Inteligentna režija i maestralna izvedba glavne glumice

32. Marulićevi dani, 21. - 28. travnja 2022., Atelje 212, Beograd: Tena Štivičić, 64, red. Alisa Stojanović

• 
  
  Pisati o tekstovima Tene Štivičić, a ponajčešće i o kazališnim uprizorenjima tih tekstova, je lako. Barem meni. Jer, Tena piše lako i odlično. Naravno, teme o kojima piše uglavnom nisu lake, ali su stoga predstave koje nastaju po tim tekstovima uglavnom odlične.

  Upravo je to slučaj s predstavom 64, nastalom prema jednoj od novijih drama Tene Štivičić, a koju je prošle godine praizveo kultni beogradski teatar Atelje 212.

  Srpska je predstava gostovala u splitskom HNK u konkurenciji Marulićevih dana, osvojivši nagradu publike. Beogradsku verziju 64 (naglašavam jer je isti tekst i na repertoaru zagrebačkog HNK) režirala je Alisa Stojanović, a glavnu ulogu Eve igra Hana Selimović.

  O Hani i maestralno odigranoj ulozi nešto kasnije; vratimo se drami 64, koju je stručni žiri ovogodišnjih Marulićevih dana proglasio najboljim tekstom. Prepoznao je i žiri lakoću i majstorstvo Teninog dramskog pisma koje se u drami 64 gradi oko teške i nažalost u posljednje vrijeme vrlo popularne teme – nemogućnosti imanja djece.

  Proces umjetne oplodnje koji je autorica prema vlastitim riječima ne tako teško prošla, u prvome redu je za ženu, a posljedično i za partnera, često prilično kompliciran i neizvjestan proces u kojem se fragilni odnosi mogu jednostavno pokidati. Bližnji su obično također upućeni u sve skupa, pa tako Tena prigodno u priču uvlači i roditelje budućih možda roditelja, da bi produbila dramu i dodala joj još jedan sloj – onaj također nimalo lak, odrasle djece i ostarjelih roditelja.

  Možda zbog dugogodišnjeg života i rada u Londonu/Glasgowu, koji za razliku od hrvatske kazališne scene ne trpi niti prosječnost a kamoli ispodprosječnost; a možda jednostavno zbog iznimnog talenta, Tenini likovi i dijalozi su beskrajno uvjerljivi i živi. Radnja teče glatko i logično, a kroz dramske sukobe i uistinu tešku temu često probija dobar humor.

  Kad takav tekst odabere talentirana redateljica poput Alise Stojanović, neuspjeh je – za razliku od umjetne oplodnje, gotovo nemoguć. Alisa je u prvi plan stavila upravo tekst, dajući njemu i glumcima sasvim dovoljno prostora da ga iskoriste po svojoj mjeri. Apsolutno najbolje je to učinila Hana Selimović koja igra glavnu junakinju Evu koja dramatično osvještava najprije činjenicu da prirodnim putem neće moći zanijeti, a onda još teže prihvaća prolazak kroz teški proces umjetne oplodnje, koji se pokazuje kao katalizator njezina odnosa s dugogodišnjim partnerom, ali i vlastitom majkom.
  
  

  U ulozi Eve Hana suvereno vlada scenom, na kojoj se nalazi gotovo čitavo vrijeme, koristeći sve bogatstvo ovog modernog, a opet tako klasičnog lika, da bi pred publiku stavila sav svoj talent, mijenjajući često tijekom predstave razna lica sretno/nesretne žene srednje dobi, baš poput majice čija promjena pokazuje promjenu njezina trenutačnog stanja. Velika uloga velike glumice.

  Ostatak glumačke ekipe se također dosta dobro snalazio u živo napisanim likovima, posebice Hanin scenski životni partner Miloš Timotijević u ulozi Danijela, postavljajući se kao smireni kontrapunkt Evinim povišenim tonovima. Prijateljicu Belu igrala je Jelena Đokić, gradeći ulogu od prvotne pretjeranosti prema ozbiljnosti koju pretpostavlja odabrani osamljenički život.
  
  
  
  
  Roditelji – Vladica Milosavljević kao Evina mama Helena i Branislav Mihailović kao Danijelov otac Oliver, donijeli su u predstavu potrebno zrno mudrosti, ali i ludosti koju nosi zrela dob. Scenografija povišene scene po kojoj su se likovi kao u životu penjali i s nje padali osmislio je Darko Nedeljković, dok je kostimografkinja Jelisaveta Tatić Čuturilo osim za sve ostale kostime zaslužna i za majicu koju bi definitivno trebalo patentirati – kućna ali i seksi, prema potrebi, odnosno želji.

  Predstava je to koju je, ponavljam, s razlogom nagradila inače vrlo zahtjevna splitska publika, pokazujući koliko joj nedostaju kvalitetni tekstovi i dobre predstave.

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 16. svibnja 2022.

  Redateljica: Alisa Stojanović
  Scenograf: Darko Nedeljković
  Kostimografkinja: Jelisaveta Tatić Čuturilo
  Skladatelj: Ivan Brkljačić
  Dizajn zvuka: Dragan Stevanović Bagzi
  Koreografkinja: Jelena Bulatović
  Scenski pokret: Ivan Jevtović
  Producentica: Jelena Fatić
  Asistenica redateljice: Andrea Pjević
  Asistentica scenografa: Vida Nedeljković
  Producentica na praksi: Jovana Krnić
  Inspicijentica i šaptačica: Marina Vujević
  
  Glume: Hana Selimović, Miloš Timotijević, Jelena Đokić, Vladica Milosavljević, Branislav Zeremski, Ivan Jevtović, Vladislav Mihailović, Denis Murić

Piše: