Vječna agonija i ekstaza s nekoliko sretnih trenutaka
Edinburgh International Festival, Internationaal Theater Amsterdam: Hanya Yanagihara, A Little Life, red. Ivo Van Hove
-
Divan običaj stranih, naročito engleskih kazališta, koji nalaže da se u pauzi poduže predstave mogu kupiti sladoled, grickalice, pivo ili pjenušac, pokazao se u slučaju četverosatne predstave A Little Life – koju sam kao dio mnogobrojne publike koja je ispunila najveći škotski teatar jedva dočekala, nasušno potrebnim.
Nakon dva sata praćenja mučne, teške predstave o stravičnom zlostavljanju, dok su glumci na sceni opušteno jeli ono što se skuhalo tijekom prvog dijela, gledatelji, među kojima i ja, pohrlili smo po okrepu, bilo koje vrste. Svi smo se nakon pauze vratili po drugu dozu agonije i ekstaze kojoj nas je podvrgnuo talentirani i posvećeni Ivo Van Hove zajedno sa svojim ansamblom iz trupe Internationaal Theater Amsterdam.
A Little Life je nažalost u nas još uvijek nepreveden svjetski bestseler, po mnogima jedan od najboljih, ako ne i najbolji roman napisan u dvadeset i prvom stoljeću. Na punih 720 stranica nagrađivana američka spisateljica Hanya Yanagihara ispisala je priču o četvorici prijatelja koji nakon studija u Massachusettsu dolaze u New York, gdje se nastavljaju družiti, ostvarujući uspješne karijere. Ipak, u središtu njezine priče ali i predstave je lik Judea, najuspješnijeg među njima, mladića traumatične prošlosti i doslovce izranjavane sadašnjosti.
Yanagiharina knjiga pokazala se savršenim predloškom za Van Hovea, redatelja koji se u svojim predstavama nikad ne boji biti prebrutalan, ne libeći se prikazivati ono mračno u nama, nasilnike i žrtve koje postaju ovisne o nasilju. Svega toga bilo je u i u ovoj Van Hoveovoj četverosatnoj predstavi na pretek, ali nikako previše. Kao i obično, natjerao je publiku da ode tamo gdje nikada ne ide, da joj gledajući ono što nikada ne bi željela gledati bude mučno, da bi na koncu pročišćena izašla iz kazališta.
Sedamsto dvadeset stranica Yanagiharine okrutne bajke za odrasle temeljito je adaptirao Koen Tachelet, priredivši Van Hoveu preciznu podlogu za minuciozno djelo koje ističe one najljepše i najstrašnije među nama, pitajući se što nas takvima čini i tjerajući nas da se po tko zna koji put zapitamo što znače sreća, ljubav, prijateljstvo i obitelj. Može li se živjeti život kad se više ne može, može li prijateljstvo spasiti život onog drugog, može li ljubavna veza funkcionirati bez seksa ako je seks sredstvo traume…
Trauma je središnji motiv predstave, u kojoj se sve događa u loftu u kojem četvorica prijatelja čitavo vrijeme predstave slikaju, dizajniraju i napose kuhaju, ostvarujući time bliži kontekst priče. Dalji kontekst daju dva velika ekrana sa svake strane pozornice, na kojima se neprestano vrte prizori praznih njujorških ulica. U trenucima kada se glavni lik Jude samoranjava, ekrani se zamagljuju, pikseli nestaju, ostavljajući samo traumu na sceni.
Na sceni, koju je u suradnji s redateljem osmislio njegov dugogodišnji životni partner, scenograf Jan Versweyveld, smješta u pozadini i dio publike kao nijeme svjedoke strahota koje Jude proživljava u djetinjstvu i mladosti.Jude Ramseyja Nasra, nagrađivanog nizozemskog glumca i pjesnika, napušteno je dijete iz bajke. Dijete bez roditelja kojeg rabe pedofili i sadisti (koje sve redom glumi isti glumac Hans Kesting, glumeći zapravo tip kojeg svi poznajemo), a koje odrasta u uspješnog i omiljenog mladog odvjetnika, naravno samo na površini. U četiri sata predstave proživjet ćemo zajedno s Judeom sve što je skriveno ispod nje. Elegantna bijela košulja koju nosi na kraju predstave bit će potpuno prekrivena krvlju od rana koje su mu nanijeli drugi i onih koje je nanio sam sebi, iskupljujući njima sve naše grijehe.
U Van Hoveovu A Little Lifeu nema sretnog kraja, samo vječna agonija i ekstaza s nekoliko sretnih trenutaka.
© Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 9. rujna 2022.
Piše:

Bulimbašić Botteri