Začudno i ekstravagantno režirana smješnica

73. Dubrovačke ljetne igre (10. srpnja – 25. kolovoza 2022.), Festivalski dramski ansambl, nepoznati autor: Ljubovnici, red. Aleksandar Švabić

• 
  
  Ljubovnici, smješnica nepoznatog autora, prvi je premijerni dramski naslov programa 73. Dubrovačkih ljetnih igara, premijerno odigran ispred crkve sv. Jakova u utorak, 19. srpnja u režiji Aleksandra Švabića i izvođenju Festivalskog dramskog ansambla ne samo kao iskaz orijentiranosti dramskog programa Igara na izvođenje djela dubrovačke baštine, nego i kao svojevrsni omaž Jošku Juvančiću, redatelju koji je svojim dugogodišnjim radom značajno obilježio povijest Dubrovačkih ljetnih igara. Između ostalog, i vrlo uspješnim, trećim po redu postavljanjem Ljubovnika na scenu Igara, u Pilama 1969.

  Pronalazak deset zasebnih komedija u prozi iz druge polovice 17. stoljeća znatno je upotpunio kazališni život novom proznom dimenzijom. Riječ je o tekstovima koji su do druge polovice 20. stoljeća žanrovski određivani kao renesansne komedije, derivirane eruditne komedije, sve dok žanrovsku odrednicu smješnice u hrvatsku književnu povijest nisu uveli Slobodan Prosperov Novak i Josip Lisac, a taj su pojam prihvatili i drugi povjesničari hrvatske književnosti i teatrolozi. Smješnice su domaći hibridni komički žanr koji se naslanja na talijanske, rimske tiskane ridiculose. S jedne strane bile su posljednji iskaz starog eruditnog teatra renesanse, dok su s druge strane hrvatske smješnice bile reakcija na iskustva modernije i novije komedije dell'arte. U svakom slučaju, smješnice su značajno unaprijedile kazališni život Grada druge polovice 17. stoljeća pa iako su im nepoznati autori, može im se donekle utvrditi vrijeme nastanka upravo prema fabulama, temama kojima se bave jer su u svoja djela uvijek uključivala i stvarni život grada, domaću stvarnost i događaje koji su je obilježavali.

  

  Zanimljivo je da su upravo Ljubovnici, jedna  od deset smješnica koja je u dubrovačkoj povijesti i teoriji književnosti ostavila najviše traga i pobudila najviše rasprava – kako je to istaknuo Frano Čale u O sudbini i značajkama Ljubovnika 1994. u njihovom novom redigiranom izdanju u izdanju Književnog kruga iz Splita, a najveći je prijepor bio zbog njezina nejedinstvenog jezičnog izraza jer se miješaju štokavsko-ijekavski i čakavsko-ikavski oblici i zbog neadekvatnog prvog (1921.) i podjednako neprihvatljivog drugog (1967.) tiskanog izdanja. Naime, objavljivanje rukopisa Ljubovnici ima neuobičajeni tijek: najprije je pronađen rukopis samo jedne uloge iz komedije (uloga Dotura) i objavljen 1918. godine; nakon toga je pronađen cijeli rukopis i tiskan 1921. godine te ponovo pretiskan 1967. godine, objavljen i 1988., a 1994. godine ponovo je tiskan u novoj redakciji. Rukopis te komedije pronašao je Petar Karlić 1917. godine u Zemaljskom arhivu u Zagrebu i objavio ga kao dubrovačku komediju iz 16. stoljeća 1921. godine pod naslovom Ljubovnici, iako komedija u rukopisu nema naslov.

  Tekst rukopisa nalazio se u zbirci trogirskih plemića Fanfogna-Garagnin, a Karlić ga je pogrešno pripisao Marinu Držiću, što je Petar Kolendić odbacio kao neutemeljeno, jer se u replikama Dotura Prokupia pojavljuju i stihovi iz Palmotićeve drame Alčina. No u svakom slučaju, nakon svih prijepora nedvojbeno je utvrđeno da su Ljubovnici djelo dubrovačkog autora iz druge polovice 17. stoljeća, često igrani i po dugim dalmatinskim gradovima. Prva suvremena izvedba bila je 1932. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i od tada je često igrana – na Dubrovačkim ljetnim igrama prvi put 1950.

  

  Smješnica je to u tri čina, sa 57 prizora, jednostavne fabule, čiji se likovi – gospodari i sluge, mladi i stari, znanstvenici i kvaziznanstvenici bore za ostvarenje svojih sitnih interesa. S jedne strane namurani gospari nastoje osvojiti srce lijepe vladike a s druge strane sluge čineći im usluge u tim i drugim poslima žele ostvariti neke pak svoje interese. Teme ljubavi, podvala, laži, lukavosti, spletkarenja i prevrtljivosti Ljubovnika oduvijek su teme umjetnosti, i prije njih i danas jednako kao i onda, jednako kao i potreba za zabavom i smijehom, što je i bio glavni cilj smješnica. Pa i Ljubovnika.

  Stoga ne čudi da je redatelj Aleksandar Švabić prihvatio ponudu umjetničkog vodstva Igara i na prostoru ispred crkve svetog Jakova kao novom ambijentalnom prostoru teatra Igara, režirao svoje Ljubovnike.

  Ne dirajući važno tekst – tek ga nužno krateći i poštujući njegov brzi ritam smjenidbe brojnih prizora, poštujući teški jezik Ljubovnika satkan od latinsko-talijansko-hrvatskog govora (koji čak ni dubrovačkoj publici nije uvijek posve razumljiv) kao jedan od važnih načina karakterizacije likova, Aleksandar Švabić nastojao je svojom impostacijom otvoriti što više prostora za igru glumaca.

   I to je nažalost gotovo sve dobro što se može reći.

  

  Naime, škrta scenografija i posve čudni kostimi scenografa i kostimografa Davida Morhana i Mije Popovske ni na koji način nisu pripomogli inscenaciji u smislu modernosti izvedbe. Dapače. Nije bilo jasno što Nataša Kopeč (Vesela) više od polovice predstave čini u roza frižideru a niti zašto Josipa Bilić (Lukrecija), vladika koja slama srca čak trojice u nju zaljubljenih, skače po trampolinu. Je li Veseli bilo vruće i je li Lukrecija infantilna? Ili je sve to samo zato da bi bilo smiješno ili da bi im se dalo više posla na sceni? Ili možda tu ima neke simbolike koja nije baš svima lako domisliva. Priznajem, još uvijek razmišljam o tome zašto bi netko bez nekog stvarnog razloga skakao po trampolinu ili sjedio u zatvorenom hladnjaku.

  Ni kostimi svojom čudnom ekstravagancijom i nedosljednošću nisu baš pripomogli karakterizaciji uloga te oni Vesele i Anke strašno podsjećaju na one žena iz kockarnica u kaubojskim filmovima, kostim Dotura Protkupia između je raskalašenog franjevca i zanesenog znanstvenika, a u predstavi su jedino skladno  obučeni Fabricijo Pisoglavić, tek stasao mladić koji tek izlazi iz puberteta, što fakat izaziva traženu komiku, i Proždor, tipični dubrovački sluga.  

  Svakako je za pohvaliti glazbu Mara Marketa i dizajnera svjetla Martina Šatovića, koji su se stavili u predstavu, kao i težak i uspješan rad Mara Martinovića kao govornog savjetnika. I ne treba zaboraviti Damira Klemenčića, asistenta režije zaduženog za scenski pokret.

  Kad je pak riječ o Festivalskom glumačkom ansamblu, treba reći i da je tu uspjeh različit. Od izvrsnog Intrigala Dražena Šivaka, koji je odličan u ulozi onog koji ne svojom zaslugom – za razliku od Držićeva Pometa, nije meštar od komedije, ne vodi igru, ali igra mu sama dolazi. I u njoj se odlično snalazi. Naplativši svima ponešto, tri namurana gospara uvjeri da može ljubav gospođe Lukrecije dovesti njima. Intrigama i spletkama. Glasom, gestom, tijelom, Dražen Šivak je Intrigalo. Dotur Prokupio Marina Klišmanića kao namurani zaljubljeni znanstvenik, ne uvijek posve pismen, solidno je odigrao zadani mu glumački posao, tek tu i tamo iskačući iz tipske predodžbe lica. Fabricijo, Andrej Kopčok/Kristijan Peterlin (alternacija), drugi zaljubljeni u vladiku Lukreciju, samom je svojom pojavom na sceni izazivao smijeh – još zapravo djetić, vidljivo je odrastao na sceni i jedini dovoljno hrabar koji je Lukreciji izjavio ljubav. Duhovito.

  

  Boris Barukčić kao Lovro Kalebić, tutor Lukrecije ali svejedno zaljubljen u nju, tijekom predstave je ili briljirao ili se opet na neki način sveo na običnog bolesnog starca „s bolesnim križima“. Glumačkim. Proždor Kristijan Petelin/Damir Klemenčić (alternacija), sluga je vladike Lukrecije, uvijek gladan, uvijek žedan (što se nije vidjelo u predstavi), ujedno je i komentator zbivanja i onaj koji održava furor comicus ponavljanjem zvučne naplate Intrigalovih intriga. Moglo se tu i trebalo puno bolje.

  Lukrecija, dubrovačka vladika koja se mora/želi udati u ulozi Josipe Bilić, toliko je dugo skakala na trampolinu koliko je i donosila odluku za koga se želi udati, pa kad ju je konačno i donijela, nikoga nije iznenadila. Glumački. Jedino što možemo pamtiti njezina je izvedba Passacaglie della vita Stefana Landija. Ma i to je ponekad dosta.

  Anka, Veronika Mach, prava je dubrovačka djevojčica, odana dvorkinja koja služi ali i želi nešto za sebe. Posve korektno odigran diskorak, bez ikakvih prekoračenja granica. Vesela je pak Nataše Kopeč, sluškinjice gospara Lovra, povremeno nepotrebno, preagresivno iskakala iz svog frižidera kako bi zakomplicirala ovu inače jednostavnu priču o ljubavi, soldima  i intrigama vezanima uz nju.

  Što reći za kraj? Niti je prostor izuzetan, niti je predstava izuzetna – a mogla je biti, a niti je bilo dovoljno svojevrsne kazališne hrabrosti za zakoračiti u neke nove frižidere i skočiti na drukčije trampoline.
  
   ©Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 30. srpnja 2022.

  Ljubovnici
  Redatelj: Aleksandar Švabić
  Scenografija i kostimografija: David Morhan i Mia Popovska
  Autor glazbe: Maro Market
  Scenski pokret, asistent režije: Damir Klemenić
  Dizajner svjetla: Martin Šatović
  Savjetnik za govor: Maro Martinović
  Inspicijentica i dramaturški savjetnik: Antonela Tošić
  Studijski glazbenici: Mario Bočić, David Vidović 

  Igraju:
  Intrigalo: Dražen Šivak
  Dotur Prokupio: Marin Klišmanić
  Fabricijo Pisoglavić: Andrej Kopčok/Kristijan Petelin
  Lovro Kalebić: Boris Barukčić
  Proždor: Kristijan Petelin/Damir Klemenić
  Lukrecija: Josipa Bilić
  Vesela: Nataša Kopeč
  Anka: Veronika Mach

  Premijera: 19. srpnja 2022.

Piše: