Zatvorska atmosfera u kojoj se potencijali rađaju i umiru

HNK Split: Ivana Vuković, 55 kvadrata, red. Ivan Plazibat

• 
  
  U splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu praizvedena je još jedna suvremena hrvatska drama; ovog puta riječ je o 55 kvadrata, naslovu koji je autorici Ivani Vuković donio treće mjesto na natječaju Marin Držić 2018. godine. Ivan Plazibat potpisuje režiju ovog komada koji se ne može opisati isključivo radnjom, nego stanjem, situacijom u kojoj se likovi zateknu. A situacija je itekako poznata suvremenom čovjeku,  pogotovo onome koji živi u Splitu ili nekom od brojnih gradova s kojima Split dijeli sudbinu, a koja se najjednostavnije može opisati pojmom turistifikacije.

  Mladi bračni par  Tino (Goran Marković) i Lena (Ana Marija Veselčić), istjerani iz podstanarskog stana dolaskom prvih turista u predsezoni, privremeno se nastanjuju u stanu Lenine obitelji; skučenom prostoru od naslovnih pedeset i pet kvadrata u kojem žive njeni roditelji Nataša (Snježana Sinovčić Šiškov) i Đuro (Nikola Ivošević), brat Luka (Roko Sikavica) i baka Fani (Arijana Čulina). Već sama činjenica suživota šesteročlane obitelji u manje od šezdeset kvadrata pretpostavlja dramsku napetost. Ipak, dramaturški potencijal koji suvremena stambena realnost nosi sa sobom nije u potpunosti uspješno iskorišten u predstavi.
  
  Sličnih su se suvremenih tema dotaknule i dvije predstave u produkciji kazališta PlayDrama iz 2019. godine – Dijete našeg vremena i Djeca recesije, pri čemu je zgodno napomenuti da Vuković potpisuje tekst prve a Plazibat režiju druge predstave. Iako je riječ o recentnim produkcijama, valja se prisjetiti da su običnom čovjeku pojmovi poput pandemije, karantene i fizičke distance tada bili tek daleke i nepoznate ideje u misaonom registru. U 2019. godini turizam je prijetio kao sila koja dolazi i gazi sve pred sobom bez namjere zaustavljanja, pa se ispostavilo da je turistifikacija plodno tlo za (više ili manje uspješnu) spekulaciju distopijskih budućnosti Cvita Mediterana.
  
  

  Split u 2022. godini i dalje je obilježen sektorom turizma, s jednom itekako bitnom spoznajom – čini se da je suvremeni Splićanin ipak svjesniji novih, nepoznatih opasnosti, ali se naučio nositi s njima. Sada znamo da postoje brojni, donedavno nezamislivi faktori i scenariji koji mogu utjecati na životni standard i sizifovski posao rješavanja osnovnih potreba mladog čovjeka, pri čemu pitanje stanovanja i dalje zauzima visoko mjesto na ljestvici prioriteta. Turizam ipak i dalje opstaje pa je stanje sada svakako još gore, još pesimističnije. Sada znamo da je turizam svakodnevica koja će teško nestati sa splitskih ulica i iz splitskih stanova.

  No je li dovoljno detektirati, adresirati, postaviti stanje stvari na scenu? Stavljena u suodnos s već spomenutim predstavama, ova predstava ipak predstavlja korak natrag na splitskoj kazališnoj sceni. Je li stiglo vrijeme za učiniti nešto više, ponuditi novo čitanje problema, novo promišljanje, ponuditi nove scenarije budućnosti koje nam u svom spekulativnom temelju mogu približiti ideju drugačije stvarnosti, tj. drugačijeg pogleda na stvarnost koju živimo danas i koja se proteže u beskonačnost? Ako nam predstava to ne ponudi, onda dobijemo scensko ostvarenje koje svakako predugo traje, koja ništa novoga ne uspijeva reći, kod kojeg ne možemo svjedočiti ni transformaciji ni gradnji likova na pozornici nego je odrađena unaprijed ili umjesto.

  Naime, svi likovi u drami tipizirani su do svoje krajnosti i u tom je smislu glumačka postava apsolutno pogođena; svatko ovdje, čini se, još jednom igra ulogu u kojoj ga / je splitska kazališna publika (pre)poznaje. Tada je posao već unaprijed odrađen, već prvim replikama publika smješta lik u određeni registar unutar postojećeg horizonta očekivanja.
  
  

  Markovića još jednom gledamo u ulozi smušenog zeta, a tek čitanje teksta drame otkrit će vam da je Vuković upravo kroz lik Tina ponudila pogled u ovo zakrčeno kućanstvo. Na pozornici je on tek jedan od likova od kojih niste dobili ništa više od onoga na što ste navikli u prethodnim izvedbama u koje ga ovo kazalište uporno smješta. Jednako tako je i Veselčić tek poluprisutna mlada supruga koja s vremenom shvaća da situacija u kojoj se nalazi možda i nije ona verzija života koja bi je ispunila, pri čemu na trenutke podsjeća na lik Helen iz Obitelji u Plazibatovoj režiji i u kojoj joj bračnog suputnika, zgodno, igra upravo Marković. Ni Sinovčić Šiškov ni Čulina ne uspijevaju dobiti priliku proširiti registre u kojima smo ih imali priliku previše puta gledati, dok se Ivošević uspijeva istaknuti tek jezičnom neujednačenošću koja, u slučaju predstave kojoj bi autentičnost trebala biti adut, pa tako i ona jezična, još jednom odvlači gledateljevu pažnju.

  Sikavica je unio potrebnu svježinu na kazališne daske splitskog HNK-a; on radi najbolje s onim što je dobio, ali to i dalje nalikuje tek na skicu lika, previše bliskog brojnim muškim ulogama koje se pojavljuju u kratkometražnim filmskim ostvarenjima kojima je jedina i dovoljna premisa mjesto radnje i stereotipni mentalitet koji ide u paketu s njim. Ipak, u Luki se najuspješnije otkriva sva skučenost i suženost perspektive koja je stvarnost mladih u Splitu; njemu su otoci poput Brača, Hvara i Visa okidači za rečenicu „kad imaš love, možeš di oćeš“, izjavu koja sa sobom nužno povlači pitanje – što to ostaje ovakvim pojedincima? Oni su u splitskoj stvarnosti svedeni na pragmatično razmišljanje sadržano u formuli „više mi stabilnosti može donijeti dobra sezona nego stalno zaposlenje“.
  
  Na ovom se mjestu ipak vrijedi zaustaviti i promisliti o razlozima zašto je glumački ansambl dobio priliku tek skicirati likove. Pismo Ivane Vuković u drami nije se previše izmaknulo od detektiranja i repliciranja već svima previše poznatih i u suvremenom hrvatskom dramskom i filmskom stvaralaštvu iskorištenih općih rečenica izgovorenih oko „kužinskog stola“. Nasmijat će vas replike koje ste imali priliku čuti kao tinejdžer ili mlada osoba koja mašta o odlasku iz obiteljske, zaglušene atmosfere, ali neće vam ponuditi ništa novo. Oslanjanje na očekivano u tekstu i radu s glumcima otkriva tada ipak primicanje onoj liniji manjeg otpora koja je u posljednje vrijeme modus operandi ove kazališne kuće.
  
  U ovakvom se pristupu likovima usputno gubi onaj nužni temelj: svakodnevni život i sva tragedija koju sa sobom nosi. Monolozi u formi izgovorenih mikro-eseja, kombinirani s krupnim kadrovima glumica i glumaca koji svim silama pokušavaju uskladiti lice s unaprijed snimljenim materijalom, ostvaruju se kao elementi koji radnju razlamaju, trenuci u kojima ipak ne progovaraju likovi nego autorski glas i redateljeva namjera da naglasi, objasni, pojača dojam, da se pobrine da gledatelj ne ostane zakinut ni za jednu nijansu koju bi mogao iščitati iz krupnog kadra glumačkih lica. Odluke i promišljanja u monolozima ne izlaze iz lika, iz postupaka, situacije; oni su plod autorskog pisma. U predstavi se život ne događa, on se prepričava.

  Predstava 55 kvadrata najavljivana je ne samo kroz aktualnu temu i problematiku koju adresira, nego i kroz i video-prijenos te stalno prisutnog snimatelja na sceni (Andrija Jurčević), kao i originalnu scenografiju (Tea Truta) koja naslovni stan smješta na scenu HNK-a. Ipak, čini se da autorski tim u ovim elementima vidi tek njihov kompenzacijski potencijal pa su oni poslužili kao zakrpa manjkavostima u pismu i redateljskim postupcima. Drama se na pozornici odvija isključivo unutar scenografske konstrukcije stana, uz korištenje dodatnih kazališnih zakulisnih prostora koji su publici približeni korištenjem live video-streama tijekom trajanja cijele predstave. Ovaj tehnološki dodatak zgodno je u ideji poslužio da u radnju uključi i prostorije skrivene od očiju publike, ali se u izvedbi otkriva gotovo kao višak. Prisutnost snimatelja na sceni, kao i video-projekcija smještena iznad scenografije, dodatno fragmentiraju gledateljevu pažnju pa se predstava koja bi u žarište trebala staviti autentičnu, nažalost mnogima poznatu atmosferu, preoblikuje u hibrid drame, televizijske serije i reality showa.

  Kompenziranje ovdje, nažalost, ne staje; na isti su se način iskoristile i pjesme koje nepotrebno prekidaju radnju i jamče opadanje gledateljeve pažnje. Kada se koristi najpopularnija pjesma Tome Bebića, onda se ona ne bi smjela koristiti kao pojas za spašavanje, kao opće mediteransko mjesto koje gledatelju maže oči i uši mu ispunjava dragom glazbom, nasilno dodajući emociju tamo gdje bi trebala doći kao reakcija na sporogoreću atmosferu na pozornici, sudbine likova, njihove odnose i situaciju u kojoj se nalaze.
  
  

  Zahvaljujući svemu navedenom, predstava 55 kvadrata ostavlja dojam tek skice predstave, work in progress izvedbe nakon koje bi trebalo promisliti o svakom koraku, reducirati kompenzirajuće elemente, a ostaviti srž, život, atmosferu koja postaje sve nepodnošljivija starenjem i odmicanjem vremena. Skučeni stanovi u kojima obitava nekoliko generacija tada postaju zatvori, mjesta na kojima se potencijali rađaju i umiru u svakodnevnim obvezama, obiteljskim ulogama i neizgovorenim zamjeranjima.

  Čini se da postavljanje 55 kvadrata na scenu HNK-a još jednom pokazuje kako ovoj kazališnoj kući tajming nije najjača strana. Da, i dalje postoje svi problemi koje drama adresira, ali postavlja se pitanje što ćemo sada s njima. Da, Split gubi bitku s turizmom, a poraz na svojim leđima nose oni koji bi trebali graditi neki budući, ali ne tako daleki Split – generacije koje izlaze iz obrazovnih sustava, neuspješno započinju samostalne živote samo da bi se poraženi vratili na onu početnu točku i u zajednicu u kojoj su još uvijek djeca, još jedna usta za nahraniti, još jedna košara prljavog ruba za oprati; ukratko, smetnja u ionako skučenom životnom prostoru.

  Djelo koje je u temeljima oslonjeno na atmosferu a ne na događanja, djelo koje se, prema riječima redatelja, poziva na rumunjski novi val, djelo kod kojeg vam ne treba ništa osim prostora i članova obitelji a da bi došlo do nekog zakuhavanja ispod površine, u svojoj se scenskoj formi previše oslonilo na scenografiju, suvremena tehnološka rješenja i izbor glazbenih brojeva koji ili fragmentiraju gledateljevu pažnju ili razlamaju dramsku liniju, pa ova suvremena drama i njeno scensko uprizorenje, oslanjajući se na ove elemente, negdje usput previđaju dramaturški potencijal situacije i na mjestima gdje bi on bio najočigledniji, žmiri i nudi sigurna rješenja.
  
  

  Tražiti dramaturški potencijal u temama koje su stvarnost većini onih koji sjede u gledalištu naizgled je jednostavan put do publike – zajedničko iskustvo ruši četvrti zid kao kulu od karata. Ipak, ako drama ostane samo na vanjskom, javnom zajedničkom iskustvu, ako ne izmakne od već viđenih, proživljenih, doživljenih i prepričanih iskustava, što nam može donijeti osim potvrde davno nam poznatog zaključka? Istinsko dijeljeno iskustvo krije se ipak malo dublje, tamo gdje treba zagrebati, odustati od provjerenih recepata i uvidjeti da je ono sadržano u „pitanju odnosa između stvarnosti takve kakva jest, i sna o drugoj stvarnosti za kojom čovjek traga; dakle sukobu zadatog i određenog, s onim što valja doseći, istražiti“ (Čedo Prica, Kvadratura dramskog kruga, 1980). Tek tada nastaju predstave koje dopiru do gledatelja, koje su u aktivnom dijalogu sa stvarnosti, koje spekuliraju njene budućnosti i nude nove načine čitanja svijeta u koji smo smješteni.

  © Kristina Tešija, KAZALIŠTE.hr, 4. travnja 2022.

  Redatelj: Ivan Plazibat
  Premijera: 26. ožujka 2022.
  Dramaturginja: Ivana Vuković
  Scenografkinja: Tea Truta
  Kostimografkinja: Petra Pavičić
  Scenski pokret: Damir Klemenić
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Izbor glazbe: Ivan Plazibat
  Operater video kamere: Andrija Jurčević
  Asistentica scenografkinje: Tina Vukasović
  Oblikovatelj tona: Tomislav Luetić
  Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
  Operater video prijenosa: Ivica Kalinić
  
  Glume: Goran Marković (Tino), Arijana Čulina (Fani), Ana Marija Veselčić (Lena), Roko Sikavica (Luka), Snježana Sinovčić Šiškov (Nataša), Nikola Ivošević (Đuro)

Piše: