Žanrovska raznovrsnost i novi performativni modeli

2. Zagrebački festival monodrame, 24. - 31. svibnja 2022., Teatar Gavran, Urania - prostor kreacije

• 
  
  Zagrebački festival monodrame opravdao je svoj nastanak prošle, 2021. godine, utemeljen na ideji fokusiranja na individualnu umjetničku osobnost ovoga najtežega glumačkoga kazališnoga žanra. Pozicioniranja jednoga glumca u prostor novoga dizajna bivšega kina, danas dizajnerski oblikovane scene arhitektonskoga studija Urania –  prostor kreacije, čini se, postaje tradicionalan.

  Selektorski tim (dramaturginja Dina Vukelić, kritičarka Andrea Divić i producentica Maja Šegota) odlučio je koncentrirati se na žanrovski raznolike monodrame utemeljene na preispitivanju stvarnosti, svakodnevice, na pozicioniranje čovjeka u društvu, strahove pojedinca, kao i nalaženje novih platformi za život.

  Prva predstava Mala čuda (tekst i režija Sanja Milardović) u izvođenju nagrađivane kazališne i filmske glumice Sanje Milardović (asistentica režije Nadia Cvitanović, dramaturginja Beatrica Kurbel), izvedena 24. svibnja, nagrađena na nedavnim Marulićevim danima kao najbolja od svih prikazanih predstava, pokazuje zanimljivu glumicu s diplomom osječke akademije koja dobro korespondira s publikom, sigurna je u svojim glumačkim preobrazbama, uz vrlo dobru potporu tehničke ekipe (oblikovatelj svjetla Luka Matić, oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić, voditelj rasvjete i tona Martin Miščin). Predstava, odnosno projekt Mala čuda, nastavak platforme mladih autora umjetničke organizacije TeatruM i nastavak produkcije autorskih projekata tzv. ženskih priča i ženskih autorica, počinje vrlo zanimljivo, komunikacijom s književnicom na fiktivnoj pressici s nadglasom koji se čuje iza publike (muški glas Frano Mašković).

  Kako u jednom intervjuu progovara Sanja Milardović, Riječanka, glumica, lutkarica i redateljica, na pitanje zašto se odlučila za glumu: „Mislim da je moj odgovor sličan onome kao kada sam bila dijete – zato što se možeš igrati. Kasnije sam shvatila da i zato jer imaš priliku bar na kratko živjeti razne živote, a pritom dati ljudima zabavu, katarzu, nadahnuće, nadu“. I u predstavi se poigrava glumačkim izrazima i različitim narativnim razinama. Književnica je u glumičinoj interpretaciji pomalo dekoncentrirana, nesigurna, ne zna odakle točno dolazi glas velikoga brata, gdje treba gledati, je li i koliko je vidljiva u doslovnom i prenesenom značenju. Problematiziraju se uobičajena pitanja na novinskim konferencijama, kao i video-sastanci karakteristični po zurenju u ekran u kojemu i iza kojega je netko ili nitko, Nepoznat Netko, marinkovićevski MAAR koji nas sve motri. U nekoliko planova koji se sugeriraju promjenama perspektive, pomicanjem fotelje, odlaskom u nedefinirani prostor preoblike s lijeve strane, svjetlima, treperenjem, glazbom (glazba Mary May) aktualiziraju se književničke dvojbe, pokušaj strukturiranja književnog teksta, ponovnih restrukturacija, imenovanja junakinja, davanja karakternih osobina papirnatim likovima. Glumica preuzima identitete književnice, ali i književnih likova, ulazeći kroz knjišku membranu u svijet novonastalih osobnosti i živeći njihove konstrukte, odnose u obitelji, traženja, nalaženja i nenalaženja, birajući imena koja će možda usmjeriti karaktere likova od kojih je nabolje strukturirana Flora, čiji život pratimo u središnjemu dijelu predstave. Nervoza se iz knjiškoga svijeta odzrcaljuje na treći sloj, nakon profesionalnog i unutarknjiževnog – književničinu svakodnevicu, telefonske razgovore s majkom, promjenu posla, samoću, tugu, novi samotnjački stan. Neznatnim promjenama kostima glumica ulazi u nove identitete i njima se poigrava odijevajući ili skidajući, u novome identitetu, hudicu, kožnu jaknu, kaput, kao što malim pomacima na jednostavnoj ali funkcionalnoj sceni dočarava nove prostore u svome romanu i svome stvarnosnom životu.

  Mlada je glumica pokazala u predstavi Mala čuda, koja se žanrovski određuje kao tragikomična monodrama (produkcija Matko Raguž za Teatar EXIT i Petar Cvirn za TeatruM, koprodukcija Teatar EXIT i  TeatruM), moć transformacije i u relativno jednostavnome tekstu i stilski svakodnevnome, bez intelektualiziranja, tekstu koji je sama napisala o ženi u tridesetim godinama, u fragmentarno organiziranoj predstavi glumačke mogućnosti i posebnosti. Kako navodi autorski tim: „Ana je nenadano i naglo izgubila blisku osobu, a potom se svojim izborom potpuno izolirala od vanjskog svijeta i fokusirala na proces pisanja kako bi preživjela. Ana je uvijek puno osjećala i borila se (ponekad i za dvoje), no od tog trenutka kada je njezin dotadašnji život prekinut, preostalo je samo jedno – naći način za nošenje s nametnutom stvarnošću i disfunkcionalnim svijetom koji je okružuje. Njezin oporavak postepeno se pretvara u nepredvidljivo i bizarno putovanje pri kojemu će, pišući o Flori, neizmjerno mnogo naučiti o sebi“. Niz poznatih autora piše na temelju slične ideje stvaranja metateksta, primjerice Ranko Marinković u Zagrljaju također progovara o postupcima nastajanja teksta, nešto kompleksnije, ali i vrlo moderno.

  

  Marinković, Zagrljaj; Goranovoj uspomeni: „Gledam te kroz rupicu na vratima. Kroz ključanicu, u kojoj sam već ranije okrenuo ključ, da bih te mogao motriti. I sada te gledam i bojim se... Zabavljam se tvojim pedantnim pripremama. Prostro si papir preda se, pet-šest listova odjednom, kao da ćeš ovoga časa sve to ispisati u jednom dahu, u nadahnuću što ti nadima košulju. (Pod košuljom curi znoj i počinje onaj sitni svrbež što poziva tvoju pozornost na odmor.) Napojio si svoj »parker« dobrom tintom, skinuo si dlačicu s vrha, otpuhnuo vlas s papira — i... I ništa. Odlažeš pero. Opipavaš cigarete: tražiš jednu mekanu, kao da je u tome stvar... Pušiš i otpuhuješ sitne pahuljice pepela što padaju na papir. Vrijeme prolazi, a još ni slova! Puštaš kolutove dima ne bi li izazvao maštu. Penju se koluti, šire se u čudu, u smijehu, prave osmice, vitice, lisice za ruke, čaraju kao talog na dnu šalice, šale se tvojom mukom, šaraju tvoje nebo pod plafonom podrugljivim grimasama i nestaju kao i svaki dim pod nebom. A mašta čini »Puah!« i gleda te zabezeknuto, kao da si je prenuo budilicom. Ne shvaća što hoćeš... »Hoću«... Pazi, to je riječ kojom se vlada, a ti ne znaš što hoćeš. Da, želiš pisati, to je istina, ali »o čemu«, »o čemu«? O čemu god hoćeš! O sebi, o meni, o njemu – onom nepoznatom, onom čovjeku što ponekad kaže: »Nisam budala! Ne dam se ja vući za nos!« On je možda za vratima (ne gleda kroz ključanicu, to sam ja), možda na ulici hoda izazovno uzdignuta nosa, deder neka netko samo pokuša! – on se nikoga ne boji! Svoj nos ti tura pod nos, htio bi biti zapažen i hrabar. Ali ti se njega bojiš, strašan je kao Miles Gloriosus, pojeo bi tri takva pisca za doručak i još upitao tko je na redu? Ne, toga ti nećeš, neka samo diže nos, ima mjesta za sve nosove, čak i za lule i nosoroge. STVARNOST se rastvara pred tobom kao lepeza; prošetaj pogledom uokolo, svi viču iz gledališta »mene, mene!« Misle da je to šala što ti kaniš učiniti. U tebe je pogled mesarski: biraš ovna za žrtvenik UMJETNOSTI. Eto, kapnula je! Šjor Keko je sjedio na vratima svog »Biroa« i gledao na ulicu, krotko kao ovan. Rečenica! Aha, jedna je tu! A sad stoji pero nad papirom, zamišljeno, kao da čeka tintu da mu stigne iz rezervoara na vrh iridijuma. I eto, iridijum raste, deblja se, sprema kapljicu, suzicu crne muke, i – kap! – kapne jadno, kao krepana muha s plafona. Širi se mrlja, pušta korijenje, pruža žilice, krakove, miče se kao crna životinjica što strašno raste i proždire papir“.

  

  Nakon slobodnoga dana, 26. svibnja je na repertoaru novoga Festivala na zagrebačkome kazališnome zemljovidu gostovala predstava nastala prema romanu Bukača poznate bosanskohercegovačke autorice Martine Mlinarević, koju neki vide i predstavljaju kao „najpoznatiju bukaču na našim prostorima, trn u oku mnogima, javnim i privatnim osobama. Bukača je stvorenje koje je izmišljeno da bi se plašila mala djeca. To je nešto između vještice i utvare, ali nitko je nikada nije vidio“. Kako navodi autorski tim (produkcija Kazališna družina EMMA): „Monodrama „Bukača“, nastala po istoimenoj knjizi Martine Mlinarević, kombinacija je dinamične i razigrane govorne radnje sa elementima scenskog pokreta i lutkarstva. Bukača bez cenzure govori o turbulentnoj godini dana Martininog života, koja se uz borbu sa teškom bolešću borila i sa mržnjom sredine u kojoj je odrasla. Osim karcinoma dojke i zakržljalog mentaliteta male sredine, jednako je istaknuta problematika cyberbullyinga“.

  Vrlo potentna glumica Tea Šimić, Gruđanka diplomirala na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, kostimirana je u simboličan zeleni kostim, jednostavnu i efektnu haljinu sa šalom koji doživljava različite transformacije u predstavi i s kojim komunicira oblikujući njime tijelo i glavu djeteta koje onda dječjim glasom glumice i progovara (što je pomalo na granici patetičnosti). Međutim šal u raznim scenama koje mozaikalno prikazuju turbulentnu godinu života mlade žene, postaje i ostaje šal, različito vezan i zavezan, skupljen i rastegnut, lebdeći i ispružen na podu, sugerirajući promjene stanja i raspoloženja, ponekad glumeći različite predmete, u nekim scenama antropomorfiziran, kao sudrug na putovanjima, ali i koji gotovo anatomski predstavlja i dijelove tijela, čak i one istrgnute kad govori o karcinomu dojke i operaciji.

  Pitanje je estetskih i moralnih kriterija dokle kazalište treba ići u razotkrivanje problema i frustracija žena u tradicionalnim društvima, a da predstava na otklizne u sami dokumentarizam i intimnu ispovijed, bolesnički diskurs i samopomoć, a u kojem će trenutku iskliznuti iz umjetnosti i postati samo deklarativna, poučna priča o osobnim zdravstvenim, psihološkim i emotivnim, stvarnim autoričinim problemima. Naravno da se publika u vremenima tuge, katastrofa, životnih gubitaka zapita je li tekst dovoljno jak, jer ima pretenziju biti potresan, katarzičan, izazvati u publici, prema Aristotelu, strah i sažaljenje. U ogoljenoj sceni, s reflektorskim i glazbenim off glasovnim intervencijama koje sugeriraju promjenu prostora i vremena (glazbenica Amina Belovari, dizajnerica svjetla Anđela Kusić, voice-over Damir Kahrimanović), glumica je ostavljena samo i sama s raznoobličnim šalom-lutkom i sentimentalnom pričom, ogoljavajući sebe, svoju državu, svoju obitelj, svoje društvo.

  Pitamo se, gledajući monodramu, koliko je priča, samim time i predstava, jaka i potresna, a  teško je znati i hoće li i kako korespondirati i s netradicionalnim društvima, koliko prelazi rampu i postaje univerzalna i razumljiva u svim društvima i na svim pozornicama. Glumica je izdržala u svojim promjenama emocija, svojim pričama koje je željela ispričati, o nekoliko velikih operacija koje su joj oduzele mogućnost za rađanje još jednoga djeteta – Maka, s novim mužem Goranom. Ipak, pomalo se licemjernim čini u tekstu tako (se) žaliti i na publiku prenositi svoje intimne boli kao na sudionike neke seanse, bolničke sobe ili političke govornice i ljutiti se na sve, kad ima malu, pametnu kćer, novog, dobrog i pametnog muža (kojemu je istekla putovnica pa nije mogao s njom na prvu operaciju iz Bosne u Zagreb), ponudu da postane veleposlanica (što autorica teksta i jest, trenutno je veleposlanica u prelijepome, mitskom Pragu), kad je odlučila i putovati pa je sa svojim dragim bila u New Yorku, Egiptu, Parizu…. u i o kojim gradovima nadahnuto govori i prepričava svoja putovanja, događaje u našemu vremenu kad mnogi ljudi ne putuju, bolesni su, otuđeni, bez novca, sami…. Kome je namijenjena predstava, pitali smo se gledajući je i tko će je gledati, u kojoj državi, tko će i kako suditi jednome i drugome, kakav krimen osjećati (u Mostaru je autorica teksta išla na operaciju u drugi, ne svoj dio grada).

  

  Pomalo razvučena, previše edukativna i deklamatorska predstava trebala bi biti modernije strukturirana jer ovako, vjerujemo, ništa neće pomaknuti ni u dušama mogućih gledatelja, ni pacijenata ni nacije. Teško je znati, naravno, tko su današnje publike i kakvo, u vremenima korjenitih promjena, treba biti današnje kazalište. Jesu li bitne umjetničke produkcije visokih estetskih vrijednosti nastale na temelju kanonskih tekstova ili publika na zrcalnoj strukturi stvarnosti u kazalištu želi vidjeti jasno prezentirane probleme pojedinca, ispripovijedane jednostavnim, ispovjednim tonom. Autorica teksta, u predstavi glumica, savjetuje svojoj djevojčici Uni kako treba živjeti i želi joj da ostane sretna. Izgledom, ekspresijom i posvećenošću kazalištu zanimljiva glumica koja će se, nadamo se, u nekoj drugoj predstavi pokazati kao kvalitetna glumica mnogih talenata, što se u ovoj predstavi pomalo skučenoga prostora i izraza nije moglo dogoditi. Pomalo pomodno traženje aktualnih tekstova aktivističkoga predznaka u autobiografiziranju svojih narativa dok autori zapravo lijepo i ugodno žive nakon što su svoje tuge i bolesti pokušali prebaciti publici, rijetko se pokazalo dobrim ključem za kazališni uspjeh.

  Autorski projekt Dobrodošli u KLUB, predstava autora teksta, redatelja i glumca Silvija Vovka, izvedena 27. svibnja na drugome ZFM-u (dramaturg i asistent režije Filip Jurjević) počinje iracionalno, protagonistovim prenošenjem sna u kojemu leti sam u avionu iznad svih i realnosti, nadrealno. Ispovjedna forma potencirana je dijagonalnom pozicijom glumca, ujedno autora teksta, u odnosu na publiku i projekcijom na bijelome platnu njegova tjemena, sjene sna. Ponestaje mu zraka, ne može disati, nema stjuardesa, nema se kome obratiti, pokušava razbiti pilotova vrata kako bi došao do upravljačkih komandi, ali ne uspijeva; usput sreće poznatog političara, skače iz aviona, levitira, pokazuje letačke sposobnosti, razmišlja gdje će se spustiti, upada u svoju grobnicu duboko se zabijajući u zemlju. Haenkaovski glumac Silvio Vovk u ovoj neinstitucionalnoj predstavi vrlo vješto, gotovo otkačeno prenosi san, lebdenje i pad na fotelju koja je ispovjedaonica života, duhovito, ironično, sarkastično, kao sukus života i nagovještaj kraja.

  Intertekstualno se nameću ideje proročanstva vještica iz Shakespeareova Macbetha i slutnje završetka karijere moćnika, kao i Palini i petarpanovski samotnjački i/ili letački svjetovi. Projektor kao jednostavno i funkcionalno tehničko i scensko sredstvo postaje i ispisivač riječi koje su odredile koncept života i karijere: uspjeh i sl., ali i dokaznoga materijala, krivnje, mijenjajući boje i rezolucije, usložnjujući priču protagonistove stvarnosti (vizuale je dizajnirao Dario Dević). Na sceni su bijeli papiri koji na početku sugeriraju oblake iznad kojih leti, maštu, horizontalnu odvojenost od Drugoga, skrovište za nekoliko mobitela za poslovne prijatelje, pranje novca, dijete, ljubavnicu…. koje Vovk vješto izvlači ispod velike hrpe istrgnutih komadića papira, mijenjajući u komunikaciji svoj diskurs i razine identiteta. Postupno se, na početku ogoljenoga torza, odijeva i ulazi u neoposlovni odjevni kod. Paradoksalno oblačenje dijelova kostima naznačuje razotkrivanje novčanih poslova i prijevara u koje je uronjen kao pametan, lukav manipulator ljudima i emocijama, makijavelistički izdižući boga Novac i boga Moć na pijedestal svetosti.

  Vrlo dobro izabrana i dozirana glazba kao podtekst prati životne mijene (autorsku glazbu napravio je ZLIN: Martin Brbić, Dario Dodig, Zvonimir Sokol), ali i omogućuje glumcu pokazivanje različitih talenata, izvrstan scenski pokret, dobar ritam pokreta, suodnos glasa i mima. Glumac pokazuje paletu talenata, dinamično igrajući predstavu, dobro dramaturški strukturiranu, koja nagoviješta ulazak ispod maske suvremenih političara, zaustavljajući se u pokušaju aktualizacija, ali i ne znajući koji se slojevi u društvu kriju ispod sloja medijski naznačenog i djelomično istraženog, dokumentaristički ali i fikcionalno, ostavljajući neka pitanja otvorenima i nerazjašnjenima. Autor teksta i glumac nije dnevnopolitičku situaciju iskoristio za banalizaciju kazališta nego se pravovremeno zaustavio i od politizacije napravio umjetnost. Kvalitetan ples na sceni, dobra glazba, izvrsna tehnička potpora, mijenjanje raspoloženja (oblikovanje svjetla i tehničku podršku potpisuje Kristian Moguš) čine predstavu vrlo dojmljivom. 

  Mala scena Uranije prikazuje u ovoj predstavi razne prostore, iako su na pozornici samo fotelja, rezač papira i domišljen mali akvarij koji sugerira rijeku i more i u koji protagonist antagonističkog predznaka baca rastavljene mobitele kad shvati da mu se bliži politički i materijalni kraj. U vodi se i trijezni zaranjajući i perući lice, kao još jedna dramaturška i kazališna asocijacija na Macbetha i pranje ruku. Tko je pravi ja? Očekivali smo da predstava završi kružno, u nadrealnome svijetu snovitosti, ali i poziv u Klub na završetku vrlo je zanimljiv i poučan, upozoravajući kraj.  „Svit se konča i slnce jur zahodi…“. Pri kraju, na koljenima, s podignutim rukama, mijenjajući karakter, štiteći oči od bljeska policijskih reflektora pokazuje Strah, Phobos, uz u predstavi dominantan Eros, palete emocija, strategije opstanka, relativizaciju svega, poremećen sustav vrijednosti, sugestiju uspjeha. Maske ljudi cerekaju se i tužne su, dekapitirane, gotovo antičke i/ili nadrealne lutke bivših ljudi, glumac-političar manipulira i njima, pokušava ispričati vic, relativizirati situaciju. Bijeli papiri, piljevina ostala nakon života, postaju sve više reciklirani papiri ostali od ugovora, izrezani život od kojega ne ostaje ništa. S papirića glumac čita i dijelove svoje imovine, nabraja kuće, oranice, brodove, poznate adrese multiplicirajući njihovu pojavnost. Reže život. 

  

  Dobrodošli u KLUB prva je samostalna produkcija umjetničke organizacije Kotar teatar, Delnice i svoju praizvedbu je imala u srpnju 2021. u Delnicama na Kazališnoj sceni Pero Kvrgić, a za produkciju predstave odgovoran je Matija Kezele, umjetnički voditelj Kotar teatra. Kako tim progovara u najavi predstave: „KLUB je metafora. KLUB je paradoks. KLUB je utopija. Predstava pokušava rekonstruirati mehanizme ulaska u elitni sloj društva koji koruptivnim, bahatim, tajnim i nelegalnim radnjama stvaraju paralelni svijet moći i vladanja. To je svijet drukčijeg diskursa, ljudi koji s one strane zakona propisuju zakone, društvo probranih koji su „uspjeli u životu”“.

  Petu predstavu na ZFM-u, monodramu Marka Hergešića nastalu na temelju teksta Pustolovine baruna Münchausena (Rudolf Erich Raspe i Gottfried August Bürger) u režiji Aleksandra Švabića, dramatizaciji i dramaturgiji Dunje Fajdić, gledali smo na premijeri u Gradskom kazalištu Žar ptica, u velikome gledalištu, na velikoj pozornici GK Žar ptica s dvoranom od 200 mjesta (koju je projektirao arhitekt Krešimir Tičić), s djecom (5+) koja zainteresirano i stalno komuniciraju s izvrsnim glumcem. Na posljednjem, 21. Naj, naj, naj festivalu Hergešić je, glumeći Münchausena, dobio nagradu za najboljega glumca. Zanimljivo je da Žar ptica slavi četiri desetljeća djelovanja, ima 139 premijernih naslova, više od 8000 izvedenih predstava s ukupno milijun i 600 tisuća gledatelja, a Hergešić glumi u velikom broju predstava koje su ove sezone na repertoaru toga nagrađivanoga dječjega kazališta (97 nagrada, od kojih 7 nagrada Hrvatskog glumišta, svjetska gostovanja u 22 zemlje, brojna sudjelovanja na domaćim i međunarodnim festivalima).

  

  U prostoru Uranije 28. svibnja predstava dobiva novu kvalitetu. Neposrednije okruženje omogućuje glumcu prisniji kontakt s gledateljima koji su većinom ipak odrasla publika. U komunikaciji je vrlo vidljiva neposrednost dječje publike, uvijek novi i neočekivani odgovori kao dodatni poticaj stvaranju i glumačkoj kreaciji, a glumac Marko Hergešić poznat je kao izrazito kreativan, nadahnut, talentiran za sve glumačke transformacije. U ideji informatizacije cijeloga društva, pa tako i tehniciziranju kazališne umjetnosti, ova predstava pokazuje glumca, aktera, histriona, putujućega zabavljača koji svojim tijelom, glasom i pričom sugerira nove prostore. Poučna u najboljem smislu te riječi, zaista poučava kako razvijati maštu, od svakodnevice kreirati svjetove, kako predmeti uporabne svakodnevice mogu mijenjati svoja značenja, funkciju i oblik. Tako daska za peglanje osim daske za peglanje postaje konj, lav, brod, oblači majicu, spušta se i podiže, bude podloga za malo kazalište lutaka, čarape postaju ždrijela životinja, zavjese iz hrpe rublja velika rijeka, oblak, meduza uz kišobran, koja pojede glumca, što se pokazalo najuspješnijim segmentom predstave, vrlo začudno, poetski, pokazujući moć kazališne umjetnosti, iluziju koja nastaje iz naoko jednostavne scene i samo naznačenim svjetlosnim sugestijama (oblikovatelj rasvjete Goran Jurković, vizualni identitet predstave Mare Milin). Kadin, lavor, košara za rublje postaju zaista usta krokodila, peglu vidimo kao psa, ali i kao zeca s četiri para nogu koji se trčeći okreće oko svoje osi.

  Glumac izvrsno kontrolira pokret, stvara iluziju kretanja puno većim prostorom, otvara gledateljima – malima i velikima, nove svjetove umjetnosti u samo četrdesetak minuta trajanja monodrame s puno predmeta i životinja. Kako najavljuje autorski tim: „Zamislite… jednog pustolova. Oplovio je sve znane i neznane zemlje, ukrotio divlje zvijeri, upoznao Svemir i Zemlju uzduž, poprijeko, iznutra, ovako, onako i naopako. Možete li zamisliti takvog čovjeka? Možete? A sad, zamislite da je njegov brod… ma, ne, samo malo. Ovako: zamislite da je on jedan obični tata i zove se vrlo obično, recimo… Marko. Dok radi, dok čisti, kuha i posprema, on mašta. Je l’ i vi to često radite? Maštate dok radite nešto sasvim obično? Da?! Onda brzo s nama na brod! Pridružite nam se na plovidbi kroz priče baruna Münchausena. Spremni? Ukrcavanje!“. Glumac vrlo funkcionalno koristi scenu, ulazeći u dva pokrajnja prostora kasom na konju, fikcionalizacijom stvarajući još veće prostore mašte, ali i produbljuje prostor ispod sebe, sugerirajući iznimnu dubinu provalije zviždukom i padom kamena na dno nakon dugog vremena. Svi su segmenti predstave popraćeni vrlo pjevnim glazbenim brojevima (skladatelj Matija Antolić) u ritmu kojih se dodatno stvara cijela iluzija.

  

  Vrlo glumstveno, u naoko nepretencioznome kostimu a pomno osmišljenome, u majici i trenirci, s dječjim šarenim čarapicama, na tragu najboljih kazališnih i književnih lažljivaca prikazuje iznimno zanimljivu predstavu za djecu i one koji se hoće barem nakratko vratiti u dječji svijet. Predstava završava vrlo teatralnim ulaskom u ulogu gusara s brkovima, šeširom, voluminoznim kostimom i dugim žutim čizmama (pandan onim crvenima mačka u čizmama) kostimografkinje Dženise Pecotić i Tihane Cizelj, suradnice kostimografkinje. Ukrcali smo se na brod mašte i bili na vrlo uspješnoj predstavi dječjeg Münchausena. Negromanta, Pinocchija…. Svakodnevica jednoga tate koji peglajući, kuhajući i obavljajući druge svakodnevne poslove mašta, postaje kazališno zanimljiva i tati i publici, poučna za roditelje i za djecu. Iz pouzdanih izvora znamo da djeca-gledatelji nakon gledanja predstave samoinicijativno raznim tehnikama crtaju i slikaju meduzu i gusara, najdraže im dijelove predstave.

  „Tko to govori govoreći sebi ja?“ (Samuel Beckett) Predstava Krappova posljednja vrpca (Posljednja traka šarana) nastala na temelju Beckettova ingenioznoga teksta (novi prijevod s engleskoga na makedonski napravio je Vladimir Jancevski, koji je „smišljao i mijenjao prije i tijekom proba“) i izvedena pretposljednji dan Festivala, 29. svibnja, pokazala je koliko je bitna simbioza teksta i glumca, izvrsnoga Gjorgjija Jolevskog, ujedno i redatelja (dramaturg – Vladimir Janchevski), prvaka Makedonskog narodnog kazališta, koji je aktivan na makedonskoj kazališnoj sceni više od trideset godina, dok smo u novije vrijeme svjedoci tekstova koji su napisani površno, prvoloptaški, umjetno stvarajući kazalište, trivijalizirajući trivijalnu stvarnost kako bi riječ i smisao bili dostupniji publici za koju se danas misli da nije sposobna gledati i razumjeti kompleksnije tekstove. Tko je danas kazališna publika tema je vrlo široka i koliko je ljudima danas privlačno kazalište, misle li da je kazališna umjetnost zastarjela i anakrona, pokazat će se vrlo brzo.

  

  Jolevski je igrao niz glavnih uloga, kao što su Kaligula, Estragon, Hamlet, Oberon, Mefisto… „Igrao sam lik Estragona, lutajućeg sanjara koji cijeli svoj život čeka čekajući da Godot dođe i spasi ga od patnje. Lik Estragona nekako je postao paradigma mog razumijevanja svijeta i mjesta čovjeka u njemu. Od tada pa do sada prožimao je likove koje igram u različitim oblicima, a kako sam postao punoljetan, došla je misao o najvećem, autobiografskom djelu najvećeg dramatičara dvadesetog stoljeća, u koji bih se trebao upustiti u ovu avanturu. mi“ Treba li glumcu film, glazba, projekcija, multimedija, spektakl da bi dotaknuo emociju i misao gledatelja? Ili je dovoljan jedan stol i magnetofon (scenograf Sergej Svetozarev). Naravno, i nekoliko kutija s magnetofonskim trakama i dvije banane, knjige i skriveni mikrofon. Nenad Trpenoski, oblikovatelj zvuka, dizajner zvuka predstave, kako glumac govori: „zapravo je moj partner na sceni. Iako je dramski oblik monolog, u praksi je na mnogim razinama predstava dijalog. Nenad, koji je doveo do savršenstva zvuk koji govorim na vrpci, što je barem polovica vremena predstave, također mora emocionalno ući u psiho-stanje lika kojeg glumim i, paralelno sa mnom, suosjećati, biti spreman kao niz reakcija koji ne predviđa improvizacije. Predstava govori o samonametnutoj, dobrovoljnoj izolaciji u vremenu opće izolacije. Nastala u obliku glazbene simfonije u kojoj su u kontrapunktu izgovorena riječ i tišina“. U polumraku i bezličnoj podlozi sobe, s četiri reflektora na visokim stativima dočarava se gotovo filmski set u koji voajerski ulazimo kao (ne)željeni motritelji.

  Glumac nekoliko puta iziđe iz zadanoga kadra, ali se opet na jednaki način vraća i rekonstruira svoj život slušajući 5. traku iz kutije 3. „Njegova potreba da osjeti, da se prisjeti ljubavi i voljene, da pronađe smisao u svom postojanju, zapisana je kao audio zapis "kutije 3, rola 5". Tu je njegov život, postoji njegova ljubav, ima svega, sve dok ne živi ni u čemu“. Postavljajući, vraćajući, vrteći fizički trake stvara iluziju vraćanja vremena, neartikuliranih glasova prošlosti, ali i poetskih dijelova prisjećanja na otvorene prostore i velike emocije. Promatrajući vrijeme koje se pojavljuje, zapleće i raspleće kao traka na magnetofonu, iz skučenoga prostora ti nam svjetovi i emocije izgovorene u uređaj djeluju nestvarni, ali su registrirani i tako zabilježeni nisu nestali. Svakom se reprodukcijom glasa i tišine oni ponovno pojavljuju i postaju gotovo opipljivi. Stvaraju ogromnu količinu tuge. Glumac se, starac u predstavi koji loše vidi, teško se kreće, mljacka dok jede, slušajući svoj glas iz prošlih vremena fizički pomlađuje malim glumačkim zahvatima, podizanjem glave, otvaranjem očiju, skupljanjem kose koja u predstavi nalikuje Einsteinovoj frizuri spoznaje (oblikovanje svjetla Darko Mladenovski, vizualni identitet Dimitar Dimitrov) i pozicionira u puno mlađu osobu za stolom. To traje nekoliko minuta slušanja, a onda se opet vraća u staračku dimenziju. Sinusoidalno i povremeno Krapp gubi strpljenje u traženju i gubi kontrolu, baca kutije i trake, ljuti se na protok vremena, samoću, osamljenost i Ništa. Makedonski glumac vrlo precizno, posvećeno glumi Krappa, potencirajući istost kretanja okomito na stol do stražnjega zida, zatim uza zid do pokrajnje sobe, odlazak u kuhinju i povratak iz nje, odlazak u neki bivši bolji život i povratak iz njega, ritualno ispijanje vode, povratak pravocrtno, repetirajući pokrete otključavanja i zaključavanja ladice, dolaskom s prednje strane stola, vađenje jedne banane, vađenje druge banane, vađenje traka, postavlja slična pitanja o smislu, trajanju i (ne)vrijednostima života. U beckettovskome kostimu, kraćim, nemodernim hlačama, u svjetlijoj košulji, uskom sakou, čarapama i bijelim cipelama-papučama, naočalama, s dalekom aluzijom na makedonsku svakodnevicu (kostimografkinja Ivana Karanfilovska-Ugurovska), izgovarajući antologijski Beckettov tekst s naznakama egzistencijalizma, koji se pokazao i ovom predstavom iznimno aktualnim, Jolevski je i kao redatelj pokazao kako je ovaj fragmentarni dramaturški strukturiran tekst glumački moćan i izazovan za posebno kvalitetnog glumca Jolevskog.

  U memoriji hrvatskoga kazališta upisana je monodrama u izvođenju divnoga glumca Svena Laste (koji je također glumio i u predstavi U očekivanju Godota) koji je Krappa glumio u Posljednjoj vrpci 1986. u Teatru &TD (redatelj Petar Vujačić).

  Posljednji dan 2. Zagrebačkog festivala monodrame izvedena je na kraju i nagrađena predstava Vic o Sizifu, čiji je redatelj i autor teksta Ivan Planinić, dramaturginja i autorica teksta Ivana Vuković. Predstavu su producirali Umjetnička organizacija Punctum i KunstTeatar.

  

  Kako je istaknuo i žiri kojem sam predsjedavala (u sastavu Branka Cvitković, Dubravko Jelačić Bužimski i Vesna Muhoberac) u svom obrazloženju, glumac u nagrađenoj monodrami prezentira pjevačke i glumačke izvedbene talente, na početku u skladu s koncepcijom statično, a prema kraju sve dinamičnije igrajući predstavu
  koja iz mitološkoga i filozofskoga očišta suvereno aktualizira izokrenutu nam svakodnevicu, kaotično vrijeme invertiranih vrijednosti i manipulacije političkim moćima i utjecajima smrtnika i besmrtnika. Funkcionalno pokazujući svoj fizis, duhovito prenaglašen raznim umetcima, aludirajući time na pojačanja na ramenima i trbusima grčkih glumaca, ali i današnji kult tijela i izazovnost teretana umjesto kojih u njegovoj fikcionalnoj i knjiškoj svakodnevici (po)stoji neizostavno guranje kamena, mijenjajući u komunikaciji s bogovima diskurs I jezične razine, uz vrlo dobro izabranu i doziranu glazbu glumca Karla Mrkše (nagrađenog za najbolju glumačku intterpreatciju) i Filipa Triplata, suodnosom govorenoga i pjevačkoga glasa i stiliziranoga scenskog pokreta osvojio nas je glumac koji je na 2. Zagrebačkom festivalu monodrame pokretača, Teatra Gavran pokazao novi, hibridni žanr, tehnomonodramu.
  
  Vic o Sizifu donosi jedno posebno kazališno motrište Camusova svijeta apsurdnosti, modernu predstavu novih performativnih modela kretanja scenom, načina pjevanja i govorenja, koja funkcionalno koristi tehnička sredstva supostavljajući ih ravnopravno glumcu koji vješto komunicira s animiranom slikom na projekcijskom platnu, gurajući kamen što postupno postaje sve ogromniji kako se priča usložnjava i zapleće, odnosno raspleće iz pravremena prema prikazanome kazališnome trenutku. Od lopte nastaje Zemlja koja se vrti oko svojih osi točno 80 godina od objave eseja Mit o Sizifu. Prema Camusu, Sizif, shvativši apsurdnost života i bezizlaznost situacije, postaje sretan, a u predstavi za vrijeme kotrljanja kamena niz padinu glumac-Sizif pjeva satirično o osmosatnom radnom vremenu. Camus progovara: „Ako je ovaj mit tragičan, to je zato što je njegov junak svjestan“, a u ovoj je predstavi od toga komičnim obratom nastao vic – patnja se preokreće u zabavu, a Sizif ironično dobiva bijelu tartarovsku periku i tamne naočale.

  

  Velika je vrijednost predstave komunikacija glumca-Sizifa s bogovima, prijateljima-glumcima. Jadranka Đokić, Domagoj Janković, Iva Kraljević, Nikša Marinović, Bernard Tomić, Paško Vukasović izvrsno mu pariraju, iznose razloge utartaračenja, a onda jedini glumac na sceni postupno preuzima pozornicu, nakon precizno i tehnički savršeno izvedene duodrame s Jadrankom Đokić, Herom, metamorfiziranom u zvučnik(u) koji/koju donhuanovski zavodi, planirajući s njom bijeg iz Tartara igrajući se Orfeja i Euridike i najavljujući svijet bez robova i bogova dok Zeus, zahvaljujući Sizifovoj smicalici, preuzima guranje kamena. Kamen se sizifovski kotrlja niz padinu, život nije apsurd, apsurd je život, ali kazalište unatoč svemu ili baš zbog toga o(p)staje.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2022. 

Piše: