Fantastična slika zločina

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Tadeusz Słobodzianek, Naš razred, red. Jasmin Novljaković

• 
  
  Naš razred je međunarodno najizvođeniji poljski komad i to od Švedske do Japana, a u više su zemalja njegove izvedbe bile nagrađivane kao najbolje predstave sezone. Čak je i praizvedba 2009. bila u londonskom National Theatreu, što pokazuje da su i visoke kazališne vrijednosti tog teksta, a ne samo strahota događaja koji ga je inspirirao, zainteresirale kazalištarce diljem svijeta. Kod znatnog broja Poljaka bio je još i davno prije početka Drugog svjetskog rata razvijen snažan antisemitizam koji je za vrijeme njemačke okupacije rezultirao nekim zločinima koje su počinili iako su i sami bili maltretirani (mada je bilo i potpuno suprotnih postupaka). U posljednje vrijeme je u Poljskoj povremeno bilo ne samo zabranjeno nego i kažnjivo govoriti o poljskom antisemitizmu i njime inspiriranim neljudskim postupcima, a jedan od najužasnijih zbio se u ljetu 1941. za vrijeme njemačke okupacije u malom mjestu Jedwabno, u kojem su Poljaci sumještane Židove zatvorili u štagalj, polili kerozinom i žive spalili.

  To je tema Našeg razreda, najcjenjenijeg dramskog teksta Tadeusza Słobodzianeka, istaknutog suvremenog dramatičara, redatelja i kritičara koji je i svojim životopisom dao naslutiti da će se znati vrlo nijansirano i uvjerljivo baviti međunacionalnim i međuvjerskim sukobima, ne stavljajući u prvi plan užas zvjerstava nego promjene koje su ljude navele da čine grozote na koje nisu nikada ni pomišljali. Słobodzianek je rođen 1955. u Jenisejsku u Sibiru, kamo su njegova majka pravoslavka i otac katolik poljsko-ukrajinskog podrijetla bili prognani 1944. kao pripadnici poljske Armije Krajove, snažne organizacije otpora njemačkoj okupaciji, koja je bila proglašena neprijateljskom novoj vlasti pristigloj sa sovjetskom vojskom. Uskoro nakon njegovog rođenja obitelj se vratila u Poljsku u kojoj je 1979. diplomirao na kazališnoj akademiji u Krakovu.

  

  U Našem razredu promjene u odnosima Poljaka i Židova u Jedwabnom, njihove uzroke i razloge koji su vodili prema stravičnom zločinu, Słobodzianek je prikazao u malom razredu miješane nacionalne strukture. A da jezovitost događaja ne bi potpuno prekrila svaku ljudsku dimenziju, u komad je unio i element fantastike (jer i oni stradali u spaljivanju povremeno se pojavljuju kao duhovi u nekim situacijama), a uz to je i elemente igre u školi povezao s glumačkom igrom da bi gledatelj zadržao odmak, ostajući svjestan kako nazoči predstavi. 

  Desetak godina nakon Słobodzianeka na akademiji u Krakovu režiju je studirao i Jasmin Novljaković, koji je posebno bio oduševljen revolucionarnim postupcima velikih poljskih redatelja druge polovice dvadesetog stoljeća, pa se u Našem razredu može nazrijeti inspiracija nekim postupcima Tadeusza Kantora. Uz to, zanimljivo je da programska knjižica predstave na uvodnom mjestu donosi nekoliko bitnih citata iz prve knjige kojom je Novljaković 2011. započeo uspješnu karijeru prevoditelja s poljskog – Dibuk i druge priče Hanne Krall (iako je za predstavu koristio već postojeći vrstan prijevod Mladena Martića). „Riječ 'dibuk' dolazi od hebrejske riječi 'dibbuk' i označava spoj. U židovskoj tradiciji to je duša umrlog koja je ušla u živog čovjeka" – prvi je od spomenutih citata i u mnogome objašnjava Novljakovićev redateljski postupak, za koji je vrlo važno da duše devetero učenika Našeg razreda ulaze u tijela glumaca koji su svjesni njihove prisutnosti.

  

  To najjasnije pokazuje scena vjenčanja Poljaka Władeka i Marianne, zapravo Rachelke, jedne od rijetkih Židovki koje su ostale žive nakon spaljivanja njihovih sunarodnjaka i koja se pokrstila da bi spasila život. Na toj svadbi su ne samo Poljaci iz njihovog razreda nego i mrtvi Židovi, ali ta scena koja zalazi u fantastiku tek u toj dvojnosti glumaca i lica koja su ušla u njih djeluje potpuno uvjerljivo, jer napetosti i svađe dviju skupina nisu dovoljno žestoke bez objašnjenja te suzdržanosti sviješću protagonista da osim tih učenika koji su se obračunali na strašan način, dio njih još uvijek jesu glumci istog kazališta. Definitivna potvrda toga je i posljednji od brojnih završnih poklona oduševljenoj publici u kojem glumci glasno izgovaraju svoje pravo ime.

  Takav neuobičajen način interpretacije iziskivao je i posebne interpretativne postupke, pa se i većina uloga razlikuje od onoga što je najčešći raspon glumačkog umijeća unutar kojeg se kreću članovi ansambla predstave. Posebno zanimljive pomake ostvaruju Enes Vejzović i Natalija Đorđević, ostvarujući uloge zagledanošću u dušu mladih ljudi koji se svojim ponašanjem odvajaju od dominantne većine svojih sunarodnjaka određenih prvenstveno vlastitom vjerom i nacijom. Vejzović iznimno uspješno igra Poljaka Władeka koji na početku gotovo naivno ne može povjerovati da su njegovi prijatelji postali ubojice koji mučenjem i usmrćivanjem radosno dokazuju svoje domoljublje. On se boji odbiti sudjelovanje u zločinu, ali nalazi ispriku da se udalji i potom skrivanjem spasi židovsku kolegicu Rachelku koju će navesti da se pokrsti i oženiti je ne samo zato da joj spasi život nego i jer mu se sviđa. No kada niti to ne bude dovoljna zaštita, i aktivnim otporom će je spašavati. Natalija Đorđević kao Rachelka / Marianna ravnopravna mu je partnerica koja također sa silnom unutrašnjom mukom rješava tu situaciju. Ona nije zaljubljena u njega, no cijeni to što on čini za nju, ali se pita je li takvo spašavanje života dostojno onoga u što je vjerovala čitavog života.
  
  

  I ostali članovi vrsnog ansambla ostvarili su vrlo zanimljive netipične likove. Ivana Roščić kao Židovka Dora je u razredu najatraktivnija učenica, što ima sličnosti s nekim njezinim ranijim ulogama, ali je posebno sugestivna u izvanrednom prikazu patnje mlade žene s malim djetetom koja prije smrti u vatri prolazi niz patnji – od silovanja do psihičkog nasilja svojih poljskih razrednih kolega, među kojima će Heniek kasnije postati svećenik. Ivica Pucar ga igra inzistirajući na njegovoj ograničenosti, uz vjeru u vlastitu važnost i ispravnost od sudjelovanja u pogromu do izjave mnogo godina kasnije da će moliti i za spas duše svojih ubijenih židovskih kolega jer su i oni ljudi.

  Hrvoje Klobučar s puno energije igra Rysieka koji je bio zaljubljen u Doru, ali zbog toga ismijan od obje nacionalne zajednice, pa iz toga njegovo tumačenje izvlači uvjerljivost u napadima bijesa. Zygmunt, treći u tom društvu nasilnika, najkompleksniji je tip koji je Filipu Križanu pružio mogućnost za efektne glumačke promjene stavova i raspoloženja. Jedwabno je najprije od 1939. i podjele Poljske bilo gotovo dvije godine pod sovjetskom okupacijom, i u tom se razdoblju nije smjelo govoriti o nacionalnosti, pa su to mnogi Židovi prihvatili kao prestanak njihovog tretiranja kao građana drugog reda, ali su vlasti htjele i poljskog doušnika pa su na to prijetnjama i mučenjem prisilile Zygmunta. Njegova kasnija žestina u eliminaciji Židova bila je zato dobrim dijelom potaknuta strahom da se ne otkrije ta suradnja koja je značila izdaju vlastitog naroda.

  

  Tako postaje sve jasnije da razred kao reprezentativna slika obračuna Poljaka i Židova (i ne samo u Jedwabnom) nije sukob dvaju nacionalnosti čiji su predstavnici određeni mnogim sličnostima, nego se naprotiv unutar svake od tih zajednica međusobno izrazito razlikuju. Možda je jedino Ivan Grčić tumačeći Jakuba Kaca istaknuo neka svojstva njegovog karaktera koja bi mogla biti prepoznatljiva kao tipično židovska, ali sve to gubi uvjerljivost zbog činjenice da je oženjen Poljakinjom Zohom koja se više bavi svojim strastima nego cjelokupnom tragedijom. Pritom ne spašava muža nego drugog Židova – Menachema, Dorinog muža kojem Janko Rakoš daje iznimnu uvjerljivost u promjenama stavova vođenih željom za dosezanje što bolje pozicije. Zato u jednom trenutku napušta Zohu i Poljsku, a po povratku nakon okončanja Drugog svjetskog rata postaje jedan od najokrutnijih isljednika ratnih zločina, a kada se politička situacija promijeni i njegovo mučenje ne bude više tolerirano, odlazi u Izrael nastaviti sličan posao.

  Antonija Stanišić Šperanda u tumačenju Zohe nalazi pravu mjeru između predavanja ljubavnim osjećajima i razočaranosti Menachemovim postupcima, no najdojmljivija je kada se nakon mnogo godina vraća iz SAD-a u rodno mjesto da vidi one nekadašnje kolege koji su još tamo, ali odbija bilo kakvu pomisao da se vrati, jer ne može prihvatiti činjenicu da su zločine počinili ljudi koji su joj bili prijatelji.

  Upravo to je i najistaknutija ideja teksta koja u sugestivnoj, u svakom detalju dorađenoj režiji Jasmina Novljakovića kroz zamisao o sudionicima masakra kao dibucima (dušama umrlih) koji nastanjuju tijela glumaca dobiva još upečatljiviju viziju grozote nekadašnjih zbivanja, od kojih niti neka današnja u Ukrajini koja graniči s Poljskom nisu bitnije različita. Uz to ovakav prosede snažne povezanosti glumca s osobom koju ne samo da tumači nego i na određen način prima u sebe ukazuje na one dubine ljudskog bića u kojima se krije i spremnost da se u posebnim okolnostima prepusti zlu koje nije bilo imanentno samo učenicima Našeg razreda nego ga se kroz ovu fascinantnu izvedbu može nazrijeti uz glumce i u gledateljima. Takva slojevitost značenja uobličena originalnim redateljskim Novljakovićevim rješenjima izvedbu Słobodzianekovog teksta učinila je vrhunskom predstavom.   

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. travnja 2022.  

  Redatelj i scenograf: Jasmin Novljaković
  Prevoditelj: Mladen Martić
  Kostimografkinja i suradnica za scenski pokret: Jasminka Petek Krapljan
  Autor glazbe: Šimun Matišić
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Asistentica kostimografkinje: Emilija Šušković Jakopac
  Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
  Autor fotografija: Hrvoje Zalukar
  Inspicijentica: Ana Dulčić
  Šaptačica: Andrea Glad
  
  Glume: Ivana Roščić (Dora), Antonija Stanišić Šperanda (Zocha), Natalija Đorđević (Rachelka, kasnije Marianna), Ivan Grčić (Jakub Kac), Hrvoje Klobučar (Rysiek), Janko Rakoš (Menachem), Filip Križan (Zygmunt), Ivica Pucar (Heniek), Enes Vejzović (Władek)
  

Piše: