Nejasan niz estetskih poteza iz poznatih registara suvremenog kazališnog jezika

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Dalibor Matanić, Bogovi, red. Dalibor Matanić

• 
  
  Nakon nekoliko mandata Jasne Jakovljević, u intendantsku stolicu varaždinskog nacionalnog teatra sjela je Senka Bulić, što je nekima došlo kao iznenađenje, nekima kao potvrda da je i u Hrvatskoj moguće da na ravnateljsko mjesto stigne netko bez (očite) povezanosti s lokalnom (i nacionalnom) politikom, a vjerojatno svima kao poticaj za rojenje pitanja o prvim potezima koje će nova intendantica povući u Varaždinu. Prva predstava koju je Senka Bulić postavila u Varaždinu na temelju svog programa, s kojim je i izabrana na čelo kazališta, jesu Bogovi – premijerno izvedeni na Velikoj sceni 25. svibnja u režiji Dalibora Matanića, koji potpisuje i ideju predstave nastale po nekim motivima antologijskog filma Funny Games Michaela Hanekea.

  I zaista, onima koji su taj kultni rad na granici trilera i horora gledali, mnogošto će biti prepoznatljivo, osobito središnji motiv napadača koji dolaze obitelji na vrata i postupno započinju svoj sadistički ubilački pohod. Međutim, dok je u Hanekeovom filmu rezultat tog nasilja potpun (ubijaju se svi članovi obitelji) i nemotiviran, proizlazeći iz čistog sadizma, kod Matanića na životu ostaje kći, a i motivacija ubojica je mnogo jasnija.

  

  Kći, naime, ima šansu biti bolja od svojih roditelja (i njihovih susjeda koji su im došli u posjet o godišnjici braka), što poprilično preokreće poantu, udaljujući je od Hanekeova predloška i omogućujući upisivanja višestrukih konotacija. Matanić to obilno čini, pa se tako u predstavi mogu nazrijeti ekologija i nuklearni rat (motiv žohara koji će jedini preživjeti katastrofu), kapitalistička opsjednutost novcem (nadmetanje susjeda oko posjedovanja dvorišnog bazena i bogatstva), nerazriješene obiteljske traume (tatica na videu) i sigurno još ponešto. Pretvarajući, dakle, nemotivirano zlo u motivirano, u svojevrsnu opomenu i poruku o nužnosti promjene životne paradigme kako bi se nove generacije spasile od propasti koja je zadesila stare, Matanić u Bogove upisuje gotovo moralitetsko, propovjedničko značenje, pretvarajući dramsku radnju u klasično, gotovo staromodno izgrađen luk zbivanja koja vode prema pouci.

  

  Kada bi predstava na tome stala, radilo bi se o možda staromodnom no urednom dramskom komadu. Bogovi, međutim, u estetici žele biti sve osim staromodni i uredni. Vidljivo je to u svakom trenutku od oko sat i dvadeset minuta, koliko traje. Scenografija je tako obilježena zamotanim komadima namještaja, prisutni su i u suvremenom teatru od korištenja već izlizani monitori i mikrofoni (dakako, kao metoda prikaza duševnih stanja i misli likova), a kostimi i šminka dovedeni su do kiča i groteske, uz važan izuzetak ubojica (koji su u bijelom) te kćeri, jedine obučene i našminkane bez očitih pretjerivanja. Scenski je pokret frenetičan, nižu se bombastične scene, a glumci uglavnom igraju u izrazito povišenim registrima. Kada se na sceni, u nepotpisanoj ulozi Smrti (ubojice u bijelom četveronoške odlaze za njom) pojavi Senka Bulić u haljini satkanoj od valjda tisuća sitnih modela žohara, predstava dolazi do neke vrste vrhunca, da bi u istom tonu i slogu potrajala još neko vrijeme.

  Glumaca je (bez nepotpisane Senke Bulić i Stojana Matavulja koji je naveden u knjižici, ali se pojavljuje samo na videu), sedam. Od njih, dvoje su novi članovi varaždinskog ansambla (Helena Minić Matanić, koja je u Varaždinu već radila kao gošća i Marko Cindrić). Svi se uglavnom kreću u okvirima pretjerivanja, što se, osim kod spomenutih, osobito vidi i u ulozi Susjede (Beti Lučić) i Susjeda (Robert Plemić, koji je, doduše, u sveopćoj egzaltiranosti pronašao najbolju mjeru i stoga djeluje uvjerljivije od ostalih). Hana Hegedušić kao Napadačica i Karlo Mrkša kao Napadač oblikovali su tipske, možda i previše povučene uloge, a Kći Elizabete Brodić također je tip, ali ovaj put mirnog i jedinog normalnog lika na sceni.
  
  

  Došavši do kraja, cjelina Bogova djeluje nekako izgubljeno, kao niz estetskih poteza iz poznatih registara suvremenog kazališnog jezika za koje nije jasno zašto su se našli sabrani na jednom mjestu. Svega je tu previše, sve je višestruko podcrtano i nekako bode oči, a u klasično strukturiranoj dramskoj radnji teško je naći opravdanje za to. Bogovi su predstava koja je inaugurirala estetiku dosad uglavnom neprisutnu na varaždinskoj sceni i tako postavila temelje. Koliko će ti temelji biti čvrsti i hoće li se prvi mačići, po narodnoj, baciti u vodu, ostaje za vidjeti.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 3. lipnja 2022. 

  Režija, autor teksta i videa: Dalibor Matanić
  Scenografija i kostimografija: Ana Savić Gecan
  Oblikovanje rasvjete: Tomislav Maglečić
  Skladatelj: Hrvoje Nikšić

  Glume: Helena Minić Matanić, Marko Cindrić, Elizabeta Brodić, Beti Lučić, Robert Plemić, Hana Hegedušić, Karlo Mrkša, Stojan Matavulj

Piše: