasta u sveopći isforsirani politički kaos u koji ulijeću i izlijeću pojedinci, neki u glumačkim rolama a neki prisutni samo virtualno (npr. Biden i Putin itd.) ili usmenom predajom (npr. Paul McCartney) što je, vjerujemo, i dio dramaturškoga i redateljskoga zaleta.
  
  

  Ukratko, drama Kad je stao svijet, žanrovski određena (u najavi redatelja Vita Taufera) kao melankolična komedija s motivima političkog trilera, uprizoruje sveopći kaos politički svjetskih razmjera začet i načet obiteljskom dramom. Elementi farse, satire i groteske isprepliću se i pridonose harmsovskoj apsurdnosti poimanja etičkih i moralnih društvenih vrijednosti (ukidanje logičkih povezanosti i banalnosti u neočekivanim reakcijama likova, npr. smrti češkog veleposlanika i njegova brata blizanca – ničim motivirano samoubojstvo vješanjem o vratnu kvaku ili uzimanje smrtonosnog, navodno ljekovitoga preparata).

  Istinitost svijeta koji se na pozornici doima istovremeno prepoznatljiv (političke afere, laži i korupcije) i neshvatljiv (žene su uglavnom ženke a muškarci rasplodni ili nerasplodni pastusi), gledatelju nameće angažiranost. Samo prema unutrašnjem, vlastitom uvjerenju, ne prema točnosti ili netočnosti stvari, gledatelj prihvaća ili odbija prihvatiti niz prizora bliskih ili suprotnih zamišljenoj istini. Jer, život se ne događa, život se izmišlja, lažira, a za sve uloge koje igramo, vrlo smo malo (veterinar), nikako (beskućnici) ili pak previše plaćeni (lažni Gunek).
  
  

  Predstava je donijela tragikomično dojmljivo društvenopolitičku aktualizaciju koja je redateljski ipak mogla dati više. Groteskno koje je trebalo biti kritički oštro ostvareno je kao klaunovski komično (plače nam se, a smijemo se).
  
  Glumački ansambl dao je veliki doprinos dijelovima drame koji su likove s namjerom lišili psihološke igrivosti i donijeli namjenski karikiranu emotivnu prazninu. Emocije su slučajnost ili interes. Govornom karakterizacijom i mješavinom češko-hrvatskih iskaza nesretni je češki veleposlanik kao i njegov brat blizanac (tumači ih uigran Sven Šestak) ispao epizodni, neprizemljeni i neučinkoviti političar koji umire dovoljno na vrijeme da se slučaj Gunek zakuha kao politička afera iza koje stoji neutjelovljena i tajnovita, ali sveprisutna i prepoznatljiva siva eminencija neuništivog birokratizma. Dean Krivačić kao Toma do samoga kraja uvjerljivo nosi harmsovske satire.
  
  

  U završnom prizoru intenzitet uvjerljivosti eskalira, pa su obmane tj. laži ili lažno predstavljanje likova (veterinar postaje ministar zdravstva) i činjenica rasplinuti u melankoličnoj potištenosti i tjeskobi (unuka, Romina Tonković, dovodi baku, Oliveru Baljak, veterinaru na eutanaziju). Već spomenutu Marinu Gunek i Olenku, tajnicu češkog veleposlanika, glume Irena Tereza Prpić i Romina Tonković. Glumice su korektno odigrale redateljski plošno predstavljene ženske likove. Mora se naglasiti da je Olenkinim likom poseban dramski talent nagrađivane mlade riječke glumice Romine Tonković ugašen i blijed.

  Nakon niza likova koje je vrhunski odigrala – što na kazališnim daskama, što na filmu, Romina je ovdje samo jedna ucviljena plavuša koja ipak mora, da ne bi slučajno izostalo iz koje drame na riječkim kazališnim daskama, u jednome prizoru biti i primamljiva ženka (istaknimo da je to u nizu prizora i Marina), a kome drugome nego propalome muzičaru Pavlu. Pavlovu golu stražnjicu vidjeli smo u  prizoru općenja s Marinom, nije nam promakla ni Tomina stražnjica, a sreća da je lažni Gunek (Aleksandar Cvjetković) samo htio probati Marinu a nije to realizirao jer bismo (valjda groteske radi) muške likove sortirali po stražnjicama.
  
  Naznake ženske pohotnosti i malograđanskog ženskog ega koji grabi u sam politički vrh u glumačkoj su roli pripale nacionalnoj prvakinji drame Oliveri Baljak. Odigrala je Olivera Baljak u svojoj karijeri mnoštvo psihološki produbljenih uloga. Da je vrhunski uigrana i uvjerljiva i u komičnome, dokazuje donoseći lik sirove pretendentice na politički autoritativniju i skuplju fotelju, a svojom glumom u ironičnim i satiričnim replikama nadopunjuje praznine u manjkavim političkim aluzijama. Buduća nesuđena ministrica/predsjednica naredit će i „druženje u sauni“ (jedino muško-žensko odnošenje koje, gle čuda ili olakšanja, nije uprizoreno) a naredit će ga svome mladome kolegi inspektoru (glumi ga Deni Sanković) kao nagradu za njegovu kvazidomišljatu ideju o lažnome Guneku kojom će spasiti Hrvatsku i međunarodne političke odnose.

  Deni Sanković kao neučinkoviti pa odjednom (iznenadno i neuvjerljivo) domišljati  policijski inspektor („da išta može, ne bi bio u državnoj službi“) i Nika Ivančić (TV voditeljica) glumački koketno karikaturalno donose dodijeljene im uloge. Sve glumačke izvedbe pridonijele su gledateljskoj budnosti, smijehu, suzama, razočaranju, ljutnji i negodovanju. Angažirano je kazalište uvijek dobrodošlo, zar ne? Hvala na tome i Heri, četverenožnoj glumici (kućni ljubimac nacionalne dramske prvakinje Olivere Baljak) – psiću koji je publiku doslovno razoružao pojavivši se u veterinarevu domu.

  U književni, ali i dramski uprizoren svijet uranjamo svijetom vlastita poimanja stvari, ljudi i događaja. U drami Kad je stao svijet nesumnjivo smo prepoznali okrutnost lokalne i globalne svakodnevnice u kojoj je istina relativizirana i dovedena do besmisla, u čiji ponor padaju i ljudske egzistencije. Poigrajmo se tom relativizacijom i recimo da smo odgledali očekivanog Vita Taufera.
  
  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2022.

  Autorica: Dora Delbianco
  Redatelj: Vito Taufer
  Premijera: INK-a – Gradsko kazalište Pula, 16. veljače 2022.
  Premijera: HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 26. veljače 2022.
  Dramaturginja: Dina Vukelić
  Scenograf: Dalibor Laginja
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Autor glazbe: Mate Matišić
  Oblikovatelj svjetla: Dario Družeta
  Video: Ivan Marušić Klif
  Fotograf: Karlo Čargonja
  Inspicijentica: Sandra Čarapina

  Uloge: Mario Jovev (Pavle Gunek), Dean Krivačić (Toma Gunek), Irena Tereza Prpić (Marina), Romina Tonković (Olenka / Unuka), Deni Sanković (Inspektor), Olivera Baljak (Ministrica / Baka), Nika Ivančić (TV voditeljica / Zastupnica), Aleksandar Cvjetković (Lažni Gunek), Sven Šestak (Bogumil / Bohuslav / Mrvica), Guido Venturini / Dan Sertić (Ličioci / Policajci / TV tehničari)
  

Piše: