Od graničara do Marije Ružička-Strozzi i Arnošta Grunda

Feljton Kazališni amaterizam: Kazališna djelatnost češke nacionalne manjine (2.)

• Priča o doseljavanju Čeha na prostor današnje Hrvatske zapravo je složena i dostojna kakvog kazališnog uprizorenja,  ovdje ćemo dati  tek pojednostavljenu verziju, a omogućila ju je  zajednička austro-ugarska država, u čijem sastavu su nalazile i Hrvatska i Češka. Prvi su krajem 18. stoljeća u Slavoniju došli češki graničari za koje je bjelovarski generalat sagradio nekoliko posve novih sela u ovdašnjoj Vojnoj krajini. Bila je to zapravo razmjena dobara, kuća i okućnica u zamjenu za stražarsku službu. Vojna je uprava inzistirala da doseljenici budu iz češke oblasti Sudeti, odnosno „vrijedni kao Česi ali u isto vrijeme da govore njemački kao pravi Nijemci“  zbog lakšeg sporazumijevanja na tadašnjem službenom njemačkom jeziku.

  Drugi val doseljavanja zbio se u 19. stoljeću kada osiromašeni slavonski plemići parceliraju svoja imanja i prodaju ih doseljenicima koje u ove krajeve zovu čak i novinskim oglasima. U to vrijeme u zapadnoj je Europi već završila industrijska revolucija pa je tako u Češkoj bilo dosta malih zanatlija i seljaka koji su jedva preživljavali od svog rada. Novcem koji su dobili prodajom svoje zemlje u Češkom mogli su u  Slavoniji kupiti višestruko veće posjede ali je postojao problem: zemlja nije bila obrađivana. Doseljenici su tako doslovce stizali u guste šume ili močvarna područja koja je tek trebalo pretvoriti u polja. Tko nije sa sobom ponio dovoljnu zalihu pšenice, taj je prve zime gladovao a  najmlađi i najstariji ne bi dočekali proljeće.

  Otprilike u isto vrijeme u veće gradove u Hrvatskoj seli se treći češki doseljenički val, to su vrhunski majstori u svom zanatu, intelektualci te umjetnici koji se ne mogu statusno realizirati u svojoj zemlji. Češki arhitekti, pejsažni vrtlari, kapelnici, novinari i izdavači a napose muzičari i glumci tako su utisnuli neizbrisiv pečat u tadašnji život Hrvatske. Njihova imena danas nešto govore samo znalcima iz pojedinih oblasti (Josef Dryák, Lev Kalda, Rudolf Jungmann, Vítězslav Durchánek, Josef Bílek, Václav Prochazka), ali iza njih ostala je i zgrada hotela Esplanade i hotel u Baškoj i Kuparima, parkovi u Maksimiru i Topuskom. Popularna  pjesma Ja sem Varaždinec  je zapravo samo prepjevana češka narodna Já jsem z Kutné Hory/Ja sam iz Kutne Gore. Malo su bolje sreće Jaroslav Merhaut, autor najboljeg češko-hrvatskog rječnika ikad izdanog u Hrvatskoj te Vinko Vošický o čijem je životu nedavno izašao uspješan roman  (Marko Gregur: Vošicki: Roman o nama kakvi smo bili,  Hena Com 2020.). Malo je poznata činjenica da su pola ansambla preteče današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta činili Česi, koji su zajedno s kolegama Hrvatima u preporodnom žaru zajedno otišli iz tadašnjeg njemačkog kazališta i osnovali svoje nacionalno kazalište. Tako je i Marija Ružička Strozzi, koju danas svi leksikoni navode kao hrvatsku glumicu zapravo rođena Čehinja koja je do kraja života vrlo rado gostovala u raznim mjestima Češke i tamo vrlo uspješno glumila i čak pjevala na tečnom češkom jeziku

  Prema najznačajnijem manjinskom povjesničaru profesoru Josipu Matušeku, upravo su ti češki glumci i muzičari činili osnivačku okosnicu Češke besede Zagreb, danas najstarije češke manjinske udruge u Hrvatskoj. Već 1874. godine u Zagrebu je svoje zemljake okupio poznati češki pisac, novinar i političar Josef Václav Frič a koji se tu zatekao u političkom progonstvu. Još iste godine u malim društvenim prostorijama Besede na tadašnjoj adresi Ilici 54 odigrana je i vjerojatno prva predstava na češkom jeziku u Hrvatskoj „Svatopluk a Rostislav/Svatopluk i Rostislav“. Bilo je to  dramsko djelo koje je Josef Václav Frič ne samo sam napisao već i režirao, kako i iduće godine „Ajenův pád/Ajenov pad“.

   Kako kaže češka literarna kritika, bila su to djela puna patosa i naglašavanja sveslavenske povezanosti. U slijedećim desetljećima okupljala se u Češkoj besedi Zagreb češka intelektualna elita, sviralo se i pjevalo, igrale se predstave, ali nakon odlaska Josefa Václava Friča, uglavnom u veselom duhu: jednočinke, skečevi, pjevani kupleti. Prema pričama koje su još pedesetih godina kolale zagrebačkom besedom, u tim je programima briljirao Arnošt Grund. (I on se danas u enciklopedijama navodi kao hrvatski glumac i filmski scenarist jer je njegovom predlošku snimljen je prvi hrvatski film „Brcko u Zagrebu“.) Navodno bi u besedu znao dolaziti direktno iz kazališta, odmah po završetku predstave, kompletno našminkan i u kazališnoj odjeći te bi onda improvizirao i zabavljao sve prisutne do ranih jutarnjih sati.
  
  Fotografije:
  
  1. Josef Václav Frič (5. rujna 1829. – 14. listopada 1890.) češki pjesnik, prozaik, dramatičar, novinar, aktivni sudionk revolucije i inicijator osnivanja češke besede Zagreb te autor i režiser prve odigrane češke amaterske predstave u Hrvatskoj 1874. godine
  
  2. Marija Ružička Strozzi (Litovel, 3. kolovoza 1850. - 27. rujna 1937.), hrvatska glumica, znamenita tragetkinja. Marija Ružička Strozzi tečno je govorila češki te se do kraja života rado odazivala pozivima za gostovanja u rodnoj Češkoj gdje je nastupala s posebnim programom u kojem je ne samo glumila nego i pjevala
  
  3. Arnošt Grund (Prag, 31. siječnja 1866. – Zagreb, 2. veljače 1929.) hrvatski kazališni i filmski glumac, redatelj i scenarist. Bio je veliki zabavljač hrvatske kazališne scene ali i amaterske pozornice zagrebačke besede
  
  ...pročitajte idući nastavak feljtona
  
  © Vlatka Danek, KAZALIŠTE.hr, 21. lipnja 2022.
  

  Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: