Beskrajni monolozi koji ne uspijevaju prerasti u scensku predstavu

Schaubühne Berlin (koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu): Virginie Despentes, Vernon Suboteks 1, red. Thomas Ostermeier

• 
  
  Thomas Ostermeier se vrlo često sa svojim inventivnim i inovativnim predstavama pojavljivao u dvadeset godina zagrebačkog Festivala svjetskog teatra, potvrđujući se kao jedan od najzanimljivijih suvremenih europskih redatelja. Ta je povezanost s našim gradom potvrđena i koprodukcijskim sudjelovanjem zagrebačkog HNK-a u stvaranju Vernona Suboteksa 1. Doduše, to je ipak manjinska koprodukcija u kojoj u programu nema niti jednog našeg imena, a nažalost ova predstava znatno zaostaje za onim Ostermeierovim ostvarenjima koja su oduševljavala naše gledatelje njegovim duboko osmišljenim unošenjima u predstavu elemenata drugih umjetnosti – od žive glazbe do korištenja videa ili filmske slike. Danas se ti pomaci koji su donosili uzbudljiva, originalna multimedijalna ostvarenja ne čini više toliko važnim, jer ih često (i bez naročite potrebe i smisla) rabe i potpuno stereotipna uprizorenja. Možda je i to ponukalo Ostermeiera na traženje dodatnih inovacija u njegovom prosedeu.

  Po onome što se moglo čuti na konferenciji za medije, bilo je to nastojanje da se na temelju prve trećine istoimenog romana francuske spisateljice Virginie Despentes u predstavi koja traje preko četiri sata ostvari balzakovska vizija posljednjih desetljeća razvitka Pariza. Ona je međutim vidljiva tek nakon četiri sata predstave, kada se naslovni protagonist zbog neuklapanja u društvena kretanja izdiže iznad svog velegrada i obuhvaća (uz pomoć video-snimke koju je efektno oblikovao Sébastien Dupouey) jednim pogledom čitav taj golemi prostor i tvrdi da može vidjeti svakog čovjeka i znati što on misli i radi, navodeći za primjer imena i postupke nekoliko ljudi na koje je skrenuo svoju pozornost. Nažalost, nakon četiri sata prilično zamorne predstave malo koji gledatelj je uspijevao održati koncentraciju i pozornost na tom ključnom prizoru, tim više što ni dotadašnja scenska zbivanja nisu na posebno kompleksan način sagledavala cjelinu društvenih promjena u Parizu.
  
  
  
  
  Nositelj radnje je Vernon Suboteks, nekad ugledni vlasnik prodavaonice ploča, ali su promjene tehnologije postupno uništile njegov posao, prodavaonicu, stan i novčane zalihe o kojima nije vodio posebnog računa, a on se odlučio bez posebnog otpora sve to otrpjeti da bi na kraju završio kao beskućnik. Joachim Meyerhoff vrlo uvjerljivo tumači tu pasivnost kao nepristajanje na norme kapitalističkog društva, ali manje je uspjelo takvo ponašanje njega kao nekadašnjeg velikog zavodnika u susretima s nekadašnjim ljubavnicama. Sve se to zbiva u krugu ljudi koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća kao mladi u glazbi – rocku, heavy metalu, punku i bluesu nalazili put distanciranja od društvenih normi i napornog rada, a koji su se kasnije razvijali u različitim smjerovima. U tim okvirima živa glazba uspješno evocira to vrijeme. Virginie Despentes dobro poznaje tu sredinu jer je i sama bila glazbenica, pa je možda i zato doživljava kao sliku cijelog društva prikazanu kroz jedan njegov ipak mali segment.

  I dok je taj glazbeni dio vrijedan segment predstave, ali nedovoljan za njen uspjeh, pomalo čudi da je i Thomas Ostermeier bio uvjeren da će tim tekstom ostvariti balzakovski cjelovit prikaz čitavog društva. On je začudni element izvedbe potražio u inkorporiranju performansa kao obogaćenje širenjem u multimedijalnom postupku. Najizrazitiji primjer takvog postupka je scena orgija koja se zbiva u sadašnjosti kod čovjeka koji se enormno obogatio dionicama i u kojoj su Vernon Suboteks kao DJ i prijateljica koja ga je tu dovela u pozadini, ali orgija zapravo i nema iako se nekoliko ljepotica šeće iza bogataša koji cijelo vrijeme drži govor o tome kako je uspio i kako mrzi siromašne. To na početku možda i može djelovati šokantno, ali zbog dugotrajnosti i ponavljanja istih stavova počinje dosađivati.

  

  Ne znam je li većina predstave doista inspirirana performansom, ali velika većina sastoji se od situacija u kojima se Vernon sreće s nekim (najčešće ženom) koga zna iz ranijeg razdoblja. Te se situacije odvijaju tako da, iako su u istom vremenu i prostoru, ta lica svako za sebe monološki izgovaraju ono što misle o onom drugom, a njihov izravni kontakt – od govora do ponekad simuliranog seksa, traje niti desetinu cijelog prizora, pa glavnina predstave djeluje poput čitanja teksta iz romana, doduše naučenog napamet i dobro interpretiranog, ali koje ne uspijeva prerasti u scensku (kazališnu ili multimedijalnu) predstavu.

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. svibnja 2022.

  Autorica: Virginie Despentes
  Redatelj: Thomas Ostermeier
  Kostimografkinja i scenografkinja: Nina Wetzel
  Video: Sébastien Dupouey
  Skladatelj: Nils Ostendorf
  Dramaturginja: Bettina Ehrlich
  Dizajner svjetla: Erich Schneider
  
  Glume: Joachim Meyerhoff (Vernon Suboteks), Julia Schubert (Emilie/Audrey/Gaëlle), Holger Bülow (Xavier Fardin), Stephanie Eidt (Sylvie/Die Hyäne), Axel Wandtke (Laurent Dopalet), Ruth Rosenfeld (Pamela Kant), Henri Maximilian Jakobs (Daniel), Bastian Reiber (Kiko), Mano Thiravong (Marcia), Hêvîn Tekin (Aïcha/Anaïs), Thomas Bading (Patrice), Blade AliMBaye (Alexandre Bleach u videu)

  Glazbenici: Henri Maximilian Jakobs, Ruth Rosenfeld, Taylor Savvy, Thomas Witte

Piše: